Marketing
Splitska sinagoga
Židovski sakralni objekt, sinagoga u Splitu, smještena unutar Dioklecijanove palače, smatra se jednom od tri najstarije aktivne sinagoge u Europi. Sinagoga je smještena u dijelu palače koja je bila židovski geto i datirana je na početak 16. stoljeća. Sadašnji izgled u baroknom stilu je nastao 1728. godine prilikom preuređenja tog sakralnog objekta. U zapadni zid palače ugrađen je aron hakodeš, najsvetiji dio hrama izrađen od crnog i bijelog mramora i okrenut Jeruzalemu. Uz sinagogu su smještene i prostorije Židovske općine i to su, uz židovsko groblje na padinama Marjana dokazi stoljetne prisutnosti te zajednice u Splitu. Smatra se da je zajednica izbjegla, skupa sa ranim kršćanima i ostalim stanovnicima spaljene Salone u Dioklecijanovu palaču. Danas je sinagoga, iako lokalna zajednica broji oko stotinjak članova aktivna. U Splitu nema rabina, pa ponekad gostuje rabin iz Zagreba. Objekt posjećuju mnogi turisti, a u općini nam ističu da gosti pristigli primjerice iz Izraela ili iz New Yorka redovito posjećuju sinagogu. Svi su oni impresionirani i pozitivno reagiraju na priču o povijesti te male zajednice. U općini su tokom jutra uvijek prisutni ljubazni domaćini spremni da gostima, ali i sugrađanima približe taj značajni sakralni spomenik, uz dubrovačku sinagogu jedinu sačuvanu na istočnoj obali Jadrana. Leo Nikolić Izvor: theDalmatia.com
Autor: admin
Bila sam pozvana ovo proljeće na Pesah. Nikakva posebna zasluga. Prijateljica je u braku sa Židovom.
Gospođa, Židovka s mladim rabinom vodila je neku vrst molitvenih običaja za taj dan. Rabin i njegova izrazito tamna pratilja ( prijateljica mi je prišapnula da je potomak Židova iz Afrike. Doveli su ih avionom, šaptala je) molili su na engleskom. U prostoriji je bilo dvadesetak ljudi. Neke sam poznavala iz viđenja.
Splitski Židovi su, čini mi se, najprije Splićani. A, Splićani su jedna posebna vrsta ljudi.
Malo zafrkanti, malo odmaknuti, naizgled nedodirljivi, zatvoreni u svoja prijateljstva i druženja. Pridošlice kažu da je teško prodrijeti u splitska društva. Govorimo o splićanima i splićanistici.
Ni splitski Židovi u tom smislu nisu ništa drugačiji. Više manje su agnostici, poženjeni ženama koje nisu Židovke. Uglavnom. Gospođa koja predsjedava trudi se održati pažnju na vjerski dio, ali većina ih je nedisciplinirana. Pričaju međusobno, kao da je prisutna mala neugoda među njima, neka vrst otuđenosti.
Poznato mi je to. Na neformalnim skupovima i među nama katolicima uz svećenika, nakon što smo dobili Hrvatsku, nađu se slične atmosfere. Agnostici, ateisti, pa čak i oni koji to nisu, ali iz nekih razloga nisu upražnjavali kršćanstvo ponašaju se potpuno isto kao te večeri mala židovska zajednica.
Tu mi se večer dogodilo nešto vrlo neobično. Sjedila sam preko puta čovjeka s židovskom kapicom na glavi, koji je pokazao veliku pažnju prijateljici,ali meni. Tumačio mije što bi u svakom trenutku trebalo napraviti. Kad se jede kad se pije. Sve one sitnice ali i važne stvari kod tih obreda.
Osobno me sva vjerska okupljanja, bez obzira o kojoj se vjeri radi dovedu do neke vrsti zanosa i ganuća.
Zaboravljam razlike ( po meni ih ni nema), pokušavam ući u struju zajedništva. Čovjek preko puta mene i moje prijateljice nakon nekog vremena odlazi po novu flašu vina. Pitam prijateljicu: Tko je ovaj gospodin. Ona me gleda zaprepašteno:To je moj suprug.
Skoro sam pala sa stolice.
Pokušavam naći objašnjenje zašto ga nisam prepoznala.
Uvijek mi je djelovao malčice u nekom odmaku od društva. Znam da je radi prirode posla puno putovao. Nije puno pričao. Tu i tamo. Mislila sam da ga interesira samo njegov posao.
Tu večer u njegovim očima i na njegovom licu lebdila je duhovnost. Bilo je neke dirljive potrebe da mi ispriča povijest tog blagdana.
Znaš, rekao je, bilo mi je svejedno, da je I. htjela mogao sam biti kršćanin. U našoj se kući vjera ionako nije prakticirala. I. mi je rekla, ako imaš potrebu za tim pogledaj u svojoj zajednici. Iz razloga bogate povijesti vlastitog naroda. Osjećao sam laganu potrebu, ali me primilo. Drago mi je da me nagovorila. I. je katolkinja, ali rekla bi da nije praktična. Više onako. Samo pripada nečemu, ako i to.
I tako 'preko veze', iako uopće nije potrebna, jer neprekidno zvone pojedinci i grupe koje dolaze na razgledanje, A.A. nam je ispričao povijest splitske sinagoge, ali i još puno toga. O putu vlastite obitelji, koja poslije drugog rata više nije vjerovala u Boga.
Ja sam koji jesam, rekao je, ali nije pomogao svom izabranom narodu. Pustio je da nestane šest miliona Židova. Među njima i većina splitskih Židova koji su izgubili živote u drugom ratu. Iako, dok Italija nije kapitulirala bili su relativno zaštićeni.
U tom klaustofobičnom prostoru splitske sinagoge sve se to osjeća.
Neobično je vidjeti prostor za žene zatvoren rešetkastom pregradom.
Smije se. Pustimo ih ipak dolje među nas, inače je zabranjeno. Žene dekoncentriraju u molitvi, smije se dok govori.
Sekularizirali smo se do kraja. Svi mi.
Smetaju nam stare zapovijedi. Ne damo mi našu 'slobodicu-divoticu' posve nesvjesni toga što ta sloboda znači.
Ali u tom prostoru stare sinagoge u kojoj su molili toliki vjernici osjeća se povijest naroda. Vjere jedinom izabranom Bogu koji je i sam taj narod birao obećavajući mu brda i doline i evo do kuda ih je doveo.
Gdje griješimo, ako griješimo, jer to je i naš Bog.
Daje nam zapovijedi, savjete. Sklapa ugovore, nije da se ne trudi, ali mi svako malo skrenemo s tog Božjeg puta. Osoba u mom liku jednako ili više nego drugi. Ne poričem. Dapače.
Možda mu je uzaludna borba za naše duše i tijela. Možda je pogriješio u stvaranju. Preračunao se. Pobjegli smo ispod njegove zaštitničke ruke. Gušila nas je. Još nas guši.
O dajte, dajte mi slobodu!
Eto vam je. Dao sam vam je.
Tolika pitanja, a samosvijest je sve manja i zgrbljenija.
Post je objavljen 27.05.2016. u 10:04 sati.