Iako je studentski pokret 1968. s jakim egalitarnim nabojem dovodio u pitanje
zapadni mit o blagostanju i napretku, on nije bitno utjecao na svijest prosječnog
jugoslavenskoga građanina. Pokret je, naravno, za jugoslavensku vladajuću
elitu svojim zagovaranjem “čistoće revolucije” bio opasan. Učenje o
“čistoći i nevinosti”, o pravim izvorima revolucije, te traženi “povratak” mladom
Marxu, bilo je vrlo utjecajno među skupinama lijevo orijentiranih intelektualaca.
Studentski pokret 1968. u Jugoslaviji nije imao samo libertarijanske odrednice
i tragao za “socijalizmom s ljudskim licem”.
U Beogradu je on ponajprije zagovarao parole socijalne jednakosti, dok je dio
studenata u Zagrebu, gdje pokret nije bio toliko snažan kao u Beogradu, iznosio i
zahtjev o hrvatskoj nacionalnoj
emancipaciji. Studentska pobuna koja je najžešće izbila u Beogradu, a
dijelom zahvatila i Zagreb i Ljubljanu, nije bila potaknuta isključivo događajima
na Zapadu i u Čehoslovačkoj. Ona je imala uzroke u rastu društvene
nejednakosti izazvanom jugoslavenskom privrednom reformom 1965. godine.
Već je i parcijalno djelovanje tržišnih mehanizama povećalo socijalne probleme
i smanjilo mogućnost obrazovanja siromašnijim slojevima. Kritika društva
s pozicije neostvarenih ciljeva i ideala revolucije bila je glavna parola “šezdesetosmaša”.
Na svojim zastavama oni su kritizirali dogmatsko jugoslavensko
vodstvo i uzvikivali “dolje crvena buržoazija”. Intelektualnu potporu dobili
su od dijela sveučilišnih profesora okupljenih oko časopisa Praxis.39 J. B. Tito
obratio se beogradskim studentima govorom na televiziji. Svojim povlađivanjem
zahtjevima studenata Tito je uspio umiriti “šezdesetosmaški” pokret. Za
lijevi studentski pokret on je i dalje bio karizmatska ličnost. Izrazio je razumijevanje
za njihovu kritiku pogrešaka u sustavu i obećao poboljšanje uvjeta studiranja,
smirujući tako atmosferu. Nakon njegova govora studenti su se razišli
i revolt se završio. Nekoliko aktivista i profesora koji su podržali demonstraci-
je bili su izbačeni iz SK i osuđeni. Promjene na sveučilištu koje je Tito obećao
nisu učinjene, kao ni one u političkom sustavu.
Dok su se u Beogradu dogodili žestoki sukobi između studenata-demonstranata
i policije, protesti u Zagrebu bili su relativno mirni. Trajali su od 3. do
11. lipnja i ostali ograničeni na Zagrebačko sveučilište. Najistaknutiji sudionici
iz studentskih i profesorskih redova kažnjeni su unutarpartijskim disciplinskim
mjerama.
Većina studenata koji su u njima sudjelovali dolazila je iz gradskog miljea,
uglavnom iz obitelji nove inteligencije nastale nakon 1945., i dijelom onih koje
su pripadale komunističkoj eliti. Svojom orijentacijom studenti su uglavnom
bili socijalisti, otvoreni idejama ljevice sa zapada i osobito pod utjecajem skupine
oko Praxisa te dijelom prožeti idejama studentskog pokreta u zapadnoj
Europi. Temeljna pitanja koja su ih zanimala bila su pacifizam i razoružanje,
borba protiv potrošačkog društva, demokratizacija političkih i društvenih
institucija, osobito sveučilišta. Uz navedenu skupinu, postojala je i manja
skupina, jake nacionalne orijentacije, čiji su se članovi uglavnom regrutirali od
studenata iz ruralnih područja. Njihovi zahtjevi su, uglavnom, bili usredotočeni
na traženje više autonomije za Hrvatsku u sklopu Jugoslavije. Studentski
proglasi bili su uglavnom načelne naravi i ograničeni na zahtjeve za “demokratizaciju
našega društvenog i političkog sustava”. U toj općenitosti jedva da su
bili različiti od službenih proglasa SKJ. Konkretni zahtjevi za priznavanje ljudskih
prava, slobode medija i sl., potpuno su izostali.
Studentski vođa “šezdesetosmaških” događaja u Beogradu, Vladimir
Mijanović (“Vlada Revolucija”), osuđen je 1970. na dvogodišnji zatvor, studenti
Pavluško Imširović, Jelka Kljajić, Milan Nikolić i Danilo Udovički suđeni
su 1972. zbog “neprijateljske propagande” i pokušaja osnivanja “revolucionarne
radničke partije” te javno proskribirani kao trockisti.40
Dio lijevih disidenata sudjelovao je u organizaciji peticionaškog pokreta
1977., uoči konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Beogradu, za
vraćanje putnih isprava te za oslobađanje kažnjenih književnika. Kritike vlasti,
uglavnom s ljevičarskih pozicija, mogu se sedamdesetih godina povremeno
naći u studentskim glasilima, osobito u Beogradu: Student, Susreti, Vidici.
Ljevičarski disidenti Beograda nastavili su svoju aktivnost ilegalno u sklopu
Otvorenog odnosno Kućnog univerziteta utemeljenog 1976. Organizatori
su bili Vladimir Mijanović, Lazar Stojanović i Ilija Moljković. Okupljali su
širi krug uglavnom mladih osoba, profesora te dugogodišnjeg disidenta M.
Đilasa. Godine 1984. vlast je prekinula njihov rad, uhitivši tridesetak sudionika.
Suđeno im je 1984., u procesu “beogradskoj šestorici”, za navodnu namjeru
“protuustavne promjene poretka”, ali je proces zbog vanjskih, ali i unutarnjih
pritisaka javnosti propao. Osuđeno je dvoje sudionika.
Protiv Zorana Đinđića (nakon pada režima S. Miloševića, srbijanskog premijera
ubijenog 2003. u atentatu) podignuta je 1974. optužnica da je kao pripadnik
studentske skupine pokušao osnovati studentsko-radničku organizaciju.
Vladajuća je elita ovu skupinu okvalificirala maoističkom. Osuđeni su na
kazne od po godinu dana zatvora, ali su pošteđeni služenja zbog međunarodnog
pritiska. Možda je Đinđić tipičan primjer šezdesetosmaša koji se u traženju
promjena najprije okrenuo anarhizmu, koji je smatrao humanom varijantom
libertarijanskog socijalizma, a građanski je liberalizam odbacivao.
Kasnije, nakon propasti komunističkih diktatura, postaje uvjereni liberal koji
nastoji modernizirati svoju zemlju.
U Jugoslaviji je 1968. bila i godina nemira na Kosovu. Studenti albanske
nacionalnosti su uz uobičajene revolucionarne parole postavili i nacionalne
zahtjeve, tražili su veću samostalnost Kosova. Postupno se oblikovao kosovsko-
albanski nacionalni pokret s reformskim i radikalno-nacionalističkim
krilom. Albanski je nacionalizam izazivao srpski i obrnuto, stvaralo se klupko
etno-nacionalizama. Nacionalno se pitanje pojavilo u različitim oblicima i
u drugim republikama Jugoslavije. I dok su Čehoslovačku okupirale postrojbe
Varšavskog ugovora, te time pokazala da je jedini socijalizam, diktatorski
“realsocijalizam”, u Jugoslaviji se sve više zaoštravalo nacionalno pitanje koje je
utjecalo i na strukturu disidenata i opozicije.
38 Svjedočenja o 1968., između ostalog i razgovor sa Šimom Vranićem, povijesne izvore iz
onog vremena, vidjeti u časopisu Gordogan, (ur. Branko Matan), br. 2-3 (46-47), Zagreb 2004.,
32.-80.
39 B. JANDRIĆ, “Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i stavovi članova Saveza
komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u Zagrebu o tome’’, Dijalog povjesničara/istoričara 5,
(ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb 2002., 401.
40 Jelka KLJAJIĆ IMŠIROVIĆ, “Disidenti i zatvor”, Republika (Beograd), br. 196, 1998., http.
www. yurope.com/zines/republika/arhiva/98/196/196_14.HTM.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
HRVATI.COM">
