Od sredine šezdesetih u Hrvatskoj su se počele manifestirati tendencije k
obnovi nacionalne tradicije razvijajući se sljedećih godina u širok nacionalni
pokret. U području kulture tražilo se pravo upotrebe nacionalnih imena
i simbola kao i tolerantniji pristup hrvatskoj emigraciji. Godine 1967., najvažnije
kulturne institucije i društva objavile su Deklaraciju o položaju i nazivu
hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog
jezika i napuštanje službenog imena “srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog”
jezika te zahtijevalo formalno razlikovanje “hrvatskog” i “srpskog” književnog
jezika. Vodstvo SKH nije osporavalo legitimnost tih zahtjeva, ali je kritiziralo
Deklaraciju zbog političkih procjena u njoj.
Naime, iz tadašnjeg poimanja pozicije
vodeće, komunističke partije, bilo je nedopustivo da itko drugi osim nje
odnosno njezina vrha, preuzima ovlast izricanja političkih ocjena. Dodatno je
to smatrano otežavajućim što su među potpisnicima mnogi bili članovi Saveza
komunista. Također, CK SKH je ocjenjivao da nije pogodno vrijeme objavljivanja
Deklaracije.41 Kako je u to vrijeme u SKJ prevladalo reformističko krilo,
u raspravi su bili različiti prijedlozi, uključujući, uz druge reformističke ideje, i
prijedloge za privredne reforme kao i reorganizaciju federalne strukture države.
Napori reformista na saveznoj razini podudarali su se s nekim interesima
reformističkog vodstva SKH, kojemu je ova nacionalno-kulturna inicijativa
neočekivano došla “odozdo”. Hrvatsko je vodstvo posebno bilo zainteresirano
za političku decentralizaciju, nacionalno pravo raspolaganja deviznim sredstvima,
kao i za reformu izbornog sustava. Iako je vodstvo SKH isprva sebe
predstavljalo kao reformističko u društveno-političkom smislu riječi, kasnije
se koncentriralo isključivo na dugoročno poboljšanje pozicije Hrvatske u
sklopu Jugoslavije. Još je uvijek otvoreno pitanje do kojeg stupnja je ovo partijsko
vodstvo zaista bilo zainteresirano za značajne promjene sustava tj. u kojem
opsegu je bilo zainteresirano za dublju demokratizaciju.42
Uz ovu relativno umjerenu kritiku iz redova SKH, i druge društvene snage
postale su aktivne: studentska organizacija, kulturno društvo Matica hrvatska,
Društvo književnika Hrvatske te mediji (Vjesnik u srijedu, Telegram, Radio
Zagreb i dr.)43 Ovaj pokret “odozdo” također je pridonio skoroj diferencijaciji
u vodstvu SKH. Njegovo “progresivno” (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar,
Pero Pirker) krilo podržavalo je nacionalni pokret. “Konzervativno” krilo, s
druge strane, smatralo je da je pokret “odozdo”, a s njime i “progresivno” krilo
u SKH, otišlo daleko izvan prvih ciljeva i to u stupnju koji nije bio dopustiv.
Zahtjevi društvenih skupina bili su zapravo dalekosežniji nego ciljevi partijskog
vodstva i oni nisu mogli biti ostvareni u sklopu granica postojećeg sustava
jer je većina sudionika, čija su politička stajališta inače bila prilično difuzna,
zahtijevala veću samostalnost za Hrvatsku u Jugoslaviji. Podržavajući ove
zahtjeve, u to je vrijeme u Matici hrvatskoj bio djelatan i Franjo Tuđman, već
tada poznat kao disident. Svojim stajalištem, prema kojemu je i Hrvatska, po
uzoru na Ukrajinu (koja je iako članica SSSR-a bila zastupljena u Organizaciji
ujedinjenih nacija) trebala postati članicom OUN-a, pozornost je na sebe skrenuo
Hrvoje Šošić.
U namjeri da održi pod kontrolom raznorodne društvene snage, “progresivno”
krilo vodstva SKH, nakon nekog vremena, stavilo se na čelo pokreta.
U tom smislu ono je bilo prvo komunističko vodstvo u poratnom razdoblju
koje je moglo računati na legitimaciju širih segmenata stanovništva. Kako nije
uspjelo izolirati “ekstremiste”, ono je svoju ulogu vodstva moglo zadržati jedino
radikalizacijom vlastitih zahtjeva. Sukob sa saveznim vodstvom postao je
tako neizbježan. Izvršena je i partijska čistka u SKH: iz partijske je evidencije
1972. izbrisano 25.051 osoba, ali se broj članova, zbog kampanje prije-
ma novih, osobito mladih osoba, nije smanjio: 1971. bilo je 214.614, a 1973. -
210.339 članova.44
Rezultati nacionalnog pokreta bili su ambivalentni. S jedne strane, reformističko
vodstvo SKH bilo je smijenjeno naredbama “odozgo” i zamijenjeno
kadrovima lojalnijima SKJ, pokret je ugušen, a velik broj studentskih aktivista
(Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i dr.) i članova “Matice” (Vlado Gotovac,
Marko Veselica, Šime Đodan, Jozo Ivičević, Hrvoje Šošić, Franjo Tuđman i
dr.) je osuđen i zatvorski kažnjen.45 Studentska je organizacija ukinuta tj. pripojena
jedinstvenoj omladinskoj organizaciji, Savezu socijalističke omladine.
Zabranjen je rad društva Matica hrvatska, kao i njezina glasila Hrvatski tjednik,
a ukinuti su, ili im je smijenjeno uredništvo, i časopisi Hrvatski gospodarski
glasnik, Kolo, Kritika, Tlo (Hrvatski književni list ukinut je još 1969.).
U tom smislu, završetak nacionalnog pokreta može se interpretirati kao poraz.
S druge strane, politički procesi vodili su reformi jugoslavenskog ustava,
zahvaljujući kojemu je Hrvatska, kao i druge republike, mogla tražiti značajno
povećanje samostalnosti i u tom pogledu ciljevi nacionalnog pokreta bili su
dijelom ostvareni.
Vlasti su 1972., u sklopu opće čistke, okvalificirale “nacionalističkim” i
događaje u “Prosvjeti” (kulturnom društvu Srba u Hrvatskoj) te je zabranjen
njezin rad i ukinuto glasilo društva.
Nakon hrvatske krize 1972., intenzitet disidentske i opozicijske aktivnosti
sljedećih je godina u inozemstvu porastao, a u zemlji opao, zbog represije režima.
Nastupilo je doba “hrvatske šutnje”, koja je potrajala do sredine osamdesetih.
U političkim krugovima “opozicionim” se smatralo Društvo književnika
Hrvatske. Povremeni “ekscesi”, odnosno kritički napisi, većinom s “lijevih”
pozicija, događali su se u studentskom i omladinskom tisku, listovima
Studentski list i Polet.
Zbog potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika 1980. je uhićen
“najmlađi jugoslavenski disident”, zagrebački student Dobroslav Paraga.
Godine 1981. je zbog intervjua stranim novinama osuđen F. Tuđman, za
“neprijateljsku propagandu”. Iste je godine zbog intervjua liberalnom tjedniku
Der Spigel pod naslovom “Hrvatsko pitanje – smrtonosna bolest Jugoslavije”
na kaznu od 11 godina zatvora osuđen Marko Veselica.
Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji
pokrenula rasprava o nizu pitanja koja su dotad, zbog političkih razloga,
bila prešućivana. Otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i
“ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Slične su teme prevladavale
i u beletristici. Zajedničko im je obilježje bila pojava nacionalne isključivosti,
dotad nezabilježena u široj javnosti. Osobito su se isticali radovi nekih srpskih
književnika iz Beograda. U tom kontekstu, 1984. Komisija CK SKH za idejni
rad i informiranje objavila je dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu,
imenujući 186 autora, većinom iz Slovenije i Srbije. Među beogradskim
intelektualcima nazvana je “Bijelom knjigom” odnosno “manifestom neostaljinizma”.
46
41 T. CIPEK, “The Croats and Yugoslavism”, 80.
42 Više: Wolfgang HÖPKEN, “Krisenursachen und Krisenverläufe: Die Kroatische Krise
1970/71”, Zeitgeschichte Osteuropas als Methoden- und Forschungsproblem, (Ed. B. Bontwetsch),
Vol. 13., Berlin 1984., 27.-46.
43 Ludwig STEINDORF, “Der Kroatische Frühling. Eine soziale Bewegung in einer sozialistischen
Geselschaft”, Der Balkan. Eine europäische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart,
(ed. J. Elvert), Stuttgart 1997., 197.-210.
44 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 656.
45 Historiografska istraživanja “hrvatske krize” još su u početku. Statistika o žrtvama represije
dolazi ili iz službenih krugova ili iz sjećanja sudionika - i jako se razlikuje. Procjene o broju
članova SKH koji su podvrgnuti unutarpartijskoj istrazi kreću se od 50.000 do 100.000. Tako
Miko TRIPALO, u knjizi Hrvatsko proljeće, Zagreb 1990., 189., govori o 50.000, a S. DABČEVIĆ-
KUČAR, u 1971 - Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997., 996., navodi broj od 70.000. Službeni
izvori iz 1972. govore da je 741 osoba isključena iz SKH i da su poduzete kažnjive mjere protiv
69 izvanstranačkih osoba. TRIPALO, n. dj., 189., procjenjuje da je bilo zatvoreno oko 2.000
osoba.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 08.04.2008. u 07:00 sati.