Opet san lina pisati.
A iman i nešto sitno posla. Na poslu.
I... općenito san lina.
To valjda dođe nekako s jeseni. S južinom.
Ili s godinama. Ili s porjeklom. Ne znan.
I doma san lina. Ništa mi se ne da. Muž i dica obilaze špaher i bolno uzdišu. Neko mekše srce davno bi se slomilo. Čula san neki dan mrmljanje iz kuhinje: "E jadna naša pećnico Electrolux, što smo te kupili... Kako si samo lipa, čista i blistava... nekorištena...ah..."
Činila san fintu da su me nove vijesti iz Zagreba, koje san gledala izvaljena na kauču, toliko zaokupile da ništa drugo ne čujen... I da ne vidin košaru punu robe za šumprešivanje koju je neko, baš onako strateški rasporedija blizu televizije...
Ali nisan bila lina slikati.
Ni penjati se na kampanel.
Apdejt: četvrtak, 30. listopada, 8.20 h
Ajme meni, danas moran udarnički radit. Ajme, ajme, zamislite kako mi je. Ovako linoj. Lako bi bilo natovarit posal nekoj vridnici, ali meni, u ovin uvjetima, u ovoj okolini, u ovakvoj klimi i ovakvoj meni...
Ma, odnija vrag i prišu, iden najprije kavu popit i povatat najnovije vijesti...