Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/07morsky08

Marketing

nije u šoldima sve

Evo, sad ću napokon to i izgovoriti. Mislin, svjesna san toga već jako dugo, ali dok nešto ne kažeš, ili napišeš, toga ka, nema. Ali ne moš cili život sebe lagat.
Daklem, evo moje izjave: neman baš sriće sa šoldima.
Ovo "baš" mi je ka neki utješni, ukrasni dodatak, da rečenica bude malo manje okrutna. A i bez ovog "šoldima" ilitiga parama, izjava bi mogla funkcionirati. Ali to bi ipak bilo pretjerivanje. Pizđenje.
Ukratko, di ja prođen, tu trava ne raste.
U prilog ovoj teoriji mogla bi ja sad beskonačno nizati, ali poštedit ću cijenjeno, malobrojno ali birano čitateljstvo dosadnog i jako dugačkog spiska mojih podviga.
Da ne mislite da lažen ili uveličavan, samo nekoliko recentnijih primjera.

Primjer 1. Kladioničarski uspjesi
Vrijeme radnje: nedavno europsko nogometno prvenstvo koje je zavilo naciju u crno. Meni je malo manje bilo ža Bilića i momaka i nacionalnog ponosa, a više mi je bilo izgubljenih kunića.
Moji neki kolege i kolegice uložili su neke pare u kladionici na utakmicu Hrvatska-Njemačka i dobili svaki po par sto kuna. Ja bila škrta dat pedeset kuna, pa nisan tila, a nekako san i previše viroovala u one bundes-momke, jebiga, padan na red, rad i disciplinu, a ne na puku sriću, štaš, kad san takva, zavidana. Ostala kratkih rukava. Kolege-škrtavci ni piće nisu platili od dobitka, samo se prezirno smješkali. Gle koja luzerica!
E, ali san se zato kladila, i to za 150 kuna, na utakmicu Hrvatska-Turska. Svi znamo kako je završilo. Hrvacka pala u Beču.
Nije bilo dosta šta san popušila lovu, nego su mi rekli da san Hrvackoj donila lošu sriću. Nije joj dosta nesriće, još san joj i ja tribala.
Srića da nisan premijer. Odvela bi nas u propast i prije ovih raspikuća na vlasti. Samo, oni će odvest NAS u propast, ali zasigurno neće SEBE.
Ja bi napravila obrnuto, kakva san šeprtlja.
A gle, to znači da bi ipak bila dobar premijer.

Primjer 2. Burzovni pothvati
Vrijeme radnje: zaboravila san kad je to bilo, ali svi se sićate pomame hrvackih građana za hrvackim dionicama. Budući da mi je muž ka bivši radnik firme koja je pustila najatraktivnije dionice na tržište, ima nešto popusta, mislila san da je i meni osvanilo. Da ću i ja postat tajkun. Ispraznili račun koji san počela punit za školovanje dice, otišli u sve maksimalne minuse i skucali za paket tih jebenih dionica.
Zabilježila san to i u postu. Evo.
12. 11. 2007.
Naslov je bio - dijonice


"Adio blogeri, nađoh ja sebi novu zanimaciju.

Uplatila brdo dionica.
Interneton, čas posla. Sad si ima, sad nemaš.
Prebacilo moju lovu ko zna di. I kome.
Pa umisto da visin na blogu, mislin da ću se preseliti na burzu.
Nema više crne kronike, horoskopa, Pokosice i Dikana u novinama. Ništa stranke i izbori. Samo gospodarski podlistak. Izvještaji s burze. Kretanje cijena.
Nabaviću i oćale. Da mi ne bi šta promaklo.
Indeksi, dionice, kretanja na londonskoj i njujorškoj burzi.
Naftne krize. Nemiri na Bliskon Istoku.
Pratiće se situacija u Nigeriji i Angoli.

Al ima jedan problem.
Ušla u maksimalni minus. Razminila ono malo ojrića od lita.
Sad iden kredit dignit. Za živit.
Podimila škatulu duvana. Živci. Još petnaest kuna manje.
A ima da i jednu obiteljsku dijetu da poduzmemo.
A onon mom, koji me na to nagovori....
I još na njegovo ime. U njegovo ime. Jer je on bivši šljaker, pa ima popust. (Da ne bi bija malo bivši muž,a? Ex.)
A on jadnik nema love. Istrošija se na dionice. U prošlon krugu.
I to mu malo bilo. Oće još.

*ebaću mu sve po spisku rastavi li se sada od mene i zdimi s dionicama!
A meni ostavi siročiće i doživotni minus na tekućem. Plus krediti.

Ali, nema straha, ja san poznata po mudrin i promišljenin životnin odlukama.Kad god je tribalo mudro promislit i reći da ili ne, ja san rekla suprotno od onog šta je tribalo. Uvik. Jebate, ni glasati na izborima ne znan za prave. Uvik za neke luzere. Koga ja zaokružin, tom neće cviće cvasti. Neće saborske mirovine vidit.
(Aha, sad bi vi da ja glasan za...)
Da ima puna vrića onih stvari – muških i samo jedna ženska, ja bi tu jednu žensku izvukla. Takve san sriće.

I sad vi recite, kakve su mi šanse?

Krah njujorške, londonske i zagrebačke burze u iston danu nas čeka, garant.
Mene su našli u tu kašu umišat! Ma, sve ću ih razbucat.
Nemaju pojma šta ih čeka. Brokeri, mešetari i ti, kakosezovu, ljudi s burze. Pojma nemaju.

Di ja prođen, trava ne raste."


Eto. Čudite li se još uvik potresima na Wall Streetu?
Ja se ni malo ne čudin.
Meni to normalno. Navikla san na ruševine iza sebe.

Ko je kriv Amerima da in CIA ne čita blog.hr. Mogli su još prije godinu dana skužiti šta in se sprema.


I tako.
Ono malo šoldi šta ne uspijem spizdit lošim transakcijama, katastrofalnim procjenama i promašenim ulaganjima, ta sirotinja šta mi ostane jednostavno dobije krila. Odleti iz takujina ka lastavica u Afriku.

Iden ja maloprije po ulici. More me svakakve misli i ne razmišljam di iden. A išla san u banku. Ma, da ne bi pomislili da san išla položiti neke novce na vlastiti račun, ne, ne dopadnu mene takvi poslovi. Išla san poslovno.
Dakle, iden. Šetan lagano. Još jednom ponavljam, mozak je na leru, poluisključen. Svoju politiku vodi. Noge same nose.
Noge otišle nekon stranputicom, skrenule s uobičajene putanje, najkraćeg puta od točke A do točke B. U hipnotiziranom stanju, našla san se u butigi o cipela. Provala jedne. Su vam dobre? pita prodavačica. Ma nemem pojma ženo, jesu li mi dobre u odnosu na što? Nisam uopće tražila cipele, nisam ni jedne druge pogledala, NE TREBAJU MI CIPELE (ma lažen, tribaju mi, naravno da mi tribaju, uvik), neman pojma zašto san ja uopće ovdi! Onda, oćemo naplatit? Pa jasno da ćete naplatit, nećete mi ih dat mukte valjda! Uzimam!
Ostatak love ostavila san u cvjećarnici. Kupila cvit da ne upadnen u potpuni očaj.

E sad. Lako je kupit postole, dođeš, provaš i uzmeš, ali nije lako smislit opravdanje ZAŠTO si nešto kupija. Mislin, samom sebi se opravdat zašto si potrošija malo brdo love u općoj besparici. Zašto si izabra baš cipele od iljada stvari koje ti tribaju.
E, to je vještina koja se uči cili život. Ja je učin i ovdi na blogu. Načitala san se svakojakih maštovitih objašnjenja od mojih kolega blogera. A ja brzo učin, postajen sve vještija.
Pa san tako smislila ovo.
Crkla je makina za robu. Triba prominit prozore. Triba piturat cili stan. Triba još brdo toga.
Auto samo šta nije crka. Umra, mislin. Triba kupit novo.

I sad, u svemu tome, šta znače jedne obične cipele? Što, pitam ja vas. Ništa. Baš ništa.
Uostalom, meni auto ne triba. Ja hodam. Štedin gorivo.
Ali trošin cipele.


Post je objavljen 01.10.2008. u 13:45 sati.