U to vrijeme u Jugoslaviji je prevladavala sintagma socijalizam s ljudskim
likom, koji je Hrvatska željela ostvariti u potpunosti. Pokušaj da se
“marksističkom socijalizmu” da ljudsko lice, da ga se humanizira, “bio je posvuda
nasilno ugušen, kao pokret slobodnih ljudi i naroda, a napose se progone
intelektualci: na Istoku utamničenjima, procesima i zatvaranjima u umobolnice,
a isključivanjima iz kompartija u slobodnom svijetu”.2 Taj socijalizam
imao je osim političkih i velike društvene i gospodarske manjkavosti: nisku
razvijenost proizvodnje, lošu ekonomsku strukturu i stručnu razinu radničke
klase, ekonomske suprotnosti i velike razlike između “sjevera i juga”, a “težnje
k centralizmu i etatizmu, teško prihvaćanje drugačijih mišljenja od onih
službenih /.../” bili su nesvladivi problemi.3 Razlike u društvu na svim razinama
bile su evidentne, a nepravilnosti u međurepubličkom funkcioniranju
i dominacija Srba u vlasti i ostalim segmentima društva, posebno u policiji i
vojsci izazvale su vrhunac nezadovoljstva, ne samo građana, nego državnog i
partijskog vodstva Hrvatske.
Komunistički i velikosrpski koncept totalitarnog sustava išao je na štetu
svim republikama, a ne samo Hrvatskoj koja se sa svojim ekonomskim
mogućnostima, gospodarskim potencijalom, zahtjevom za politikom čistih
računa,4 pravednom deviznom raspodjelom itd. nije uklapala u postojeći
državni centralizirani koncept raspodjele. Svojim stajalištima i zahtjevima ona
je bila velika suprotnost postojećem konceptu i stvarala je međurepubličke
probleme koji su dovodili do sukoba u s samom Savezu komunista (SK).
Neriješeni međunacionalni odnosi, neuspjele društvene, ekonomske,
ustavne i gospodarske reforme kao i čitav niz manje važnih reformi, koje su
trebale ubrzano mijenjati postojeće nezadovoljavajuće stanje u državi, samo
su neki njezini zahtjevi. Međutim, za Hrvatsku je najbolnije bilo ekonomsko
i gospodarsko izrabljivanje od raznih eksportera i reeksportera, Inexsa i
Genexa, kao i administrativnih i gospodarskih centara moći, koncentriranih
u Beogradu, koji su odlično živjeli na “račun” Hrvatske i njezinih deviza. O
gospodarskim teškoćama i nacionalnim suprotnostima u kojima se našla
Jugoslavija počeo se “/.../ sve više izjašnjava/ti/ Tito”, smatrajući da je to
ključno pitanje za opstanak Jugoslavije.5 Politika “čistih računa” i raspolaganje
devizama onih koji ih ostvaruju naišla je na veliki otpor centraliziranog
državnog aparata. Iako je Hrvatska prednjačila u ostvarivanju deviza (turizam,
devizne doznake hrvatskih radnika iz inozemstva), zaostajala je u osuvremenjivanju
i modernizaciji u svim segmentima razvoja.
Problematiku nacionalnih odnosa, centralizacije i ostale suprotnosti pred
javnost je iznio Josip Broz Tito u govoru l962. u Splitu, kada se založio za
samoupravni i decentralizirani socijalizam. Od tada pa nadalje i ostala problematika
nije bila odvojena od najvažnijega, nacionalnog pitanja. Iako su
nacionalno pitanje Tito i Partija smatrali riješenim u sporazumu s narodom,
koji “sve više učvršćuje jedinstvo i bratstvo naših naroda”, bili su u krivu.6
“Mislioci” s takvim nacionalnim gledištima bili su u velikoj zabludi, koja je
potrajala nekoliko desetljeća.7
Službeno gledišta Tita i Partije bila su u suprotnosti s postojećim stanjem
u zemlji jer narodi nisu ni prije, ni tijekom, ni nakon rata riješili nacionalno
pitanje. Ono je bilo sve lošije, posebno u odnosima na relaciji Hrvati
- Srbi. Nitko nije pitao narod da izrekne svoj sud, mišljenje ili ponudi neki
zadovoljavajući model rješenja nacionalnog pitanja, stalnoga generatora
sukoba i krize. Umjesto naroda, Hrvatima i ostalim nesrpskim narodima,
nacionalno rješenje je samovoljno donijela KPJ/KPH. Da nacionalno pitanje
nije bilo riješeno, dokazuje to što se vrlo često nalazilo na dnevnom redu partijskih
sjednica, plenuma i kongresa.
Na 8. kongresu SKJ u Beogradu 1964. prvi put nakon rata moglo se čuti
dosta miroljubivih i elastičnijih gledišta o pitanju republičkih “nacionalizama”
i “šovinizama”. Nagomilani gospodarski problemi uvjetovali su
napuštanje rigidne planske ekonomije sovjetskog uzorka, iako su zadržane
mnoge njegove karakteristike. Naime, te “nacionalističke” osude odnosile su
se prije svega na Hrvatsku, Sloveniju i Srbiju, a vrlo malo ili gotovo ništa na
ostale republike. Tito priznaje “da postoji unitarizam i hegemonizam” koji
se zapravo odnosi na velikosrpske komuniste koji zauzimaju sve ključne
pozicije u SK i državi. Velikosrpski centralizam i hegemonija prerastao
je i u otvoreni međurepublički sukob u SK, posebno Hrvata i Slovenaca
sa saveznom i centralističkom politikom Beograda, koji je Tito kritizirao.
Međutim, njegova kritika bila je ponajprije upućena hrvatskom nacionalizmu8
koji se najviše javlja u kulturi i povijesti, ali i naročito pretjeranim
isticanjem nacionalnih obilježja.9 Tito je “novim ekonomskim sustavom”
želio onemogućiti djelovanje administrativnih centara moći i spriječiti
“nepravednu” ekonomsku i financijsku raspodjelu među republikama,
koja je navodno dovodila do “bujanja nacionalizma”, ali bez uspjeha. Izlaz
iz nacionalizma tadašnji režim vidio je u “idejnopolitičkom radu s komunistima
i svakodnevnoj vaspitnoj djelatnosti u duhu bratstva i jedinstva i
jugoslavenskog socijalističkog patriotizma”.10 U toj neravnopravnoj borbi
Hrvati su bili u nepovoljnoj situaciji s obzirom na to da je velikosrpski
hegemonizam prevladavao već od 1918. S gledišta hrvatske političke emigracije
to je trebalo još više učvrstiti velikosrpsku politiku započetu u vrijeme
Aleksandra Karađorđevića koja je dostigla vrhunac pod Rankovićem.11
U realizaciji tog sputavanja hrvatskog nacionalizma12 traženo je uklanjanje
svih nacionalističkih naznaka i simbola u udžbenicima i nastavnim planovima
u obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj. Međutim, protiv takve velikosrpske
hegemonije dio hrvatski orijentiranih komunista pružao je snažan
otpor, čime su Tito i Partija bili nezadovoljni. Podređena i oslabljena iznutra,
u neravnopravnom položaju, Hrvatska je “životarila više od dva desetljeća
nakon rata gotovo na rubu životnog minimuma /..../”.13
2 Bonifacije PEROVIĆ, “Socijalizam kao projekt budućnosti, Hrvatski socijalizam”, Hrvatska
revija, Jubilarni zbornik 1951.- 1975., München - Barcelona 1976., 643.
3 Miko TRIPALO, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 1990., 23.
4 Hrvoje ŠOŠIĆ, Za čiste račune, Zagreb, 1970.
5 Jure PETRIČEVIĆ, Osmi partijski kongres jugoslavenskih komunista, Hrvatska revija
(Dalje: HR) ožujak-lipanj 1965., 126.
6 Opširnije o odnosu hrvatskih komunista prema nacionalnom pitanju vidi: Ivan JELIĆ,
Komunistička partija Hrvatske 1937. - 1941., Zagreb, 1972.
7 Iako su komunisti iz Hrvatske početkom 2. svjetskog rata činili više od polovice članstva
KPJ, što je i pridonijelo iznimnoj uspješnosti partizanskog pokreta u Hrvatskoj, nakon osvajanja
vlasti njezin se sastav bitno promijenio, te je tijekom kasnijih godina udio Hrvata u KPJ/KPH
bio bitno smanjen, dok je zastupljenost Srba u KPJ/KPH bila dosta veća s obzirom na udio u
stanovništvu Hrvatske.
8 Po mišljenju ondašnjeg partijskog rukovodstva, ali i Srba u Hrvatskoj i Jugoslaviji, krajnji
cilj “kojem je težio hrvatski nacionalizam svojom agresivnom eskalacijom bio je separatizam,
odnosno izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije. On je u savezništvu s “neprijateljskom” hrvatskom
političkom emigracijom dovodio u opasnost nacionalni interes hrvatskog naroda, njegovu
slobodu i nezavisnost, nudeći Hrvatskoj, pod parolom ‘nezavisne Hrvatske’, satelitski status,
a hrvatski teritorij raznim osvajačkim apetitima”. H. ŠOŠIĆ, Slom hrvatskog komunističkog
proljeća 1971., Zagreb, 1997., 102.
9 Pjevanje narodnih pjesama “O ti vilo, vilo Velebita” i “Marjane, Marjane” prilikom vjenčanja,
isticanje i vihorenje hrvatske zastave bilo je proglašeno opasnim i ekstremnim hrvatskim
nacionalizmom, koji vrijeđa osjećaje srpskog naroda u Hrvatskoj, zbog čega su mladi i studenti
najčešće bili prekršajno kažnjavani.
10 J. PETRIČEVIĆ, n. dj. 128.
11 Samo u razdoblju 1962. - 1965. Hrvatsku je napustilo 150.000 građana otišavši na privremeni
rad u inozemstvo, što je činilo 60% od ukupne jugoslavenske emigracije. Većeslav
HOLJEVAC, Hrvati izvan domovine, Zagreb, 1968., 358.
12 Toliko napadani hrvatski nacionalizam po mišljenju ondašnje komunističke vlasti bile su
tvrdnje Hrvata: “Jugoslavija je tamnica Hrvatske; Hrvatska je pljačkana i opljačkana; Srbi su u
Hrvatskoj vladajući narod; Hrvatski jezik se progoni; Treba ojačati i osamostaliti hrvatsku državu
i u njoj Hrvate učiniti jedinim nosiocima suvereniteta; Hrvatska država treba da bude država
‘klasnog mira’; Hrvatski su komunisti izvršili nacionalnu izdaju i jedino se može imati povjerenja
u one koji čine ‘progresivno jezgro’ u smislu spremnosti da djeluju na provođenju ‘nacionalnog
oslobođenja’ i sudjeluju u ‘nacionalnom preporodu.’” Izvještaj o stanju u Savezu komunista
Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove. (Izvještaj je usvojen na 28. sjednici
CK SKH, 8. svibnja 1972. godine.), (Dalje: Izvještaj o stanju u SKH). Zagreb, 1972., 35.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
|
HRVATI.COM">
