Jugoslavenske republike međusobno su bile vrlo različite: od najzapadnije
Slovenije koja je bila ekonomski najrazvijenija do iznimno slabo razvijenog
Kosova. Prema statističkim podacima iz 1971. godine u Sloveniji je nepismeno
bilo svega 1,2% stanovnika, a na Kosovu 31,5%. Velike su razlike bile i
u drugim područjima života, npr. 1977. godine u Sloveniji se 14,9% stanovništva
bavilo poljoprivredom, u Hrvatskoj 24,8%, u Bosni i Hercegovini 31,6%, u
Srbiji 37,3% u Makedoniji 33,5% itd. Različita ekonomska, društvena i nacionalna
struktura pojedinih republika odrazila se i na različitu strukturu opozicije
i disidenata. Stoga smo ih prikazali po republikama.
SLOVENIJA: Pojačani politički problemi, 1968. i 1971., utjecali su na zaoštreniji
politički diskurs prema onima koji su drukčije mislili.47 Početkom
sedamdesetih smijenjen je dio reformistički orijentiranoga partijskog vodstva,
na čelu s premijerom Stanom Kavčičem. Sedamdesetih su zabranjivane novine,
časopisi i knjige koje su kritički progovarale o prošlosti i suvremenosti slovenskog,
odnosno jugoslavenskog socijalizma. Najviše su, “zbog širenja lažnih
vijesti” ili “neprijateljske propagande”, osobito 1971. i 1973., zabranjivana
studentska glasila Tribuna, Katedra i Mladina te vjerska glasila, a na udaru je
bio i Radio študent. Zbog sličnih razloga, slovenski je politički establishment
u razdoblju 1970. - 1980. zabranio najviše naslova za cijelo poratno doba: 740
naslova stranih novina i časopisa, uglavnom izdanja slovenske emigracije. Od
stranih novina osobito su često zabranjivani Die Welt, Frankfurter Algemeine
Zeitung i Der Speigel.48
U ovom je razdoblju vladajuća elita zabranila i neke kulturno-umjetničke
časopise imputirajući im “malograđanstvo”, “anarholiberalizam”, “nedostatak
klasnog pristupa” i sl., pri čemu je oštrica bila usmjerena na tradicionalno
jaku katoličku inteligenciju.49 Prostor in čas (1969. - 1974.), književna revija
u kojoj su bili okupljeni marksistički i katolički intelektualci, uključujući
Edvarda Kocbeka, zabranjena je zbog “neoklerikalizma” i “antisocijalističkih”
tendencija. “Protusocijalističkim” je često ocjenjivano i književničko udruženje.
Godine 1981. osnovana je Nova revija koja će u kasnijim godinama imati
važan utjecaj na oblikovanje slovenskoga nacionalnog programa. Oko časopisa
se razvila zanimljiva situacija. Iako su ga financirale institucije sustava, stalno
je bio predmet kritike. Bilo je očito da časopis ima potporu dijela službenih
struktura. Intelektualke i intelektualci okupljeni oko Nove revije postali su
jezgro demokratske opozicije DEMOS koja je pobijedila na prvim slobodnim
izborima u Sloveniji.
Najpoznatiji slovenski književnici/disidenti, Kocbek (od pedesetih u inozemstvu)
i Vitomil Zupan (osuđen 1948. na 18 godina zatvora) objavili su i
u ovom razdoblju djela koja su izazvala političke napade ili zabrane. Sudski
procesi održani su 1976. protiv književnika Viktora Blažiča i suca Franca
Miklavčiča, pod optužbom “širenja neprijateljske propagande”. Osuđen je i
novinar Drago Jančar za posjedovanje “zabranjenih” knjiga.
U Sloveniji je civilno društvo bilo razvijeno, a protest i zahtjevi prema vlastima
bili su usmjereni na uvođenje civilnog služenja vojnog roka, na ukidanje
članka 133. Krivičnog zakona, tzv. verbalnog delikta (koji je kažnjavao opozicijske
ideje i mišljenje) i na jačanje slovenske autonomije.
BOSNA I HERCEGOVINA: Nacionalno sastavljena od Srba, Muslimana
(danas Bošnjaka) i Hrvata, bila je među najnerazvijenijim republikama u
Jugoslaviji, ali se i brzo modernizirala. Osobito je to bilo primjetno u muslimanskog
stanovništva koje je izlazilo iz tradicionalnog društva. Industrijalizacija i
urbanizacija pridonijele su boljem životu te je u Muslimana bio jak osjećaj pripadništva
Jugoslaviji, izražen i visokim postotkom osoba koje su se izjašnjavale
kao etnički “Jugoslaveni”. Partijsko-državno vodstvo republike konstituiralo
se na nacionalnom ključu, a politička formula o “bratstvu i jedinstvu” ovdje
je potpuno ritualizirana. U političkom životu Jugoslavije uvijek se smatralo
da republička vodstva BiH pripadaju među “najdogmatskija” i pojave disidentstva
i opozicije bile su rijetke. U neposredno poratnom razdoblju, 1946.,
suđeno je grupi “Mladi muslimani”. Među njima je bio i prvi predsjednik BiH
1990., Alija Izetbegović, tada osuđen na tri godine zatvora. On je sredinom
sedamdesetih napisao esej “Islam između istoka i zapada” – osnovu “Islamskoj
deklaraciji” koja će 1983. biti temelj optužbe u “Sarajevskom procesu” protiv
skupine islamskih intelektualaca BiH, kada je Izetbegović osuđen na 14 godina
(odslužio pet godina zatvora).
SRBIJA: Liberalno partijsko vodstvo SK Srbije iz političkog je života uklonjeno
1972. godine. Marko Nikezić, Latinka Perović i Mirko Tepavac bili
su vođe pokreta koji se zalagao za modernizaciju srbijanske privrede, države
i društva. Postoje podaci o 60.000 smijenjenih s političkih, državnih i
menadžerskih funkcija.50 Nakon toga je “opozicijska” aktivnost bila primjetna
u Udruženju književnika Srbije, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU)
i u pojedinačnim istupima intelektualaca. Ove su udruge pod parolom demokratizacije
propagirale recentralizaciju Jugoslavije i rušenje ustava 1974. godine.
Iz njihovih redova dolaze teze o eksploataciji Srbije i podređenosti Srba.
Nacionalistička teorija urote protiv “svega srpskog” došla je na posljetku do
izražaja u “Memorandumu SANU” koji je pružio legitimitet agresivnoj velikosrpskoj
politici S. Miloševića.
Mihailo Đurić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, osuđen je 1972.
zbog “zlonamjernog i neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika
u zemlji” i “širenja nacionalne mržnje i netrpeljivosti”. Državne su strukture
Đurićeve istupe okvalificirale “srpskim nacionalizmom”. Peticija za njegovo
pomilovanje dovela je do partijskog kažnjavanja ili udaljavanja iz nastave
osmero profesora Pravnog fakulteta u Beogradu (Vojislav Koštunica, Andrija
Gams, Kosta Čavoški i dr.). Književnik Dobrica Ćosić, nakon rata funkcionar
partijskog Agitpropa, a od devedesetih i političar, povremeno je od 1968.
kritizirao režim, ali nije bio kažnjavan za razliku od manje utjecajnih osoba.
Osamdesetih godina sudjelovao je u pokretu peticija što mu je u inozemnim
krugovima priskrbilo status “disidenta”, iako su češće ocjene da je povremeno
bio “poludisident”. Godine 1974. suđeno je za “neprijateljsku propagandu” -
zbog kritike režima, književniku Dragoljubu Ignjatoviću.
Godine 1982. Udruženje književnika osnovalo je Odbor za zaštitu umjetničkih
sloboda, kao odgovor na političko suđenje pjesniku Gojku Đogu, za
zbirku kojom je ismijavao Tita. Odbor je pod parolom zaštite slobodne javnosti
– zapravo “između redova” propagirao teze srpskog nacionalizma, kojemu
je Tito bio neprihvatljiv zato što je Hrvat. Među ove teze pripadala je i ona o
“zavjeri Kominterne i Vatikana” protiv Srba i srpstva. Ponovno se etnički nacionalizam
pokazao najsnažnijom strujom u sklopu opozicije. Slično je bilo i u
srpskoj pokrajini Kosovo.
KOSOVO: Najnerazvijeniji dio Jugoslavije, bilo je autonomna pokrajina
Srbije, s velikim ovlastima po Ustavu iz 1974. Krajem šezdesetih poboljšan je
položaj albanskog stanovništva nakon političkog pada Rankovića. Nacionalno
je sveučilište otvoreno u Prištini 1968., i na njemu će se stvarati nova kosovska
inteligencija, ali nezaposlena, kao i velik broj albanskog stanovništva u
demografskoj ekspanziji. Tih su godina Albanci na Kosovu doživjeli nacionalni
kulturni procvat, dobivši pravo na službenu upotrebu svog jezika i simbo-
la, a u ekspanziji su bile i veze s Albanijom. Studentske su demonstracije 1968.
na Kosovu istaknule samo jedan, nacionalni cilj: “Kosovo republika”. Godine
1981. demonstracije, s istim ciljem, bile su masovne i uhićeno je više od 2.000
osoba, većinom studenata i profesora, osuđeno je 250 osoba. Kosovski disident
marksističke orijentacije Adem Demaci u zatvoru je proveo najdulje od
svih jugoslavenskih disidenata i opozicionara, 28 godina, i to zbog formiranja
tajnih organizacija (“Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca”) kojima
je bio cilj odcjepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripajanje Albaniji.
Njegovi poznavaoci kažu da je “u zatvor ušao kao rigidni marksističko-lenjinistički
ljevičar, a izašao kao politički liberal’’.51
VOJVODINA: Druga pokrajina u sastavu Srbije, sedamdesetih je godina
doživjela čistku dijela svoga, liberalističkog vodstva. U Vojvodini je živjelo
nacionalno mješovito stanovništvo (dominiraju Srbi, Mađari i Hrvati, ali ima i
Rusina, Ukrajinaca itd.). Relativni gospodarski prosperitet i snažan regionalni
identitet u Vojvodini je oblikovao osjećaj solidarnosti između pripadnika različitih
etničkih skupina, utemeljen na iskustvima iz svakidašnjeg života i zajedničkim
interesima stanovnika regije. Opozicijska stajališta bila su vrlo rijetka i
dolazila su iz redova studenata i nastavnika sveučilišta u Novom Sadu.
MAKEDONIJA: U Jugoslaviji je doživjela nacionalnu emancipaciju, priznavanjem
nacionalnog statusa i osnivanjem vlastite države, a samostalnost
Makedonske pravoslavne crkve 1967. samo je pridonijela nacionalnoj samosvijesti.
U Makedoniji nije bilo političkih disidenata i opozicionara do sedamdesetih,
kada je iz partijskog i državnog vodstva uklonjeno nekoliko reformski
orijentiranih kadrova (Krste Crvenkovski, Slavko Milosavlevski).
CRNA GORA: Najmanja jugoslavenska republika, poznata po brojnom vojničkom,
državnom i diplomatskom kadru u saveznim institucijama, nije imala
burnih previranja u unutarnjem političkom životu. Disidentstvo i politička
opozicija (osim Đilasa, podrijetlom Crnogorca), bili su joj nepoznati. Za nju
je karakteristična samo pojava brojnih pristaša Rezolucije Informbiroa 1948.,
i obnova istih aktivnosti sedamdesetih godina. Vlado Dapčević, najpoznatiji
“ibeovac”, u jugoslavenskim zatvorima je proveo ukupno 21 godinu. Godine
1975. bio je otet u Rumunjskoj i u Jugoslaviji osuđen na dugogodišnju kaznu,
što je bilo u vezi s Barskim kongresom 1974. (Bio je u zatvoru do 1988., kad
je protjeran iz Jugoslavije.) Osim njega, osuđene su još 32 osobe, sudionice
Kongresa.
46 D. BILANDŽIĆ, Jugoslavija poslije Tita (1980 - 1985), Zagreb 1986., 204.
47 Marijan HORVAT, “Prepovedi in zaplembe tiskane besede v Sloveniji 1945 - 1990.”, Temna
stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji 1945 - 1990. (dalje: Temna stran meseca),
(ur. Drago Jančar), Ljubljana 1998., 127.
48 Isto, 136.
49 Aleksandar ZORN, “Črna stran meseca”, Temna stran meseca, 267.
50 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 664.
51 Adem Demaći , “Albancima suživot sa Srbima nije nikakva smetnja”, Noćni razgovori,
15. juni/lipanj, 2003., Radio Slobodna Evropa, http.www.danas.org/programi/magazin/
nocni/2003/06/2003061 Demaci je prvi put uhićen 1958., drugi put 1963., zatim 1976. godine.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
HRVATI.COM">
