Zanimljiv događaj u kontekstu lijevoga intelektualnog disidentstva bio je
slučaj Mihajla Mihajlova. U ljeto 1966., on je, zajedno sa skupinom intelektualaca
iz Zadra, Zagreba, Ljubljane, Beograda i Novog Sada (Danijel Ivin, Franjo
Zenko, Marijan Batinić, Leonid Šejka, Marija Čudina, Davor Aras, Jovan
Barović, Predrag Ristić, Mladen Srbinović, Slobodan Mašić)35 pokušao, smatrajući
da su za to povoljne političke prilike – nakon smjenjivanja Rankovića,
osnovati legalno opozicijsko glasilo. Pokušaj okupljanja utemeljitelja i registriranja
lista koji se, između ostalog, namjeravao baviti kritičkim preispitivanjem
zakonitog ponašanja vladajuće elite, nije uspio. Dio je sudionika bio
uhićen, ali je samo Mihajlov izveden pred sud i osuđen na zatvorsku kaznu.
Mihajlov je svoje kasnije političko djelovanje temeljio na idejama sovjetskog
disidenta Aleksandra Sinjavskoga. Godine 1974. uhićen je ponovno i suđen
zbog intervjua i napisa u stranom tisku. U zatvoru je bio do 1978., kad su ga
vlasti oslobodile, zbog pragmatičnih razloga (konferencija o europskoj sigurnosti
i suradnji u Beogradu). Mihajlov je iste godine otišao u SAD.
34 T. CIPEK, “Croats and Yugoslavism’’, 81.
35 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond CK SKH, 1966., Povjerljivi spisi.
3. Praxis
Značajniji od “slučaja” Mihajlov i Naprijeda, te znatno poznatiji primjer
“disidentstva” lijevo orijentiranih intelektualaca bio je filozofski krug okupljen
oko zagrebačkog časopisa Praxis (1964. - 1974.) u izdanju Hrvatskoga
filozofskog društva i znanstvenih seminara Korčulanska ljetna škola. Glavni
urednici Praxisa bili su Gajo Petrović i Rudi Supek, a članovi redakcije Branko
Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Predrag
Vranicki.36 Pozicije koje je zastupao taj krug postale su poznate i izvan granica
Jugoslavije i probudile žučne rasprave u drugim socijalističkim zemljama
(tzv. Praxis Discussion u DDR, u organizaciji filozofa Helmuta Seidla). Autori
Praxisa (koji je od 1965. imao i međunarodno izdanje) kritizirali su različite
oblike staljinizma, označavajući i sam jugoslavenski model u nekim člancima
kao “staljinističku destaljinizaciju”.
U cjelini, Praxisov je krug optužio komunističko
vodstvo da je napustilo “izvorni komunistički projekt” u korist političkog
pragmatizma, u interesu pukog očuvanja vlasti. Krug oko Praxisa tražio je
da se “demokratski socijalizam” kao nasljeđe staljinizma odbaci i da se različitim
ideološkim smjerovima u Partiji da mogućnost javnosti, tako da mladi
ljudi i intelektualci mogu biti time mobilizirani. Osim rada u časopisu, neki
su članovi ovog kruga organizirali peticije vlastima, većina je davala potporu
intelektualcima kojima su državna tijela zabranila putovanje u inozemstvo.
Partijska birokracija optužila je Praxisov krug da se zalaže za ukidanje radničkog
samoupravljanja. Kako je časopis uživao velik ugled među lijevim intelektualcima
u svijetu, birokracija države – koja ga je financirala iz svojih proračuna
– nije mogla u ovom slučaju primijeniti drastična sredstva kao kod
Naprijeda nego se ograničavala, prije konačnoga gašenja časopisa,37 na povremene
zabrane pojedinih brojeva – zbog kritičkih priloga o staljinizmu, ali i
o nacionalizmu u Hrvatskoj. Kasnije je osam profesora Filozofskog fakulteta
u Beogradu (Ljubomir Tadić, Trivo Inđić, Nebojša Popov, Miladin Životić,
Mihajlo Marković, Dragoljub Mićunović, Zagorka Pešić-Golubović, Svetozar
Stojanović) pod političkom optužbom da “truju omladinu” i “održavaju veze
s inozemstvom” uklonjeno s nastave i izbačeno iz Partije. U Zagrebu su zbog
potpore studentskim demonstracijama “68, iz Saveza komunista izbačeni profesor
Filozofskog fakulteta Gajo Petrović i profesor Fakulteta političkih nauka
Mladen Čaldarović te student istog fakulteta Šime Vranić.38 Oni su kasnije s
još nekolicinom sudionika demonstracija od redovnog suda osuđeni i na novčane
kazne. Od 1981. počeo je izlaziti Praxis International s ciljem njegovanja
duha Praxisa u novim povijesnim okolnostima.
36 Redakcijski savjet činili su, između ostalih, Kostas Axelos, Zygmunt Baumann, Ernst Bloch,
Umberto Cerroni, Mladen Čaldarović, Vladimir Filipović, Erich Fromm, Lucien Goldman,
André Gorz, Jürgen Habermas, Agnes Heller, Leszek Kolakowski, Veljko Korać, Karel Kosik,
Henri Lefebvre, George Lukasz, Serge Mallet, Herbert Marcuse, Mihailo Marković, Zagorka
Pešić-Golubović, Veljko Rus, Svetozar Stojanović, Abdulah Šarčević, Miladin Životić, Ljubo
Tadić.
37 Administrativnom zabranom ukinuti su i Praxis i Korčulanska škola.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 06.04.2008. u 09:05 sati.