odmak
četvrtak, 19.05.2016.
Lamentacije
Nikad nisam čitala postove 'onog čije ime se ne smije spominjati'.
Čak sam mislila da piše samo komentare, a onda sam prestala razmišljati. Žao mi ga je na puno načina. Ali, njegova su vrijeđanja uistinu zadnje vrste. On vrijeđa tim groznim prostaklukom do srži onoga što svatko od nas bez obzira kojoj struji pripadao misli o sebi kao čovjeku/ čici/ čanstvu.
Mi, bez obzira, kako mislimo da smo nastali Božjom voljom ili svemirskim hirom tepamo sami sebi da smo zgodna, pametna, pogotovu na blogu iz anonimnosti naših mišjih rupa, puno pametna ljudska bića.
A, da malo promislimo shvatili i da smo toliko pametni našle bi se naše umotvorine na drugim medijima. U društvu književnika ili veće negdje drugdje. Možda ima i takvih među nama, ne želim vrijeđati nikoga. Samo hoću reći da nam malo skromnosti ne bi škodilo.
Draga mi je primjedba da se služim argumentima kod rasprave. Priznajem da to nastojim. Pokušavam, a sama sam sebi nekad vrlo bezlična, razumjeti tuđe stanovište, ali moji postovi i moji komentari bez obzira na trud, ograničeni su na moju narav, ograničeni su i utjecajima obiteljske prošlosti i još mnogo čim čega nisam svjesna. Ali, trudim se.
Jedna blogerica mi je rekla da izigravam žrtvu. Krivo! Ne osjećam se tako. Baš te obiteljske okolnosti odvele su me u velika istraživanja. U istraživanja kako i zašto se čovjeku kroz njegovih u prosjeku sedamdesetak godina mogu dogodi užasne stvari. Ili dobre stvari. Kakve odluke odlučuju o vlastitoj sudbine. Odluke tuđe i naše.
Istraživanja o prirodi ljudskih bića. O razlozima postupka ovakvih ili onakvih. Loših ili dobrih.
I nažalost, do sada, našla sam puno razloga da žalim čovjeka, čovječicu, čovječanstvo.
Tu smo na zemlji, iako je filozof Gorgija govorio da je sve samo privid, a puno velikih filozofa od francuskoga filozofa René Descartesa Mislim, dakle jesam - Cogito ergo sum, a i prije i poslije njega dokazivalo da postoji stvarnost u kojem živimo i borilo se u svojim djelima, kao i umjetnički, povijesni i ostali svijet dokazivati da smo vrijedni postojanja.
Odoh ja u širinu, ali sam zapravo htjela ostaviti komentar kod semper contra, ali sam kao i on počela pisati post.
Post kuc kuc u vlastitu unutrašnjost. Kuc kuc u smisao.
U zašto i kako!?
Ako zaključimo da uistinu jesmo, što nas pokreće.
Uvijek i uvijek iznova da se rađamo, da rađamo- svi ti silni hormoni unutar nas. Mirisi koje lučimo da bi u fertilnoj dobi mamili jedni druge. Pogledajmo te djevojčice i dječake. Tu borbu: biti zamijećen. Koliko tu uopće ostaje mjesta za razum?
A, onda kad je sve gotovo i dalje se kočoperimo. Ta strašna potreba za sviđanjem. Za uvažavanjem. Za ljubavlju.
Pod svaku cijenu.
A, kolika je cijena istine?
Cijena istine!?
Od kada ja pamtim. Od razgovora s mojim starima. I prijateljima i njihovim starcima. Sa svih strana. Uhvatila sam sve u svemu i treće stoljeće.
O našim i njihovim životima. O vremenu u kojem su živjeli. O mrtvima. Sudbinama. Nema tu ništa crno- bijelo. Više je od pedeset nijansi sive. Nema tu decidirano: Ja sam u pravu. Moji su u pravu. Daleko je sve to od svake pravice. Kratak je život i puno je u njemu pokušaja da ga se ispravno živi. Na svim stranama.
Ponekad zagucam pa odem na stranice onih koji se čvrsto drže svoje linije. Vjeruju u vjeru svojih otaca. Pokušavam.., ne znam što ni sama.
Volila bih kad bi se manje bavili politikom, a više otvarali mogućnosti zdravom radu. Ljepotama.
Ova se zemlja a i mi s njom iscrpljujemo bespotrebno. Prošle bitke su upravo prošle. Daleka povijest. Treba živjeti tu i sad. Da bi ova lijepa zemlja ostala djeci bez popudbine koja sad ne izgleda dobro.
I da žao mi je, a možda ubuduće ću reći popu pop i bobu bob.
