Sticajem okolnosti, ne bez svoje volje, sinoć sam se našla najednom neobičnom skupu.
Ljudi su se grlili i dugo ostajali zagrljeni. Mnoga su tu lica bila na granici neke izgubljenosti, ali i nade. Mladi čovjek koji je vodio skup govorio je uvjerljivo , u potpunom je slaganju s mojim razmišljanjima, osim jedne, po njemu bitne stvari. Naime govoreći o odnosu čovjeka i Boga spominjao je sudbinu koju NE MOŽEMO IZBJEĆI – e to ne vjerujem, a on smatra da nam je zadana, ali prepuštajući našu volju, izbor, slobodnom voljom u Božje ruke imamo šansu da se nađemo na Božjem PUTU i na kraju u njegovu krilu.
To je jedan vid života na zemlji. U mukama, bez svake sumnje, jer te muke dotaknu svakoga od nas, manje ili više. Propadljivi smo.
Svatko svojom slobodnom voljom Bira. Netko materjalno - svakodnevno iz minute u minutu ili Božju ruku, Božji put koji će ga na kraju odvesti u Božje okrilje- tu također imam svoje mišljenje, ali o tome kasnije.
Htjela sam vidjeti o čemu se radi na tim predavanjima, jer jedan član obitelji nam neprekidno govori o tome, a mi ga na neki način ismijavamo. To je sekta kaže moja sestra, koja nota bene nije vjernik, ako nekad i posumnja da nešto ima odbija je djelovanje Crkve. Znanstvenica je i vjeruje samo u statistike, brojeve, ankete.
Sinoć sam joj, nadahnuto što nije moja karakteristika, rekla par stvari o razlici naših putova i naravi. Ja se mučim i preispitujem, uvijek s osjećajem krivnje, a ona ima sreću od početka života ispravnog djelovanja, na dobro ljudi. Kao da je izabrana. Male greške se ne računaju. Čovjek nije savršen. Ovakvi joj skupovi ne trebaju. Ne trebaju ni meni, jer sam intuitivno, ali i učeći – iako mozak često zavara, ali imamo ga i ne možemo daleko pobjeći od njega, ali kažem godinama se mučeći došla sam do istog zaključka kako je na tom predavanju sinoć govorio taj mladi čovjek.
I tko je publika. Izgubljene djevojčice i dječaci, da ne tumačim dalje. Ljudi kojima je "pomogao" Polaganjem ruku izliječio.
Skeptična sam, ali možda ne vidim. Ili mi europski mozak čvrsto drži u svojim željeznim šapama.
Kako god ne govori ništa loše. Nema opasnosti po člana naše obitelji, osim...
E, sad ovo osim.
Prvo: ne vjerujem da nam je sudbina određena. Dugo me mučilo Božje znanje o našoj sudbini. Kao da nam je sudbina cementirana, ali samim tim što imamo slobodu izbora možemo je mijenjati, a njegove znanje o nama spada u njegovu krakteristiku sveznajućeg.
Drugo: Način na koji je govorio o Božjem okrilju podsjetio me je malo na nirvanu. Stanje koje se spominje u hinduizmu i istoćnim religijama. Malo daje na panteizam, iako se tu spominje kršćanstvo i jedan Bog.
Treće:Ono što možda privlači mnoge je mogućnost kad se nađeš na Božjem putu stekneš mogućnost da snagom Božje milosti možeš mijenjati naravne zakone. Popratio je to mnogim citatima iz Biblije.
Starog i Novog zavjeta.
Mogućnost da liječiš. Oživljušeš ono što je već mrtvo. Itd.
Vjerujem da se to može događati, ali ako pretpostavimo da možeš biti i zaveden od zla, koji je te dobrim djelima može zavarati, do kuda bi to moglo doći. Tumačio je on tu razliku dobra djela iz zla, jer još nisi svoju odluku, svoju volju podčinio Božjoj volji. Shvatila sam. Vjerujem i drugi koji su slušali, ali kako ikada čovjek može biti siguran tko ga pokreće. Sposobnosti koje možeš steći mogu laskati i odvesti te posve krivim putom. Čovjek je nesavršen. Rijetki su Sveci. Zato je i Crkva kod tih stvari oprezna.
I mi trebamo biti oprezni da nas ne zavedu mogućnosti, koji vjerujem da posjedujemo
Hoću li ponovo otići. Ne znam, iako mislim da neću. Dobro je čuti, kao i pogledati film ili pročitati knjigu s kojem se naša razmišljanja slažu, ali ja više nemam vremena za ponavljanje.
Potrebno je živjeti u svakom trenutku. Ne mučiti se previše prošlošću niti očekivati nešto u budućnosti.
Život je ovdje i sad.
Post je objavljen 06.05.2016. u 10:17 sati.