morsky blog

srijeda, 29.10.2008.

RAB - pogled s kampanela

Opet san lina pisati.
A iman i nešto sitno posla. Na poslu.
I... općenito san lina.
To valjda dođe nekako s jeseni. S južinom.
Ili s godinama. Ili s porjeklom. Ne znan.
I doma san lina. Ništa mi se ne da. Muž i dica obilaze špaher i bolno uzdišu. Neko mekše srce davno bi se slomilo. Čula san neki dan mrmljanje iz kuhinje: "E jadna naša pećnico Electrolux, što smo te kupili... Kako si samo lipa, čista i blistava... nekorištena...ah..."
Činila san fintu da su me nove vijesti iz Zagreba, koje san gledala izvaljena na kauču, toliko zaokupile da ništa drugo ne čujen... I da ne vidin košaru punu robe za šumprešivanje koju je neko, baš onako strateški rasporedija blizu televizije...

Ali nisan bila lina slikati.
Ni penjati se na kampanel.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket


Apdejt: četvrtak, 30. listopada, 8.20 h
Ajme meni, danas moran udarnički radit. Ajme, ajme, zamislite kako mi je. Ovako linoj. Lako bi bilo natovarit posal nekoj vridnici, ali meni, u ovin uvjetima, u ovoj okolini, u ovakvoj klimi i ovakvoj meni...
Ma, odnija vrag i prišu, iden najprije kavu popit i povatat najnovije vijesti...

- 15:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 28.10.2008.

jesenja sonata

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Evo, ovo poslikala jutros, smislila naslov i - čekam inspiraciju da napišen nešto o jeseni. Nešto sjetno, romantično, baš onako jesenje...
I čekan ja, čekan... a nje nema, pa nema.
Te vražje inspiracije.
Pjesničkog nadahnuća nigdi.
Bojkotira me. Cili život me bojkotira.
Svugdi san je tražila. U butigi kad san išla po spizu, na kavi, jednoj, drugoj, tražila je po novinama, po gradskin ulicama...
Nema. Pošla s nekin drugin na sastanak.

Ma ko je šljivi! Kome se uopće i piše o jeseni po ovako lipon vrimenu. U nedilju san močila noge u moru, a sad da pišen o jesenjim kišama, o sjeti u duši, o slutnji ledene zime, rate za struju....
Ma, dajte, molin vas.
Dobro je meni i bez nje.

Ali šteta slika...

Apdejt: foto dana
Filip Brala (Zadarski list): JUGO

Photobucket

- 11:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.10.2008.

mirni vikend s morskim pason


Photobucket

Nakon što je filipinska familja, poluluda od blejanja u televiziju i slušanja blebetanja raznoraznih likova koji stvaraju ozračje života u ludoj i opasnoj državici, otišla u zbjeg na Drugić, pa još dalje na Trećić, vikend je protekao u mirnom revijalnom tonu.
Dva dana mira i tišine, mora i kamika, silencijo stampa/tv. Renesansa i preporod.

Ne znan je li to radi ovih zadnjih događaja u metropoli mile mi države, ili radi ulova s parangala moga susjeda s Trećića, ne prestaju mi se po glavi motati misli o morskin pasima...


Nedavno je, ka šta znate, "velika bijela" napala kod Visa. Zagrizla Slovencu nogu, provala i pljunula neukusno meso. Tako kažu znalci, da morski pasi ustvari ne volu ljudetinu. Iako ne znan kako to oni, ustvari, znaju?
Ovaj, Slovenac mislin, je ima sriće. Brzo je dospija u bolnicu, pa su ga škapulali, nije iskrvarija. A s obzirom da je cilj morskoga pasa bila ustvari riba koju je čovik ulovija puškon, možemo reći da je dobro proša da ga je gricnija za nogu. Jer znamo di podvodni ribolovci stave ulovljenu ribu... Na konop vezan oko pasa... Neki, koji nemaju konop, stave ribu u kupaće.
A di je Slovenca iša napast, pored izbora ljudetine svake vrste u Jadranu priko lita? Od cilog švedskog stola na kojem su posluženi svi narodi Evrope, a i puno drugih, od kojih su neki prilično mnogoljudni, on izabere jednog od onih nekoliko Slovenaca. Stvarno čudno...
Mislin, čudno da nije Čeha...

Nakon tog nemilog događaja, u "Otvorenom moru" izaša je cili dossier o napadima morskih pasa - ljudoždera u Jadranu.
Mogu van reći da san se iznenadila. Bilo je nekoliko desetaka napada i desetak žrtava unatrag stotinjak godina. Naročito u Kvarneru, jer je u Rijeci dugo postojala klaonica tuna, otpaci su se ispuštali u more, pozivnica za morske pase svih vrsta, pa i za one opasne po ljude.
A ja mislila da strah od "ralja" potiče samo od istoimenog kultnog filma.

Kažu neki da je morski pas - greška prirode. Jer ga je stvorila bez ribljeg mjehura pa mora stalno plivati. A kad puno pliva, stalno je jadan gladan, ka i moja dica kad su po cili dan u moru. Pa se jadan pretvorija u "killling machine".
Ma ljudi moji, nije morski pas, pa ni veliki bijeli, greška prirode. Jedina fatalna greška prirode su neki ljudi. I niko i ništa više.
Samo ljudi mogu biti "strojevi za ubijanje".

I šta sad, svaki put kad odemo plivat, tribamo mislit oćemo li sresti "ralje"?
Mislin da statistika tom strahu ne ide u prilog.
Više nan se triba bojat divljaka u gliserima i njihovih propela, nego svih morskih pasa ovoga svita.
(Ista "utješna" statistika važi i za građane Zagreba, i općenito za Hrvate. Triba li se više bojat da će vas neko ubit na ulici, ili da će vas glave doć vlastiti auto?)

Ovoga san jedva uslikala. Nisan mogla gledati njegovu smrtnu agoniju i posljednje trzaje i mislin da ću se toga sititi svaki put kad ga vidin na ribarnici. Neko vrime ga neću isti.

Photobucket

Ovaj naravno ne jede ljude. Ali ljudi jedu njega.
Nije ima sriće kad su se dilile uloge.

- 12:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2008.

čovjek koji je previše znao

Ovako ja mislim. Ono malo što mislim.

Ne znam je li Zagorac kriv ili nije. Tj. znam da nije sa svojih 10 prstiju zaradio puste miljune i miljarde, ali ne znam je li bio dovoljno pametan i lukav da postigne da mu se to ne može dokazati.
Ali jedno vidim. Njegovim uhićenjem i početkom cimanja kraja niti jednog vrlo, vrlo zapetljanog klupka, otvorila se Pandorina kutija. Kutija u kojoj se skrivaju duboko skrivene tajne "prvobitne akumulacije kapitala" u ovoj jadnoj državici. Nijedan kapital i nijedno veliko bogatstvo nije nastalo iz humanosti, empatije, dobročinstava i ljubavi prema bližnjima, nego je nastalo na nekoj vrsti kriminala i na nečijoj krvi. Tu Hrvatska nije izuzetak, dapače, mislim da je sve bilo krvavije i prljavije jer se odvijalo brzo i grozničavo, pod okriljem mraka rata, jada i bijede. Žurba grabeža bila je velika, a u užurbanoj i grozničavoj atmosferi rade se velike i brojne greške. Ostaju svjedoci. Ljudi koji znaju. Ljudi s prodornim pogledom.

I dođe vrag po svoje. Kad-tad.

Pukanić je bio jedan od ljudi koje previše znaju.

I što? Ima li netko tko se nada da će se klupko rasplesti?
Tko će ga rasplesti? Tko je ostao?
U koga da položimo ovo malo preostale nade? Jer čovjek se nada dok je živ.
Dok je zadnji još živ.
Kome da vjerujemo?
"Institucijama sistema"?

Niti su to institucije, niti je ovo više sistem...

- 09:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.10.2008.

sveto stablo

Photobucket

Maslina razvija stablo, koje je nepravilno, kvrgavo i razgranato. Listovi su kožnati i ovalni, dok je boja listova tamno zelene boje, dok je donja strana lista bijelkasto - srebrene boje. Kada je u cvatu, maslina razvija bijele cvjetove u grozdovima, a plod je ovalnog oblika tamnozelene do crne boje. Plod je bogat uljem, koji se tješti korištenjem pritiska kroz razne preše (hladna obrada), ili se izdvaja koristeći vruću vodu ili paru. Ulje se koristi u ishrani kao dodatak jelu, prženje, začinjavanje jela, te u medicinske svrhe. U prošlosti, koristilo se i za svete obrede, kao gorivo za svjetiljke, za masažu kraljeva, kao novac, za premazivanje beba i umirućih te za glancanje dijamanata. Maslinovo drvo, izuzetno je kvalitetno, pa je namještaj izrađen od njega vrlo skupocjen.
U Kaštel Štafiliću nalazi se najstarija maslina u Hrvatskoj. Vjeruje se da tamo raste još od dolaska Hrvata na Jadransko more u 7. stoljeću. Impozantnih je dimenzija.

Photobucket

U Bibliji spominje se više od tisuću puta. U kršćanstvu je simbol Božje providnosti i brige za ljude. Mojsije je oslobađao ratovanja muškarce koji su uzgajali masline. Golubica koja se nakon potopa vratila na Noinu arku u kljunu je nosila maslinovu grančicu kao simbol pomirenja Boga i ljudi. Na slikama s prikazom ukazanja anđela Gabrijela Djevici Mariji, vidi se kako anđeo u ruci ima maslinovu grančicu. S mnogo takvih grančica, narod je proslavio Isusov ulazak u Jeruzalem. Isus se znojio krvavim znojem na Maslinskoj gori, okružen mnoštvom maslina, a Isusov križ, bio je po predaji od maslinova i cedrova drva.

Photobucket

Zbog čvrstoće i otpornosti, maslina je simbol snage. Tako je Herkul imao toljagu od maslinova drva, a Odisej je maslinovim kolcem oslijepio Kiklopa. Maslina je simbol odanosti i vjernosti pa je Odisejev i Penelopin bračni krevet bio od panja masline. Homer je maslinovo ulje zvao tekućim zlatom. Hipokrat je maslinovo ulje prepisivao za više od 60 raznih bolesti. Pobjednicima na Olimpijskim igrama, na glave su stavljali maslinove vijence, a za nagradu su dobivali amfore s maslinovim uljem, koje je tada bilo vrlo skupo.

Photobucket

To sve piše u Wikipediji.
Evo, to su opći podaci.
Poanta svega je da je maslina uvijek, kroz čitavu ljudsku povijest, bila visoko cijenjen plod i sukladno tome, cijena njezinog plemenitog ulja uvijek je bila visoka.
Malo sam čitala rasprave na forumima. Sve se vrti oko prozivanja Dalmatinaca za pohlepu. To nakon što smo prevladali svoju lijenost, za koju nas isto prozivaju. Kao, "maslina je neobrana", vi ležite i plačete, a bogatstvo vam stoji neiskorišteno. Pa kažu da kako možemo prodavat ulje po 80 kuna i više kad je u dućanu talijansko ulje po 40 kuna. Smanjite cijenu, prodaćete sve. Bez po muke.
A vi odite lijepo u dućan i kupite talijansko ulje. Samo, ja ne bi jela to ulje od 40 kuna. Napravljeno od koštica.
Bila ja u Italiji i kušala nekoliko vrhunskih ulja. Ali ta ne koštaju ispod 150 kuna, napamet govorim, davno je to bilo.
O Istri i njihovim "brendiranim" uljima neću ni govoriti. Ipak moram reći svoje mišljenje: mislim da se precjenjuju. Ali neka, oni furaju svoj film. U svemu, pa tako i u maslinarstvu. I ne može se reći da nisu uspješni.
(Ali isto, ne bi ja minjala po litre svog ulja za pet njihovog.)

Mislila san se sad ovdje nadugo i naširoko opravdavati, ali neću. Ne da mi se.
Tako je, kako je.
A ovako je.
Neću govorit o cijeloj Dalmaciji, samo o području Zadarske županije. Mislim da je slično svuda po Dalmaciji.
Masline su bile tradicionalno otočna kultura. Po kontinentu ih je bilo manje. Pretpostavljam da je to bilo isključivo iz klimatskih razloga. Autohtona maslina bila je neotporna na oštrije zimske uvjete. Pa su se naši "vlaji" po kotarima više orjentirali na povrtlarstvo, voćarstvo i vinagradarstvo.
Ali vremena su se promjenila. Maslina je jednostavno došla "u modu". Uvezle su se otpornije vrste i sad je glavnina maslinika podignuta u zaleđu.
A ta dva terena i uvjeti rada na njima ne daju se uspoređivati. U našim Ravnim Kotarima može se podići novi maslinik u nekoliko dana. Dođe teška mehanizacija, preore, iskopa rupe, staviš sadnice, dovedeš vodu i eto plantaže! Skoro ko u Slavoniji.
Ali otoci su druga priča. Kamena više nego škrte zemlje, mala krška polja daleko od naselja, uski putevi do tih polja, nemogućnost pristupa mehanizacije, ručni rad od krčenja do sadnje, nepostojanje raširene vodovodne mreže, skupa voda.
O klimi s malo oborina da ne govorimo.
Naravno, to je opća slika. Ima lokacija za koje sve to ne vrijedi, gdje su uvjeti slični onima u unutrašnjosti. Ali samo mali broj stabala izuzet je iz onih težih i skupljih uvjeta.

A ja nekako mislim, ono do čega se dođe većim trudom i mukom, to je i bolje. I više vrijedi.

Photobucket

Još malo podataka.
Mislim, nije mi bila namjera pametovati i razbacivati se podacima. Nego me to zanima, iako ne volim brati masline, jako me zanima, pa čitam štogod nađem o tome.
Teorija mi nekako ide puno bolje od prakse.

Na zadarskim otocima danas ima 391.904 stabla masline. Ukupan broj stabala u Zadarskoj županiji iznosi 750.000 (podaci iz 2007.)
Najviše maslina ima na Ugljanu, 202.000. zatim na Dugom Otoku 105.950, Ižu 42.000, na Olibu 12.270, Ravi 12.200, Silbi 6.280, Premudi 4.960, Viru 3.600, Žverincu 2.600, Molatu 720, i na Istu 124 stabla.
(Zanimljiv mi je ovaj podatak o Istu. 124 stabla. Donedavno nije bilo ni jednog. Išćani tradicionalno rade kao pomorci, skiperi i kapetani jahti po Canessu, Nici i Monaku, pa nisu imali vremena baviti se maslinama. A žene im valjda ne vole brati. Ko ni ja.
A valjda ni zemlja nije bila dobra za masline. Jer ne vjerujem da u prošlosti nisu pokušali saditi. Nisu oduvijek bili dobro plaćeni pomorci.)
Najviše maslinika na otocima podignuto je u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Koja je upravo otoke prepoznala kao lokacije za proizvodnju najkvalitetnijeg ulja. I poticala sadnju novih stabala.
Tu sam priču čula još u djetinjstvu. Od dide i oca. Možda to nije istina, ne znam.

Photobucket

U Hrvatskoj sada imamo oko 5 milijuna stabala maslina na 28.000 hektara. Dok, npr. Porugal, sličan nama veličinom i brojem stanovnika, ima 38 milijuna maslina na 340 tisuća hektara.
Da bismo zadovoljili svoje potrebe trebalo bi nam 5,5 milijuna stabala.
Po strategiji Hrvatske vlade do ulaska u EU trebali bismo imati 6,5 mil.

A pitanje je koliko imamo zapuštenih maslina koje bi se mogle obnoviti. Sudeći po otocima, ima ih barem još jedan milijun.

Photobucket

Eto.
Ovaj post uopće nije trebao ovako izgledati.
Samo sam htjela pisati o tome zašto ja ne volim brati masline. Jer me @romantales podsjetila u svom komentaru.
To mi je trauma iz djetinjstva.
Prvo, očajno su male. Nikad vreću napuniti. Barem su bile male kad sam ja bila mala. Jer smo imali samo autohtone sorte, drobnice i nešto veće orkule. Sad sade talijanske levantinke
(mah levant) i druge, ne znam im ime, krupnijeg ploda i izdašnije uljem.
Drugo, počinjalo se brati tek u studenom i berba se odvijala cijelu zimu, i svaki zimski praznici bili su korišteni u te svrhu. Skijanje? Ha-ha. Putovanje? Što je to? Jedino putovanje bilo je na relaciji Grad - Otok, za nas koji smo živjeli u gradu.
Treće, uvijek je bilo zima, prsti su se smrzavali.
I dosadno, dosadno, dosadno. Za jedno dijete branje maslina bilo je očajno gubljenje vremena bez igre s vršnjacima. Koji su isto brali.
Četvrto, bilo je tih maslina miljun stabala, na dva milijuna lokacija, od kojih su neke bile i "prekomorske" na malim, okolnim, nenaseljenim otocima, bar ih je moj dida imao cijelo čudo, kasnije su se razdijelile, puno njih se i zapustilo, jer su mlađe generacije otišle radit u grad i pokušavale vikendima održavat maslinike i vinograde. Što je nakon nekog vremena postalo nemoguće.


Sad je sasvim druga priča s maslinama. Poberu se zelene, rano, glavnina posla gotova je do Dana mrtvih, nema više smrzavanja (a i zime su puno blaže), odmah se samelju, uljare su brojne i dostupne, nekad se moralo čuvati masline u bačvama s morem i brodovima vozit do malobrojnih uljara tek u drugom, trećem mjesecu. Što se odražavalo na (ne)kvalitetu tog ulja.

Sad je sve drugačije. I ulje je kvalitetnije i bolje. Doduše, za moj ukus puno manje ukusno, gorko je i pikantno, upravo zbog branja nedozrelih plodova, ali zato zdravije, zbog maksimalnog skraćenja procesa od branja do prerade.

Ali traume iz djetinjstva ostaju.
Ožiljci su toliko duboki da im posvetiš cijeli jedan podugačak post.
250. po redu



(*Druga i treća slika skinute su s interneta.
Br.2. - najstarija maslina u Hrvatskoj, Kaštela.
br.3. - maslina iz Luna, otok Pag)


- 11:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 21.10.2008.

na jugu ništa novoga...

Photobucket

Znate onaj vic kad se Fata pojavila sva u gipsu, pa je pitalo: "Pa šta se, bolan, dogodilo s tobom, Fato?"
"Stradala od seksa."
"Od seksa?!?!"
"Sjebala se niz stepenice!"
E ja nisan od seksa, nego od sporta.
Točnije, sjeba me biciklizam.
Vrlo zdrav sport. Osim u mom slučaju.

Noga mi je naime žrtva bicikle. I manjka stambenih kvadrata. Stan od 70 kvadrata u koje je utrpano četvero ljudi sa svom njihovom imovinom. A u imovinu mog sina spada i bicikla, na kojoj je uočio neki kvar, pa je iz podruma preseljena u hodnik, ne bi li mu ćaća poduzeja nešto po tom pitanju.
A kako je njegov pape poslovično hitar, trenutno razmišlja bi li dovršio neke sitnice po stanu koje je započeo nedavne 2003. godine, nije to ništa hitno, odnija vrag i prišu, tako mogu samo misliti koliko će spomenuta bicikla boraviti u hodniku.
Moraću se na nju naviknuti, nema mi druge. Ka tovar koji se navikne na batine, tako moran i ja na nered u stanu.
Ali još se nisam naviknula. Očito.
Noćas smo se sudarili. Bicikla i ja. Osim šta san probudila susjede na drugom katu (mi smo na šestom), malo san se pukla u nogu.
Pa me sad malo boli.
Boli me i rana na ruci.
A bole me i mišići. Općenito. Ne samo na nozi.
Od čega? Pa od čega bi Dalmatinku bolili mišići? Što vam se vrti po glavi, kakve čudnovate ideje?
Od RADA! Nego od čega drugoga?


Photobucket

Nego, ovo jutrošnje laprdanje je samo uvod u pravi razlog ovoga posta.
A pravi razlog je hvalisanje. Ovo je ustvari, post sa zadatkom. Dan mi je zadatak da u javnosti proširim lik i djelo mojih ribara. I rezultate njihovog rada. Bacanja mriža u more.
Pa evo:

Photobucket

Još jedan pogled na 59 trlji i nešto malo ostalih riba:

Photobucket

Još jedna zainteresirana stranka promatra dolazak ribara. Vrlo zainteresirana:

Photobucket

Ona je djelovala ka zgodna cura koja stopira kraj ceste, a kad se auto zaustavi, izleti ekipa iza grma, njih još četiri-pet. Tako je iza ove izronila brojna obitelj.
Pojele su sve one "ostale" ribe.
Nisu mogle disati nakon gozbe.

Bilo je ovog vikenda još ribanja.
Natjecanje osnovnih škola:

Photobucket

Naša (škola) dobila srebro. Ekipno.
Ali pojedinačno, sve ove mlade ribare pomela je jedna mala ribarica, ćer mame velike ribarice, jedne od zadarskih heroina športskog ribolova.
Pa vi recite koji je spol jači!


Photobucket

Ka šta san rekla na početku, na jugu ništa novoga nema....

Velika suša i dalje traje, masline nećemo ni brati, ništa od otočkog maslinovog ulja ove godine... Proglasilo nam elementarnu katastrofu.
Stradala je i moja bugenvilija.

Photobucket

Al mi zato rodili limuni. Limete. Moje malo stabalce u bačvi rodilo 25 plodova.


Photobucket

- 09:45 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.10.2008.

prvi zadarski mural

"Zaljubljeni podlanac" by Slivijana Dražović:

Photobucket

Photobucket

Da nam zima bude vedrija, da nam stara Varoš bude mladenački vesela.... Bravo!

- 11:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2008.

otok pun skulptura

More i kamik.

More i kamen, to je okolina koju gledam cjeli život. Plavo-bijeli život. I nikako da mi dosadi.
Dvije tako različite materije, dvije potpune suprotnosti. Jedna meka i podatna, promjenjiva i fluidna, neuhvatljiva, druga čvrsta i stamena, stabilna i sigurna, gotovo vječna.
More - putovanje, plovidba, odlazak.
Kamen - dom, ostanak, čekanje.

Photobucket

I more i kamen me uvijek iznova fasciniraju.
Beskonačan je broj njihovih lica.
Na svakom mjestu koje ih sadrži oni se pojavljuju u nekom drugom, posebnom, osobnom obliku.
Tako je i na Rabu.

Photobucket

To je otok kojem ne trebaju spomenici, skulpture nastale ljudskom rukom, umjetničkim dodirom. Ne kažem da nisu dobrodošli, ne kažem da su suvišni, lijepih stvari nikad previše, ali ovdje nisu neophodni.
Jer na ovom otoku priroda je sama oblikovala skulpture.
Na svakom koraku čekaju vas kamene gromade neobičnih oblika, toliko prekrasne da im ne treba nikakva "intervencija".

Ne trebam puno pričati, slike će reći sve. Ne baš sve, ali dočaravaju barem polovicu moje impresije.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

(Molim @7 dana da mi kaže koja je to vrsta stijena. Po mojoj ocjeni to je nekakav pješčenjak, ali ja sam totalni neznalica u geologiji. Možda ona zna više.)

I za kraj, ipak "ljudske" skulpture, nastale rukom umjetnika. Ali taj je puno naučio od same prirode i lokalnih kamenih struktura.
Od mene ima čistu peticu.

Kalifront:
Photobucket

Draga:
Photobucket

(Pastirica Draga - koja se uzalud pokušava oduprijeti neobuzdanoj ljubavnoj strasti pastira Kalifronta i koju je spasila tek božica Dijana, zaštitnica djevica, okamenivši je - kao i mladić Kalifront - osuđen da dovijeka obilazi izvor vode, ustvari nepresušan izvor Draginih suza, i da sadi šumu na poluotoku koji i danas nosi njegovo ime. Kalifront, nesagledivo star, imao je još zadatak - pamtiti rapsku povijest i prenositi je kroz vjekove.

Draga, rapska pastirica - spjev je zadarskog autora JURJA BARAKOVIĆA (1548-1628). Knjiga je prvi put objavljena tek 1889. godine u izdanju JAZU.

Ta dva lika, okamenjena Draga i u broncu saliven Kalifront, ponovo žive svoj rapski život u fontani na glavnom rapskom trgu, radu akademskog kipara Željka Violića.)

- 13:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

RAB 2.

Sad ću opet zapilat s mojin izleton.
Šta'š, kad seljak ode negdi, godinama o tome priča, ka da niko drugi nigdi nije bija. Jedni stalno putuju, ali samozatajno i skromno šute, pristojni ljudi, a drugi, ka naprimjer ja, jedan put negdi odu i ne moš ih ugasit. Pa ovo, pa ono, pa livo, pa desno, pa da ispričan još ovo, pa još ono.
A šta ću van ja, kad me tako rodilo. Malo berlavu.
Iman u glavi jedno dvadeset postova, a u aparatu 107 slika iz Raba.
Srića vaša da prije, dok san još i znala dikod i dalje otić, nije bilo digitalaca, sad bi od svake slike isprela pet putopisa. Udavila bi vas s Italijom, ovo san slikala ovdi, ovo tamo, ovu sliku vidila u onoj galeriji, a onaj kip u onoj crkvi... A Amsterdam, a Krakov, a... Naporna bi bila za pozvizditi.
Ali sad tako malo putujen, ma šta putujen, još malo neću iz kuće izlazit, smanjuje se buđet, a povećava guzica, tako van to ide. Tako da mi je ovaj vikend na Rabu predstavljao pravu atrakciju.

Pa ajde da opišen malo kako je bilo.

Znan ja i bajke pričat.
Ukrcala se vesela i složna filipinska obitelj u svoj obiteljski auto, novi, čist i uredan, svježe opran, i uputila se na put.
Djeca su putem pjevala, igrala društvene igre i razgledavala prekrasne pejzaže sjevernih dijelova svoje županije.
Roditelji su veselo čavrljali, sretni što imaju tako dobru, odgojenu i pristojnu dječicu.
Prvo odredište bila je Novalja na otoku Pagu, gdje je obitelj prespavala da bi ujutro u šest otišla katamaranom na krajnji cilj putovanja - otok i grad Rab.
Smjestili su se u prekrasnoj kući dvadesetak metara od mora, kod drage i ljubazne novaljske bakice koja im je iznajmila po vrlo povoljnoj cijeni svoj vrhunski opremljen apartman. Nisu žalili tu zanemarivu cijenu, s obzirom da su dobili ono o čemu su uvijek sanjali - prvi red do mora...
Bla, bla, bla.
Kad bi se zajebavali, onda bi priča išla tako.

Bilo je naravno, sve obrnuto.
Ukrcali se u staru ragu od auta, umrli od straha oće li nas dovest do Novalje. Triba svladat serpentine iznad grada Paga, nije to lako našem old-tajmeru.

Photobucket

Dica počela s divljaštvom čim su se ukrcala. "Prestanite!" - bija je to lajt motiv putovanja, začinjeno tu i tamo pokojom beštimom, malo samo, ništa pretjerano.
Ma, nisu oni krivi. Nisu bidni navikli da ih roditelji iz čista mira vode na izlet. Njima je to ustvari bilo malo sumnjivo... Možda su se sitili priče "Ivica i Marica" i natrpali đepove kamenčićima, da se znaju vratit doma kad ih ostavimo u bespuću. Ali kad su vidili Pag, svatili su da im nema spasa. Samo kamenje, dokle ti pogled seže...

Photobucket

Došli u Novalju. Ja u komu pala kad san je vidila. Novi dio, mislim. Strava. Nakupina monstruoznih zdanja, apartmanskih kućerina u kombinaciji s paškom goleti bez ijednog stabla... Ajme majko.
Bila ja telefonom našla neki pansion, ali moj muž je krenija tražit nešto bliže luci i brodu, jer je linija Novalja-Rab u cik zore, u šest ujutro, pa da ne bauljamo puno onako poluživi. Naša kod neke babe, po cijeni koju mi uzimamo za čitavu kuću u punoj sezoni. Al dobro, nema veze, nećemo štedit, sad kad smo se jednom odlučili maknit od kuće.
Poštediću vas opisa smještaja. Da puno ne opisujem reći ću samo da je izgled tog našeg apartmana imao pozitivan učinak na nas, bar smo vidili kakve sobe i čudnovate apartmane ljudi izdaju i skupo naplaćuju, ulilo nam je to malo samopouzdanja koje nam kronično nedostaje u tom biznisu s turistima.
A i bili smo prvi red do mora, haha. Ala gušta i atrakcije!
Ma, rodila san se u prvom redu do mora, zamalo na moru, moš mislit koja mi je to atrakcija.
Ali bila san tako zadovoljna i sritna da me ni dica ni baba nisu uspili iznervirat... Sve mi bilo dobro.

Photobucket

Sutradan, nakon kratke vožnje od 35 minuta stigli smo u grad Rab. Trideset pet minuta! Bemti, a godinama mi se to čini daleko ka Nordkap.
Rano jutro, nema žive mačke. Ustvari, samo mačke-ranoranioci i nas četiri bauljamo po rivi. Dica poslovično pilaju. Samo pomisao na frišku kavu drži nas na životu. Otvara se prvi kafić. Ulazimo.
Prva osoba koju smo sreli na Rabu, konobarica, nekako mi jako poznata. Uskoro doznajen zašto. Radila 10 godina u Zadru, u kafiću dvaest metara od moje zgrade.
Druga osoba ulazi na vrata popit jutarnji makjato. I što mislite ko je taj? Moj školski kolega! Stari frend, dobar čovik. Znala san da tamo živi, ali da živi iznad kafića u koji ću prvi ući, to mi nije palo napamet.
Pa sad reci. Da svit nije mali. O Hrvackoj da ne govorimo. S polovicon države san u školu išla.
A mislila san da ću srest @šetemanu i njenog novog pasića u šetnji... Moš mislit kako sam blesava. Od devet iljada ljudi na otoku, ja ću srest baš nju. I pripoznat je.
Sad mi je krivo ka pasu što joj se nisan javila.
Ništa, otići ću opet.

O samom Rabu pisaću sutra.
Neću samo tako potrošit svoj stoljetni izlet na dva posta.
Sad samo malo slika.
Naučila san stavit okvir. Fala @brode, iako mi nije uspilo onako kako si ti predložija. Ali to me potaklo da tražim. A kad tražiš onda i nađeš.
Osim @šetemanu i pasa.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 12:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.10.2008.

upoznaj svoju domovinu...

.... da bi je više volio...
Upoznaj kako izgleda turizam iz perspektive gosta da bi bija bolji domaćin...
Tako, mogu ovaj izlet proglasiti studijskim putovanjem.
Što bi bio da sam išla sama.
Mogla bi ga proglasiti i romantičnim putovanjem.
Mogla bi, da nisam vukla dičurliju. Ubojice romantike. Romance - killers.
Mogla bi reći da sam konzumirala svoj rođendanski dar, ali kako kad je ona starija zvjerka preuzela sve pod svoje, ona je bila šefica, organizatorica i voditeljica. Štaš, tako je to kad si roditelj bez autoriteta. Na kraju te preodgoje. Vlastita dica.
Ali nisan se dala. Isprovocirati. Od te mularije. A oni su se potrudili, uložili su poprilične napore u tu aktivnost glođanja vlastitih roditelja. Može se reći da su zaslužili odličan iz zalaganja. Ali ostali su iznenađeni. Zatečeni. Doma su mogli postić cilj s tri puta manje uložene energije, u po gasa.
Ali ne. Nisan se dala. Guštala san. Punom parom.
Još jednom san razočarala dicu.
Eto, dogodilo se i to čudo. Nekoliko čuda. Otputovala san. Izvan granica županije. Kad san bila izgubila svaku nadu da je to moguće, ipak san otišla.
Bila GOST. Turist - kako to gordo zvuči!

Di san bila?
Bila san na jednom mistu koje me već dugo zove.
Slutila sam da će me osvojiti na prvi pogled.
Slutila sam da je to misto tako prisno, nepoznato, a poznato. Da može ljepotom konkurirati gradu u kojem sam rođena i odrasla, ulicama na kojima sam upijala lipotu zajedno sa zrakama sunca.
Neka se ne uvridi niko, nijedan naš lipi grad, tj. njegovi stanovnici. Ali uspoređujem ova dva lipotana, ako se lipota može uspoređivati, dovodim ih u vezu po "tkanju" povijesnih stilova, po isprepletanju i odnosima antike, romanike, gotike i renesanse koji u ova dva grada imaju sličan rezultat, prekrasan pačvork u kojem ne znaš koji je komadić lipši.

Neko možda već prepoznaje o čemu govorim?
Neću pomagati.
Slike će samo zakomplicirati stvar.
Osim nekima. Ako naiđu.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 14:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #

www.blog.hr go home!

Napisala post. Dubokomisaon. sretan
Stavila slike. Malo je reć umjetničke. laze
Klik na "objavi". Vrti beskonanačno. zujo
Klik na "spremi" za bolja vremena.naughty
Probudila se zvijer "žderač dobrih postova". Pojela post. njami
Hik. burninmad
Nema posta više. .headbang
Ajmo jovo nanovo. puknucu
Bemti, bemti, bemti. mad

- 13:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 10.10.2008.

dalmatinska jesen

...topla, sunčana i sušna.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Cviću nije niko reka da je jesen već odavno došla. Ne daju se vrtli i pitari...

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Još su friške uspomene na ljeto...

Photobucket

Danas ću dignit sidro, odvezat konope od preže i iden malo u vijađ.

Photobucket

Iden ... neću van reći di ...
Nije daleko, ali meni je sve dobro, jer već jako dugo moje sidro stoji u moru, ka da je zapelo za neku stinu...

Slike slijede.

- 10:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2008.

franjevački samostan u Karinu Donjem

Photobucket

Karin, selo u zadarskom zaleđu. Prije rata nastanjeno pretežno Srbima.
Pa onda ne treba puno objašnjavati kako su prošli malobrojni spomenici i crkve katoličkog predznaka na tom, u prvo vrijeme rata, okupiranom području.



Franjevački samostan Blažene djevice Marije u Karinu Donjem podignut je u 15. st. na ruševinama benediktinske opatije, sagrađene u 9. stoljeću. Za vrijeme turskih ratova samostan je razoren, a temeljitu obnovu doživio je početkom 18. stoljeća.

Photobucket

Ponovo je stradao u Domovinskom ratu, kad je 1993. godine u cjelosti srušen miniranjem.
Obnovljen je i otvoren 2006. godine. Bila je to najopsežniji i najznačajniji zahvat u obnovi sakralne baštine porušene u Domovinskom ratu. Obnovljen je metodom "kakav je bio i gdje je bio" i koliko je god bilo moguće "faksimilski" rekonstruiran.

Photobucket

Riječ je o najstarijem samostanu na području Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja, te jednom od najznačajnijih samostana u dalmatinskom zaleđu.

Photobucket

By the way:
Za vrijeme Domovinskog rata srpski agresori zapalili su i uništili 720 objekata Katoličke crkve, 207 ih je razoreno do temelja. Osim crkava, samostana, župnih kuća i ostalih sakralnih objekata, stradala su i brojna katolička groblja.
Nikad nitko za taj vid agresije nije odgovarao. Nula. Zero.

(Kao ni za minirane srpske kuće, prikazane u "Latinici", a u kojoj je moj grad prikazan kao glavna "zvijezda". Mi smo, kao, srušili najviše kuća nevinih Srba. Nevinih malo sutra.
Ma dobro, pretjerujem. Bilo ih je. Ali neki se sada znaju tako fino prikazati u drugom svjetlu. Jest da je onda bio mrak, ali isto se dobro vidilo.
Nemaju svi amneziju. Neki se nečega i sjećaju.
Ne opravdavam. Nemam zašto. Ne poznajem nikoga tko je radio takve svinjarije. Ali me počinje nervirati takav odabir tema.
A možda sam i malo nabrijana od uspomena koje su me jučer preplavile.)

Photobucket

Photobucket

U Karinu se odvijalo natjecanje u panulavanju koje je organiziralo športsko-ribolovno društvo "Sipa" iz, nećete vjerovati, Benkovca. "Vlaški" ribolov.
Mali filipinac bio je najmlađi natjecatelj u kategoriji juniora koji nisu panulavali nego lovili štapom s obale. Pune ga novine, onako malog, u kabanici do gležanja. Deveti od devetnaest. Četiri ribe.
Mali ribari i jedna mala ribarica, nisu se dali smesti od kiše i podvelebitske bure.

Mama bila pokupiti svog malog ribara, pa usput malo poslikavala, pa ovaj tekst predstavlja samo "opravdanje" za slike.

- 13:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.10.2008.

šesti listopada - Dan obrane grada Zadra

30. rujna 1991. godine Zadar je napadnut iz kopna, zraka i mora, razaran danima, mjesecima i godinama. 6. listopada iste godina postignuto je nekakvo "primirje" s JNA koje je bio pun grad, i nastupilo je kratko razdoblje tišine, samo dok su se izvukli na sigurnije položaje, u zaleđu grada.
Pisac bloga svjedok je tih teških dana.
Post od lani:

... sjećam se listopada 1991.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Listopad prije šesnaest godina...
Ranjeni grad, mrak i tuga, jezivi zvukovi ludila, ljudi po podrumima, ko pantagane...

A vidi ga sad.


Photobucket

A vidi ga sad!

Photobucket

Koja divota, koji mir!

Photobucket


RANJENI GRAD
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

30. rujna do 7. listopada 1991. najteži su dani moga grada.

Danas 6. listopada obilježavamo Dan obrane grada.

Te davne godine 1991, kraj našim mukama bio je još daleko, Ustvari smo bili na samom početku, ali sam Grad najteže je stradao upravo u tom periodu.


"Zadar je jedan od onih rijetkih gradova Europe koji su se na čudnovat način vjenčali sa zlom sudbinom tuđinske destrukcije. U više navrata sustavno razaran svaki je put iznova podizao svoje lijepo lice, ranjeno, ali čisto i neokaljano.
I ovo posljednje razaranje, zvjerska destrukcija ničim izazvana, motivirana samo mržnjom i ružnoćom, kao da prosljeđuje kroz povijest tu zlu sudbinu Grada, jedini zločin kojeg je što je svoj, što je vlastiti identitet nepovratno vezao uz sudbinu svog hrvatskog naroda."

(iz foto-monografije ZADAR ANNO DOMINI 1991 izdane odmah nakon najvećih razaranja)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 14:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.10.2008.

Ivo Ivić postao udovica

Ovo nije Ivo Ivić koji zaista postoji, postoje čak dva koje ja poznajem, otac i sin, a ima ih sigurno cila četa po Hrvatskoj.
Ovaj moj je nešto ka John Smith u Engleskoj.

Da vam predstavim mog poznanika Ivu Ivića. On je čovjek u stanovitim godinama, rođen 1942. (treće, četvrte) godine u nekom mjestu u Republici Hrvatskoj, državljanin RH, direktor jedne firme, visoke stručne spreme, oženjen, brak stabilan, dugogodišnji, dvije odrasle kćeri, visokoobrazovane i zaposlene, udane, djed četvoro unučadi. Imovinsko stanje dobro. Nekažnjavan.

To bi bio njegov profil izražen rječnikom i jezikom pravničkih spisa.

Dospio Ivo Ivić na Sud, tužen po "zapovjednoj odgovornosti", kao odgovorna osoba. Optuženi i on i firma od strane Državnog Inspektorata, a po prijavi stranke, da su povrijedili prava potrošača prema Zakonu o zaštiti potrošača, jer nisu imali istaknut cjenik, tj. cjenik nije bio dovoljno jasan i čitljiv i bio je na krivom mjestu. Ne znam točno, tako nešto.

Održano nekoliko ročišta.
Inspektor koji je zastupao Inspektorat u međuvremenu dospio na sud optužen za kazneno djelo primanja mita. Svejedno je bio vjerodostojan svjedok u slučaju Ivo Ivić & co.

Dobro. Sve to nije bitno.
Svi znamo kako nam sudovi rade.
Kažu neki da su nam političari i suci sramotno potplaćeni, pa nije ni čudo.

E, sudac je u ovom slučaju presudio relativno brzo. U korist tužitelja. Dao službenicima da napišu rješenje.
Zaglavlje, pečat, sve po protokolu. Autoritet i težina Republike Hrvatske. Ima da se slediš čim ti dođe u ruke tako važan komad papira.

Pliva patka preko Save, nosi pismo navrh glave,
u tom pismu piše:

IVO IVIĆ, rođ. 15. travnja 1963. godine u Zagrebu, s prebivalištem u Zadru, adresa, HRVATICA, državljanka RH, SSS, zaposlena, vl. obrta, udovica, majka troje djece, lošeg imovnog stanja, nekažnjavana.

Sud je rješio da je Ivo Ivić KRIVA.
Slijedi obrazloženje na četiri gusto isprintane stranice.

Eto ti čemu služi copy-paste.
Službenica Mara nije dobro savladala rad na računalu.

Kako da sad utvrdimo identitet Ive Ivića? Treba li ga poslati na liječnički pregled da liječnik ustanovi spol dotičnog okrivljenika? Treba li dovesti svjedoke pred suca?
Treba li, na kraju krajeva, okrivljenik platiti propisanu novčanu kaznu?

Ivu Ivića naročito je pogodila činjenica da je udovica lošeg imovnog stanja. Kad je već muž morao otići u vječna lovišta, mogao ga je bolje materjalno osigurati, njega i dječicu.
Da može Republici Hrvatskoj platiti kaznu i podmiriti sudske troškove.

- 13:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2008.

nije u šoldima sve

Evo, sad ću napokon to i izgovoriti. Mislin, svjesna san toga već jako dugo, ali dok nešto ne kažeš, ili napišeš, toga ka, nema. Ali ne moš cili život sebe lagat.
Daklem, evo moje izjave: neman baš sriće sa šoldima.
Ovo "baš" mi je ka neki utješni, ukrasni dodatak, da rečenica bude malo manje okrutna. A i bez ovog "šoldima" ilitiga parama, izjava bi mogla funkcionirati. Ali to bi ipak bilo pretjerivanje. Pizđenje.
Ukratko, di ja prođen, tu trava ne raste.
U prilog ovoj teoriji mogla bi ja sad beskonačno nizati, ali poštedit ću cijenjeno, malobrojno ali birano čitateljstvo dosadnog i jako dugačkog spiska mojih podviga.
Da ne mislite da lažen ili uveličavan, samo nekoliko recentnijih primjera.

Primjer 1. Kladioničarski uspjesi
Vrijeme radnje: nedavno europsko nogometno prvenstvo koje je zavilo naciju u crno. Meni je malo manje bilo ža Bilića i momaka i nacionalnog ponosa, a više mi je bilo izgubljenih kunića.
Moji neki kolege i kolegice uložili su neke pare u kladionici na utakmicu Hrvatska-Njemačka i dobili svaki po par sto kuna. Ja bila škrta dat pedeset kuna, pa nisan tila, a nekako san i previše viroovala u one bundes-momke, jebiga, padan na red, rad i disciplinu, a ne na puku sriću, štaš, kad san takva, zavidana. Ostala kratkih rukava. Kolege-škrtavci ni piće nisu platili od dobitka, samo se prezirno smješkali. Gle koja luzerica!
E, ali san se zato kladila, i to za 150 kuna, na utakmicu Hrvatska-Turska. Svi znamo kako je završilo. Hrvacka pala u Beču.
Nije bilo dosta šta san popušila lovu, nego su mi rekli da san Hrvackoj donila lošu sriću. Nije joj dosta nesriće, još san joj i ja tribala.
Srića da nisan premijer. Odvela bi nas u propast i prije ovih raspikuća na vlasti. Samo, oni će odvest NAS u propast, ali zasigurno neće SEBE.
Ja bi napravila obrnuto, kakva san šeprtlja.
A gle, to znači da bi ipak bila dobar premijer.

Primjer 2. Burzovni pothvati
Vrijeme radnje: zaboravila san kad je to bilo, ali svi se sićate pomame hrvackih građana za hrvackim dionicama. Budući da mi je muž ka bivši radnik firme koja je pustila najatraktivnije dionice na tržište, ima nešto popusta, mislila san da je i meni osvanilo. Da ću i ja postat tajkun. Ispraznili račun koji san počela punit za školovanje dice, otišli u sve maksimalne minuse i skucali za paket tih jebenih dionica.
Zabilježila san to i u postu. Evo.
12. 11. 2007.
Naslov je bio - dijonice


"Adio blogeri, nađoh ja sebi novu zanimaciju.

Uplatila brdo dionica.
Interneton, čas posla. Sad si ima, sad nemaš.
Prebacilo moju lovu ko zna di. I kome.
Pa umisto da visin na blogu, mislin da ću se preseliti na burzu.
Nema više crne kronike, horoskopa, Pokosice i Dikana u novinama. Ništa stranke i izbori. Samo gospodarski podlistak. Izvještaji s burze. Kretanje cijena.
Nabaviću i oćale. Da mi ne bi šta promaklo.
Indeksi, dionice, kretanja na londonskoj i njujorškoj burzi.
Naftne krize. Nemiri na Bliskon Istoku.
Pratiće se situacija u Nigeriji i Angoli.

Al ima jedan problem.
Ušla u maksimalni minus. Razminila ono malo ojrića od lita.
Sad iden kredit dignit. Za živit.
Podimila škatulu duvana. Živci. Još petnaest kuna manje.
A ima da i jednu obiteljsku dijetu da poduzmemo.
A onon mom, koji me na to nagovori....
I još na njegovo ime. U njegovo ime. Jer je on bivši šljaker, pa ima popust. (Da ne bi bija malo bivši muž,a? Ex.)
A on jadnik nema love. Istrošija se na dionice. U prošlon krugu.
I to mu malo bilo. Oće još.

*ebaću mu sve po spisku rastavi li se sada od mene i zdimi s dionicama!
A meni ostavi siročiće i doživotni minus na tekućem. Plus krediti.

Ali, nema straha, ja san poznata po mudrin i promišljenin životnin odlukama.Kad god je tribalo mudro promislit i reći da ili ne, ja san rekla suprotno od onog šta je tribalo. Uvik. Jebate, ni glasati na izborima ne znan za prave. Uvik za neke luzere. Koga ja zaokružin, tom neće cviće cvasti. Neće saborske mirovine vidit.
(Aha, sad bi vi da ja glasan za...)
Da ima puna vrića onih stvari – muških i samo jedna ženska, ja bi tu jednu žensku izvukla. Takve san sriće.

I sad vi recite, kakve su mi šanse?

Krah njujorške, londonske i zagrebačke burze u iston danu nas čeka, garant.
Mene su našli u tu kašu umišat! Ma, sve ću ih razbucat.
Nemaju pojma šta ih čeka. Brokeri, mešetari i ti, kakosezovu, ljudi s burze. Pojma nemaju.

Di ja prođen, trava ne raste."


Eto. Čudite li se još uvik potresima na Wall Streetu?
Ja se ni malo ne čudin.
Meni to normalno. Navikla san na ruševine iza sebe.

Ko je kriv Amerima da in CIA ne čita blog.hr. Mogli su još prije godinu dana skužiti šta in se sprema.


I tako.
Ono malo šoldi šta ne uspijem spizdit lošim transakcijama, katastrofalnim procjenama i promašenim ulaganjima, ta sirotinja šta mi ostane jednostavno dobije krila. Odleti iz takujina ka lastavica u Afriku.

Iden ja maloprije po ulici. More me svakakve misli i ne razmišljam di iden. A išla san u banku. Ma, da ne bi pomislili da san išla položiti neke novce na vlastiti račun, ne, ne dopadnu mene takvi poslovi. Išla san poslovno.
Dakle, iden. Šetan lagano. Još jednom ponavljam, mozak je na leru, poluisključen. Svoju politiku vodi. Noge same nose.
Noge otišle nekon stranputicom, skrenule s uobičajene putanje, najkraćeg puta od točke A do točke B. U hipnotiziranom stanju, našla san se u butigi o cipela. Provala jedne. Su vam dobre? pita prodavačica. Ma nemem pojma ženo, jesu li mi dobre u odnosu na što? Nisam uopće tražila cipele, nisam ni jedne druge pogledala, NE TREBAJU MI CIPELE (ma lažen, tribaju mi, naravno da mi tribaju, uvik), neman pojma zašto san ja uopće ovdi! Onda, oćemo naplatit? Pa jasno da ćete naplatit, nećete mi ih dat mukte valjda! Uzimam!
Ostatak love ostavila san u cvjećarnici. Kupila cvit da ne upadnen u potpuni očaj.

E sad. Lako je kupit postole, dođeš, provaš i uzmeš, ali nije lako smislit opravdanje ZAŠTO si nešto kupija. Mislin, samom sebi se opravdat zašto si potrošija malo brdo love u općoj besparici. Zašto si izabra baš cipele od iljada stvari koje ti tribaju.
E, to je vještina koja se uči cili život. Ja je učin i ovdi na blogu. Načitala san se svakojakih maštovitih objašnjenja od mojih kolega blogera. A ja brzo učin, postajen sve vještija.
Pa san tako smislila ovo.
Crkla je makina za robu. Triba prominit prozore. Triba piturat cili stan. Triba još brdo toga.
Auto samo šta nije crka. Umra, mislin. Triba kupit novo.

I sad, u svemu tome, šta znače jedne obične cipele? Što, pitam ja vas. Ništa. Baš ništa.
Uostalom, meni auto ne triba. Ja hodam. Štedin gorivo.
Ali trošin cipele.

- 13:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se