odmak

petak, 27.05.2016.

Splitska sinagoga

Židovski sakralni objekt, sinagoga u Splitu, smještena unutar Dioklecijanove palače, smatra se jednom od tri najstarije aktivne sinagoge u Europi. Sinagoga je smještena u dijelu palače koja je bila židovski geto i datirana je na početak 16. stoljeća. Sadašnji izgled u baroknom stilu je nastao 1728. godine prilikom preuređenja tog sakralnog objekta. U zapadni zid palače ugrađen je aron hakodeš, najsvetiji dio hrama izrađen od crnog i bijelog mramora i okrenut Jeruzalemu. Uz sinagogu su smještene i prostorije Židovske općine i to su, uz židovsko groblje na padinama Marjana dokazi stoljetne prisutnosti te zajednice u Splitu. Smatra se da je zajednica izbjegla, skupa sa ranim kršćanima i ostalim stanovnicima spaljene Salone u Dioklecijanovu palaču. Danas je sinagoga, iako lokalna zajednica broji oko stotinjak članova aktivna. U Splitu nema rabina, pa ponekad gostuje rabin iz Zagreba. Objekt posjećuju mnogi turisti, a u općini nam ističu da gosti pristigli primjerice iz Izraela ili iz New Yorka redovito posjećuju sinagogu. Svi su oni impresionirani i pozitivno reagiraju na priču o povijesti te male zajednice. U općini su tokom jutra uvijek prisutni ljubazni domaćini spremni da gostima, ali i sugrađanima približe taj značajni sakralni spomenik, uz dubrovačku sinagogu jedinu sačuvanu na istočnoj obali Jadrana. Leo Nikolić Izvor: theDalmatia.com
Autor: admin


Bila sam pozvana ovo proljeće na Pesah. Nikakva posebna zasluga. Prijateljica je u braku sa Židovom.
Gospođa, Židovka s mladim rabinom vodila je neku vrst molitvenih običaja za taj dan. Rabin i njegova izrazito tamna pratilja ( prijateljica mi je prišapnula da je potomak Židova iz Afrike. Doveli su ih avionom, šaptala je) molili su na engleskom. U prostoriji je bilo dvadesetak ljudi. Neke sam poznavala iz viđenja.
Splitski Židovi su, čini mi se, najprije Splićani. A, Splićani su jedna posebna vrsta ljudi.
Malo zafrkanti, malo odmaknuti, naizgled nedodirljivi, zatvoreni u svoja prijateljstva i druženja. Pridošlice kažu da je teško prodrijeti u splitska društva. Govorimo o splićanima i splićanistici.
Ni splitski Židovi u tom smislu nisu ništa drugačiji. Više manje su agnostici, poženjeni ženama koje nisu Židovke. Uglavnom. Gospođa koja predsjedava trudi se održati pažnju na vjerski dio, ali većina ih je nedisciplinirana. Pričaju međusobno, kao da je prisutna mala neugoda među njima, neka vrst otuđenosti.

Poznato mi je to. Na neformalnim skupovima i među nama katolicima uz svećenika, nakon što smo dobili Hrvatsku, nađu se slične atmosfere. Agnostici, ateisti, pa čak i oni koji to nisu, ali iz nekih razloga nisu upražnjavali kršćanstvo ponašaju se potpuno isto kao te večeri mala židovska zajednica.

Tu mi se večer dogodilo nešto vrlo neobično. Sjedila sam preko puta čovjeka s židovskom kapicom na glavi, koji je pokazao veliku pažnju prijateljici,ali meni. Tumačio mije što bi u svakom trenutku trebalo napraviti. Kad se jede kad se pije. Sve one sitnice ali i važne stvari kod tih obreda.
Osobno me sva vjerska okupljanja, bez obzira o kojoj se vjeri radi dovedu do neke vrsti zanosa i ganuća.
Zaboravljam razlike ( po meni ih ni nema), pokušavam ući u struju zajedništva. Čovjek preko puta mene i moje prijateljice nakon nekog vremena odlazi po novu flašu vina. Pitam prijateljicu: Tko je ovaj gospodin. Ona me gleda zaprepašteno:To je moj suprug.
Skoro sam pala sa stolice.

Pokušavam naći objašnjenje zašto ga nisam prepoznala.
Uvijek mi je djelovao malčice u nekom odmaku od društva. Znam da je radi prirode posla puno putovao. Nije puno pričao. Tu i tamo. Mislila sam da ga interesira samo njegov posao.

Tu večer u njegovim očima i na njegovom licu lebdila je duhovnost. Bilo je neke dirljive potrebe da mi ispriča povijest tog blagdana.
Znaš, rekao je, bilo mi je svejedno, da je I. htjela mogao sam biti kršćanin. U našoj se kući vjera ionako nije prakticirala. I. mi je rekla, ako imaš potrebu za tim pogledaj u svojoj zajednici. Iz razloga bogate povijesti vlastitog naroda. Osjećao sam laganu potrebu, ali me primilo. Drago mi je da me nagovorila. I. je katolkinja, ali rekla bi da nije praktična. Više onako. Samo pripada nečemu, ako i to.

I tako 'preko veze', iako uopće nije potrebna, jer neprekidno zvone pojedinci i grupe koje dolaze na razgledanje, A.A. nam je ispričao povijest splitske sinagoge, ali i još puno toga. O putu vlastite obitelji, koja poslije drugog rata više nije vjerovala u Boga.
Ja sam koji jesam, rekao je, ali nije pomogao svom izabranom narodu. Pustio je da nestane šest miliona Židova. Među njima i većina splitskih Židova koji su izgubili živote u drugom ratu. Iako, dok Italija nije kapitulirala bili su relativno zaštićeni.
U tom klaustofobičnom prostoru splitske sinagoge sve se to osjeća.
Neobično je vidjeti prostor za žene zatvoren rešetkastom pregradom.
Smije se. Pustimo ih ipak dolje među nas, inače je zabranjeno. Žene dekoncentriraju u molitvi, smije se dok govori.

Sekularizirali smo se do kraja. Svi mi.

Smetaju nam stare zapovijedi. Ne damo mi našu 'slobodicu-divoticu' posve nesvjesni toga što ta sloboda znači.

Ali u tom prostoru stare sinagoge u kojoj su molili toliki vjernici osjeća se povijest naroda. Vjere jedinom izabranom Bogu koji je i sam taj narod birao obećavajući mu brda i doline i evo do kuda ih je doveo.

Gdje griješimo, ako griješimo, jer to je i naš Bog.
Daje nam zapovijedi, savjete. Sklapa ugovore, nije da se ne trudi, ali mi svako malo skrenemo s tog Božjeg puta. Osoba u mom liku jednako ili više nego drugi. Ne poričem. Dapače.
Možda mu je uzaludna borba za naše duše i tijela. Možda je pogriješio u stvaranju. Preračunao se. Pobjegli smo ispod njegove zaštitničke ruke. Gušila nas je. Još nas guši.

O dajte, dajte mi slobodu!

Eto vam je. Dao sam vam je.

Tolika pitanja, a samosvijest je sve manja i zgrbljenija.












27.05.2016. u 10:04 • 23 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.05.2016.

Kakav prekrasan dan. Hvala ti Bože na njemu.

Zove me prijatelj, trgne me iz sna. Mobitel ti je ugašen,kaže. Zove me na telefon, kojeg na sreću još nisam ukinula, ali morat ću. Idu crni umirovljenički dani.
Iza 9 ću biti ispod štandarca na pjaci. Prođi pa me pokupi.
Krivo čujem umjesto pjaca – pazar.
Uvijek tako, nije mi prvi put. Načekala sam se na krivim mjestima. Kao da se moja psiha igra s riječima.
Štandarac, pitam, gdje je to.
Tamo gdje su uklesani stihovi Petrasov Marevića.
Tonči Petrasov Marević, nemam pojma. Padam s Marsa- Otkada, pitam.
A, crna ćeri, što ti je. Sjedit ću tamo u kafiću.
Na pjaci, sine mi.
Uklesano je:
Ne treba nikamo ići 
nigdje drugdje tražiti 
što jest i tu je

Izvedem Laru u šetnju oko 9 i 30 prođem pokraj štandarca. Vidim njegovo društvo. Njega nema. Prođem pokraj. Na glavi mi je šešir i naočale za sunce. Tko će me prepoznati.

E sad. Ima tu malo igre. Moj je prijatelj, prijatelj iz djetinjstva. Već tri godine udovac. Sastaje se skoro svakodnevno sa svojim muškim društvom na kavi. To je nekako splitski đir. Žene na jednu
stranu i Oni na svoju stranu.

Prdiludimo, kaže moj prijatelj.
Obično o politici. Ali kako su različitih političkih struja dođe i do povišenih tonova. Sve je to roba preko sedamdeset koja uistinu prdi ludih, ali dijele svijet i sudbinu Hrvatske na puno mudrih načina, samo ih nitko ne sluša.
A Split za lijepog vremena je jedno veliko dvorište koje još uvijek pripada svojim građanima, ne zna se do kada će sve postati privatno vlasništvo, nadamo se da neće.
Obavim nekoliko stvari okolo i ponovo prošećem pokraj kafića ( i štandarca). Ne vidim ga. Sjednem za stol s namjerom da ga pričekam . Odjednom mi se ne da. Izvučem se vani. Na drugoj strani u Centrala ugledam drugog prijatelja na kojeg mislim već mjesecima, a nikako da mu se javim.

Skinem šešir i naočale. Tko bi me prepoznao ovako maskiranu. Obradovao mi se. Napustio je društvo. Sjeli smo za drugi stol. Naručim kapućino.
Ne izgleda baš dobro fizički. Oronuo je, smršavio. Koža isušena. Da mi nije neugodno brinula bih se o njemu, ali kako to izvesti u ovom svijetu punom predrasuda, ogovaranja i prezrivih nagađanja.
Tih strašnih ograda na svaki način.
Fizički nije baš najbolje, nešto ga i boli i neprekidno pije tablete protiv bolova, ali um je bistar, brz, znatiželjan. Razmjenjujemo misli. Čak ni riječi gdje su drugdje prepreka ovdje nemaju ogradu. Ne znam kako vi, ali meni se često događa da s nekim ljudima, mojim prijateljicama, prijateljima, piscima nekih djela, slikarima, koje ne poznajem, glazbenicima čija djela slušam kliknem na prvu. Proveli smo debela dva sata u izmjeni misli, sjećanju na njegova pok brata blizanca s kojim sam isto tako razgovarala. Spominjala sam ga onomad. Kao da plivamo u nekom futurističkom filmu i dotičemo se ticalima.
U srijedu ću napraviti večeru i pozvati ga uz ostale.
Kući, mobitel ostavljen na punjenu, gori od poziva.
Čekala sam te kod štandarca, ali tebe nije bilo, govorim drugom prijatelju. A, zašto nisi imala mobitel uza se. Imao je svoje razloge. Netko mu se tu iz njegova društva nije svidio, pa nije sjeo s nima.. Zvao me je nekoliko puta. Nema mi pomoći s tobom, kaže.
Ajde, doći će po mene.
Sjedili smo na prvoj vidilici. Nevjerojatan pogled i mir. Razgovarali neobvezno. Veže nas djetinjstvo i puno zajedničkih doživljaja i ljudi. Mnogi su otišli na drugu stranu. Ne dohvaćamo ih više, ali lebde oko nas. Tu su. Ne mogu biti daleko. Ne bi bilo pravedno.
Ovaj je moj prijatelj pred par godina bio u komi dan i pol.
Uvijek ga iznova pitam sjeća li se čega. Bijele svjetlosti, bilo čega, a on mi svaki put kaže baš ničega.
Baš si neki, ogovorim mu nezadovoljna. Šalim se.
Sve su samo slutnje. Istina je, nažalost, daleko. Daleka.
A, opet sam sretna što sam živa i što stanujem u ovom lijepom Splitu.

22.05.2016. u 21:35 • 17 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.05.2016.

Lamentacije

Nikad nisam čitala postove 'onog čije ime se ne smije spominjati'.
Čak sam mislila da piše samo komentare, a onda sam prestala razmišljati. Žao mi ga je na puno načina. Ali, njegova su vrijeđanja uistinu zadnje vrste. On vrijeđa tim groznim prostaklukom do srži onoga što svatko od nas bez obzira kojoj struji pripadao misli o sebi kao čovjeku/ čici/ čanstvu.
Mi, bez obzira, kako mislimo da smo nastali Božjom voljom ili svemirskim hirom tepamo sami sebi da smo zgodna, pametna, pogotovu na blogu iz anonimnosti naših mišjih rupa, puno pametna ljudska bića.
A, da malo promislimo shvatili i da smo toliko pametni našle bi se naše umotvorine na drugim medijima. U društvu književnika ili veće negdje drugdje. Možda ima i takvih među nama, ne želim vrijeđati nikoga. Samo hoću reći da nam malo skromnosti ne bi škodilo.
Draga mi je primjedba da se služim argumentima kod rasprave. Priznajem da to nastojim. Pokušavam, a sama sam sebi nekad vrlo bezlična, razumjeti tuđe stanovište, ali moji postovi i moji komentari bez obzira na trud, ograničeni su na moju narav, ograničeni su i utjecajima obiteljske prošlosti i još mnogo čim čega nisam svjesna. Ali, trudim se.
Jedna blogerica mi je rekla da izigravam žrtvu. Krivo! Ne osjećam se tako. Baš te obiteljske okolnosti odvele su me u velika istraživanja. U istraživanja kako i zašto se čovjeku kroz njegovih u prosjeku sedamdesetak godina mogu dogodi užasne stvari. Ili dobre stvari. Kakve odluke odlučuju o vlastitoj sudbine. Odluke tuđe i naše.
Istraživanja o prirodi ljudskih bića. O razlozima postupka ovakvih ili onakvih. Loših ili dobrih.
I nažalost, do sada, našla sam puno razloga da žalim čovjeka, čovječicu, čovječanstvo.
Tu smo na zemlji, iako je filozof Gorgija govorio da je sve samo privid, a puno velikih filozofa od francuskoga filozofa René Descartesa Mislim, dakle jesam - Cogito ergo sum, a i prije i poslije njega dokazivalo da postoji stvarnost u kojem živimo i borilo se u svojim djelima, kao i umjetnički, povijesni i ostali svijet dokazivati da smo vrijedni postojanja.

Odoh ja u širinu, ali sam zapravo htjela ostaviti komentar kod semper contra, ali sam kao i on počela pisati post.

Post kuc kuc u vlastitu unutrašnjost. Kuc kuc u smisao.
U zašto i kako!?

Ako zaključimo da uistinu jesmo, što nas pokreće.
Uvijek i uvijek iznova da se rađamo, da rađamo- svi ti silni hormoni unutar nas. Mirisi koje lučimo da bi u fertilnoj dobi mamili jedni druge. Pogledajmo te djevojčice i dječake. Tu borbu: biti zamijećen. Koliko tu uopće ostaje mjesta za razum?
A, onda kad je sve gotovo i dalje se kočoperimo. Ta strašna potreba za sviđanjem. Za uvažavanjem. Za ljubavlju.
Pod svaku cijenu.

A, kolika je cijena istine?

Cijena istine!?
Od kada ja pamtim. Od razgovora s mojim starima. I prijateljima i njihovim starcima. Sa svih strana. Uhvatila sam sve u svemu i treće stoljeće.
O našim i njihovim životima. O vremenu u kojem su živjeli. O mrtvima. Sudbinama. Nema tu ništa crno- bijelo. Više je od pedeset nijansi sive. Nema tu decidirano: Ja sam u pravu. Moji su u pravu. Daleko je sve to od svake pravice. Kratak je život i puno je u njemu pokušaja da ga se ispravno živi. Na svim stranama.

Ponekad zagucam pa odem na stranice onih koji se čvrsto drže svoje linije. Vjeruju u vjeru svojih otaca. Pokušavam.., ne znam što ni sama.
Volila bih kad bi se manje bavili politikom, a više otvarali mogućnosti zdravom radu. Ljepotama.
Ova se zemlja a i mi s njom iscrpljujemo bespotrebno. Prošle bitke su upravo prošle. Daleka povijest. Treba živjeti tu i sad. Da bi ova lijepa zemlja ostala djeci bez popudbine koja sad ne izgleda dobro.

I da žao mi je, a možda ubuduće ću reći popu pop i bobu bob.

19.05.2016. u 21:27 • 28 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2016.

Ja sam spam

shadow-of-soul,
svaka mu je biser.

FreshCaYg,
kad ne vidimo gredu u svom oku.
Iako, ništa nije rečeno u mržnji, a gredu iz svog oka također pokušavamo iščupati. Nije lako.

jelen,
Znaš da se u puno toga s tobom slažem, osim što sam jako vezana za nauku Isusu Kristu Božjem i ljudskom sinu i o kršćanskom Bogu. Ne isključujem niti ostala vjerovanja, ali razumijem i sumnju u takvog Boga.
Jest nije lako Petru M. Um je jako veliki , rekla bi vražji zavodnik, ali.., imamo ga. Tko više tko manje. Petar M. je jako dugi broj godina, od njegove srednje škole, obiteljski prijatelj. Ima on srca. Voli nas jer mi zadovoljavamo puno njegovih kriterija, ali i naljuti se, naročito na mene jer me moja maštovitost često odvede daleko od logike i zdravorazumskog razmišljanja. Uvrijedi me debelo u takvim trenucima, ali ja sam ga takvog prihvatila. Naš je.

NF,
ja se uvijek pitam zašto nitko ne spominje pok. Cipru. Kad ga ja spomenem onda kažu: on je poludio. Ja bih rado bila luda da sam kao on.
Ali i ta njegova ludost!?
Ide anegdota; kad se vratio iz bolnice netko od prof. na filozofiji ga je upitao: Možeš li ti s tom dijagnozom uopće predavati studentima. A on odgovorio, ne citiram, ali po prilici: Kolega ja jedini imam atest da sam sada zdrav, a imate li ga vi!

Helada,
niti govora. Budi ti što jesi. Pametna i dobra cura. I slobodna.

mcmlx,
cjelinu je teško dohvatiti. skoro nemoguće.

Mirče,
molim te, ako ne želiš da te posve izbrišem onda argumentiraj i bez prostota na račun bilo kojeg komentatora.


Dinaja,
previše si širokogrudna prema meni. U ovom slučaju. A, možda te tvoje,uvijek iznova začudne riječi, jesu tvoja Božanska iskra.

semper contra,
Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nisam baš siguran.
Albert Einstein



Ovo je moj odgovor na komentare iz prošlog posta. Stavljam ih kao novi post jer ne mogu kao komentar. piše mi da sam prijavljena kao spam. Ne mogu doći niti do Admina.možda je moja nesposobnost, a možda nešto drugo. Molim savjet.

18.05.2016. u 05:02 • 12 KomentaraPrint#

petak, 13.05.2016.

Splendid isolation


Postoje prostori u nama koje dodirujemo. koji ne podliježu zakonima znanosti. Nemaju ogradu znanosti, a, ograda nam je potrebna. Bez nje bi bio kaos, a taj kaos čovjek ovako ograničen ne bi bio kadar svladati.
No, svejedno postoje ljudi, rijetki, možda i ne tako rijetki ali ima ih. Umjetnici, neki Božji ljudi, filozofi, ljudi nekad jednostavni bez ikakvoga znanja koji ljube. Nekad, posve neočekivano, u prolazu , zabljesnu te takvi ljudi. Bljesak!' Posve nedostatna riječ. Ali, koja to riječ nije. Svrbi me koža, kao ograničenje. Sve ima granicu. Od riječi do shvaćanja. Kad počneš sumnjati u takvo što.. Slutiti bezgraničnost, težiti ukinuti svaku granicu kraj je tvog života ovdje na zemlji. Jer, bezgranično se ne može vidjeti u ograničenom. U smrtnom. A, ipak ga ima. U svemu.
U poljskom cvijeću ali i u onom ljudskom rukom stvorenom. I u umu.
Kako ukinuti granicu, a ostati 'normalan' u ljudskim mjerilima. Nema odgovor na to pitanje istražujući samo umom. Ali, to čovjek/čica može shvatiti tek onda kad um iskoristi do granice kad više nema odgovora. Kad dotakneš zid i znaš, slutiš da iza tog zida uma postoje stvari koje se ne daju objasniti.
Stvari neobjašnjive, bez pravog znanstvenog dokaza, ali su tu.
Pred par dana, vraćajući se s jednog savršenog ručka, dobrog jela i pića i pametnih ljudi koji je potrajao do kasno navečer, prijatelj svećenik, nastavljajući razmišljanja i raspravu kaže: M. Ima, usudio bih se reći, prokletstvo uma i znanja.

Moj prijatelj, dajmo mu ime Petar M., je prof. na faksu. Neženja, svoj, vrlo kritičan. Smatra da u Hrvatskoj nema niti jednog dobrog filozofa. Jedan jedini koji bi mogao zadovoljiti njegov kriterij je filozof teolog. Teologija za Petra M., koji bi se mogao nazvati agnostik nema što raditi u svjetovnoj filozofiji. Po njemu ona se ne da mjeriti ni izračunati. Nema načina da se znanstveno dokaže. I tu je za njega kraj svakog razmišljanja. On vide te duhovne ljude, ako baš sa oltara ne govore politiku i ne bave se politikom u smislu lobiranja za političare i slično, kao neku vrst zanesenjaka koji sa stvarnošću nemaju ništa. Za mog prijatelja svećenika Petar M. kaže: On je u svom svijetu čim ne vidi koliko Crkva ima utjecaja.


U prvom redu mi smo iznikli iz vrlo konzervativnoga ruralnoga društva. Poslije pada Austrije svaku inteligenciju lijevu i desnu ( pod inteligencijom u ovom slučaju ubrajam one koji slobodno misle. Nisu vezani ni uz desne ni uz lijeve. Mogu biti jedno ili drugo, ali nisu poslušnici države ili stranke.) uništili smo natječući se tko će više uništavati. Tuk na utuk.
Narod se koprcao u siromaštvu i raznim drugim nevoljama.

Budimo iskreni dvjestotinjak intelektualaca (molim nikakve asocijacije) nezavisnih dobronamjernih prema državi u kojoj žive, bilo bi dovoljno, kad bi ih pustili da rade. Kad ukinemo razne glave šećera, (e, baš svašta pamtim) razne korupcije, krađe, mita, zapošljavanja iz rođačkog i prijateljskog kruga i pustili ljude da rade gdje bi nam bio kraj. Pa i utjecaj Žene na razne načine. I kad je seks u pitanju. Davno je rečeno Cherchez la femme.



Čitam razne forume, facebook, ovdje na blogu i čime se mi bavimo. Kao guske u magli hvatamo se za razne gluposti izgovorene s raznih oltara (pa i saborskog). Gluposti, ali i nesporazum. Naravno da će katolička crkva šititi i propagirati seksualnu suzdržanost. Smanjiti te odnose na najmanju moguću mjeru. To im je u prirodi posla.
Je li primjereno tako se izraziti. Mislim da nije. To govori o njegovom mentalnom sklopu. U vremenu u kojem je ostao, ali je li i promiskuitet, ono što se danas u zapadnom svijetu događa... da je seks više pornografija, a manje ljubav potpuno normalan.
Nisam nikakav čistunac. Mislim da je u tom smislu žena u svom izboru jednaka muškarcu. Seksualnost je puno više utkana u čovjeka/čicu nego se o tome mislilo.
Nije baš s oltara ugodno čuti izraz štraca, ali "Bili ruža isto mirisala da se drugačije zove?"

Nešto u ovoj usporedbi nije u redu. Rečenica i misao je "Velikiog pjesnika Mevlana Dželaludina Rumia. Bio je perzijski i islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufi mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika Islama i njegova poezija je utjecajna i dan-danas".

Bijedna i nesuvisla Odmak, kako ga se usuđuješ spominjati u ovom kontekstu.
E, sad sam već ljuta na samu sebe pa ću prestati pisati, a imala sam o određenoj ženi i muškarcu još nešto reći, ali, nadam se da ćemo to čuti u ponedjeljak u Otvorenom. Ako.., i u ponedjeljak dok se ne konsolidiraju.


13.05.2016. u 19:44 • 12 KomentaraPrint#

petak, 06.05.2016.

Sinoć

Sticajem okolnosti, ne bez svoje volje, sinoć sam se našla najednom neobičnom skupu.
Ljudi su se grlili i dugo ostajali zagrljeni. Mnoga su tu lica bila na granici neke izgubljenosti, ali i nade. Mladi čovjek koji je vodio skup govorio je uvjerljivo , u potpunom je slaganju s mojim razmišljanjima, osim jedne, po njemu bitne stvari. Naime govoreći o odnosu čovjeka i Boga spominjao je sudbinu koju NE MOŽEMO IZBJEĆI – e to ne vjerujem, a on smatra da nam je zadana, ali prepuštajući našu volju, izbor, slobodnom voljom u Božje ruke imamo šansu da se nađemo na Božjem PUTU i na kraju u njegovu krilu.

To je jedan vid života na zemlji. U mukama, bez svake sumnje, jer te muke dotaknu svakoga od nas, manje ili više. Propadljivi smo.
Svatko svojom slobodnom voljom Bira. Netko materjalno - svakodnevno iz minute u minutu ili Božju ruku, Božji put koji će ga na kraju odvesti u Božje okrilje- tu također imam svoje mišljenje, ali o tome kasnije.

Htjela sam vidjeti o čemu se radi na tim predavanjima, jer jedan član obitelji nam neprekidno govori o tome, a mi ga na neki način ismijavamo. To je sekta kaže moja sestra, koja nota bene nije vjernik, ako nekad i posumnja da nešto ima odbija je djelovanje Crkve. Znanstvenica je i vjeruje samo u statistike, brojeve, ankete.
Sinoć sam joj, nadahnuto što nije moja karakteristika, rekla par stvari o razlici naših putova i naravi. Ja se mučim i preispitujem, uvijek s osjećajem krivnje, a ona ima sreću od početka života ispravnog djelovanja, na dobro ljudi. Kao da je izabrana. Male greške se ne računaju. Čovjek nije savršen. Ovakvi joj skupovi ne trebaju. Ne trebaju ni meni, jer sam intuitivno, ali i učeći – iako mozak često zavara, ali imamo ga i ne možemo daleko pobjeći od njega, ali kažem godinama se mučeći došla sam do istog zaključka kako je na tom predavanju sinoć govorio taj mladi čovjek.
I tko je publika. Izgubljene djevojčice i dječaci, da ne tumačim dalje. Ljudi kojima je "pomogao" Polaganjem ruku izliječio.
Skeptična sam, ali možda ne vidim. Ili mi europski mozak čvrsto drži u svojim željeznim šapama.
Kako god ne govori ništa loše. Nema opasnosti po člana naše obitelji, osim...

E, sad ovo osim.
Prvo: ne vjerujem da nam je sudbina određena. Dugo me mučilo Božje znanje o našoj sudbini. Kao da nam je sudbina cementirana, ali samim tim što imamo slobodu izbora možemo je mijenjati, a njegove znanje o nama spada u njegovu krakteristiku sveznajućeg.
Drugo: Način na koji je govorio o Božjem okrilju podsjetio me je malo na nirvanu. Stanje koje se spominje u hinduizmu i istoćnim religijama. Malo daje na panteizam, iako se tu spominje kršćanstvo i jedan Bog.

Treće:Ono što možda privlači mnoge je mogućnost kad se nađeš na Božjem putu stekneš mogućnost da snagom Božje milosti možeš mijenjati naravne zakone. Popratio je to mnogim citatima iz Biblije.
Starog i Novog zavjeta.
Mogućnost da liječiš. Oživljušeš ono što je već mrtvo. Itd.
Vjerujem da se to može događati, ali ako pretpostavimo da možeš biti i zaveden od zla, koji je te dobrim djelima može zavarati, do kuda bi to moglo doći. Tumačio je on tu razliku dobra djela iz zla, jer još nisi svoju odluku, svoju volju podčinio Božjoj volji. Shvatila sam. Vjerujem i drugi koji su slušali, ali kako ikada čovjek može biti siguran tko ga pokreće. Sposobnosti koje možeš steći mogu laskati i odvesti te posve krivim putom. Čovjek je nesavršen. Rijetki su Sveci. Zato je i Crkva kod tih stvari oprezna.

I mi trebamo biti oprezni da nas ne zavedu mogućnosti, koji vjerujem da posjedujemo

Hoću li ponovo otići. Ne znam, iako mislim da neću. Dobro je čuti, kao i pogledati film ili pročitati knjigu s kojem se naša razmišljanja slažu, ali ja više nemam vremena za ponavljanje.
Potrebno je živjeti u svakom trenutku. Ne mučiti se previše prošlošću niti očekivati nešto u budućnosti.
Život je ovdje i sad.

06.05.2016. u 10:17 • 22 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2016 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra