odmak
nedjelja, 22.05.2016.
Kakav prekrasan dan. Hvala ti Bože na njemu.
Zove me prijatelj, trgne me iz sna. Mobitel ti je ugašen,kaže. Zove me na telefon, kojeg na sreću još nisam ukinula, ali morat ću. Idu crni umirovljenički dani.
Iza 9 ću biti ispod štandarca na pjaci. Prođi pa me pokupi.
Krivo čujem umjesto pjaca – pazar.
Uvijek tako, nije mi prvi put. Načekala sam se na krivim mjestima. Kao da se moja psiha igra s riječima.
Štandarac, pitam, gdje je to.
Tamo gdje su uklesani stihovi Petrasov Marevića.
Tonči Petrasov Marević, nemam pojma. Padam s Marsa- Otkada, pitam.
A, crna ćeri, što ti je. Sjedit ću tamo u kafiću.
Na pjaci, sine mi.
Uklesano je:
Ne treba nikamo ići
nigdje drugdje tražiti
što jest i tu je
Izvedem Laru u šetnju oko 9 i 30 prođem pokraj štandarca. Vidim njegovo društvo. Njega nema. Prođem pokraj. Na glavi mi je šešir i naočale za sunce. Tko će me prepoznati.
E sad. Ima tu malo igre. Moj je prijatelj, prijatelj iz djetinjstva. Već tri godine udovac. Sastaje se skoro svakodnevno sa svojim muškim društvom na kavi. To je nekako splitski đir. Žene na jednu
stranu i Oni na svoju stranu.
Prdiludimo, kaže moj prijatelj.
Obično o politici. Ali kako su različitih političkih struja dođe i do povišenih tonova. Sve je to roba preko sedamdeset koja uistinu prdi ludih, ali dijele svijet i sudbinu Hrvatske na puno mudrih načina, samo ih nitko ne sluša.
A Split za lijepog vremena je jedno veliko dvorište koje još uvijek pripada svojim građanima, ne zna se do kada će sve postati privatno vlasništvo, nadamo se da neće.
Obavim nekoliko stvari okolo i ponovo prošećem pokraj kafića ( i štandarca). Ne vidim ga. Sjednem za stol s namjerom da ga pričekam . Odjednom mi se ne da. Izvučem se vani. Na drugoj strani u Centrala ugledam drugog prijatelja na kojeg mislim već mjesecima, a nikako da mu se javim.
Skinem šešir i naočale. Tko bi me prepoznao ovako maskiranu. Obradovao mi se. Napustio je društvo. Sjeli smo za drugi stol. Naručim kapućino.
Ne izgleda baš dobro fizički. Oronuo je, smršavio. Koža isušena. Da mi nije neugodno brinula bih se o njemu, ali kako to izvesti u ovom svijetu punom predrasuda, ogovaranja i prezrivih nagađanja.
Tih strašnih ograda na svaki način.
Fizički nije baš najbolje, nešto ga i boli i neprekidno pije tablete protiv bolova, ali um je bistar, brz, znatiželjan. Razmjenjujemo misli. Čak ni riječi gdje su drugdje prepreka ovdje nemaju ogradu. Ne znam kako vi, ali meni se često događa da s nekim ljudima, mojim prijateljicama, prijateljima, piscima nekih djela, slikarima, koje ne poznajem, glazbenicima čija djela slušam kliknem na prvu. Proveli smo debela dva sata u izmjeni misli, sjećanju na njegova pok brata blizanca s kojim sam isto tako razgovarala. Spominjala sam ga onomad. Kao da plivamo u nekom futurističkom filmu i dotičemo se ticalima.
U srijedu ću napraviti večeru i pozvati ga uz ostale.
Kući, mobitel ostavljen na punjenu, gori od poziva.
Čekala sam te kod štandarca, ali tebe nije bilo, govorim drugom prijatelju. A, zašto nisi imala mobitel uza se. Imao je svoje razloge. Netko mu se tu iz njegova društva nije svidio, pa nije sjeo s nima.. Zvao me je nekoliko puta. Nema mi pomoći s tobom, kaže.
Ajde, doći će po mene.
Sjedili smo na prvoj vidilici. Nevjerojatan pogled i mir. Razgovarali neobvezno. Veže nas djetinjstvo i puno zajedničkih doživljaja i ljudi. Mnogi su otišli na drugu stranu. Ne dohvaćamo ih više, ali lebde oko nas. Tu su. Ne mogu biti daleko. Ne bi bilo pravedno.
Ovaj je moj prijatelj pred par godina bio u komi dan i pol.
Uvijek ga iznova pitam sjeća li se čega. Bijele svjetlosti, bilo čega, a on mi svaki put kaže baš ničega.
Baš si neki, ogovorim mu nezadovoljna. Šalim se.
Sve su samo slutnje. Istina je, nažalost, daleko. Daleka.
A, opet sam sretna što sam živa i što stanujem u ovom lijepom Splitu.
