Zapitkivalo
26.11.2008., srijeda
UMIROVLJENICI ISPRED OVISNIKA
-Djede, zašto vi umirovljenici trošite i novce, koje je država predvidjela za ovisnike?
-Pa, otkud ti sad to? – u čudu pitam Ivicu. -Slučajno sam pročitao u jednom starom broju „Slobodne Dalmacije“ – kaže mali.. – piše, da su vlasti u Splitu trošile i dio novca predviđen za liječenje ovisnika od ovisnosti. To se misli na ovisnost o drogama – zar ne. -Da, to je zaista ovisnost o drogama. Samo mislim, da je to pogrešno prikazano. Vjerojatno je to bila samo pozajmica dok „stigne“ novac iz umirovljeničkoga fonda... No, kad smo već kod toga, ja imam nešto drugačije mišljenje o toj ovisnosti od onih u „Slobodnoj“ i nekih drugih... -Kako – drugačije? – čudi se Ivica. – Sigurno ti ih je žao, kao i drugim ljudima, što su tako bolesni – jel da su bolesni? – pa im je teško.Pa ih treba liječiti. A, liječenje ili odvikavanje – jel tako? – je dugotrajno i skupo! A, i opet se može povratiti, zar ne! Meni ih je zato žao. A, onima u Splitu nije ih bilo žao – pogotovo umirovljenicima, kao što si ti.. -Rekao sam ti, da ja mislim drugačije, iako mi ih je žao. Ja bih to rješavao „na duge staze“.Ponajprije bih radio na tome, da takovih ovisnika u budućnosti bude manje. Roditelji, škola, televizija, radio, novine, itd. trebali bi djeci i mladima govoriti o nepotrebnosti i štetnosti uzimanja droge. Trebali bi pokazivati i prikazivati štetno i opasno djelovanje droge na čovjeka. Ukazivati na to,da probno upoznavanje s njom može biti pogubno. Rijetki mogu nakon „probanja“ jednostavno prestati. Slično radimo i kod početnog hodanja. Djecu opominjemo, kamo i kako treba hodati, kako ne bi pala i ozlijedila se ili čak smrtno stradala. I djeca nas slušaju! Normalnom djetetu i čovjeku i ne pada na pamet, da se popne na višekatnu zgradu, pa da zakorači „u prazno“, ili da pokuša „poletjeti“ bez ikakovih pomagala – jer zna, da bi palo i čak poginulo... Doduše, ima nekih psihičkih bolesnika – to su šizofreničari u stadiju pogoršanja bolesti - koji bi to „pokušali“ i poginuli. Dakle, za takav pokušaj snosili bi posljedice – ma kako bile teške i pogubne...Onima, koji bi „morali kušati“ drogu, trebalo bi biti jasno, da moraju sami snositi posljedice i da ne će dobiti smještaj u nekim kolonijama za odvikavanje na zajednički državni trošak.... Država i društvo imaju dosta brige i troška za liječenje bolesnih, koji su oboljeli bez svoje namjerne krivnje (liječnicima je čak ograničen trošak liječenja) ... Pogotovo danas, kad se nastoji „reformirati“ zdravstvo povećavanjem doprinosa za tu djelatnost – s jedne strane – i smanjivanjem troškova liječenja – s druge strane ( tobože, kao u EU!). A, ovi genijalci, koji „moraju probati“ drogu,ili, koji mogu „prestati, kada to požele“ (tako se hvale) – neka se liječe i odvikavaju o svom trošku! Većina te djece u početnoj fazi su djeca imućnih roditelja – „pijana od kruha“ (imaju svega), kako je znao reći jedan moj pokojni prijatelj – koja iz obijesti ne znaju, kako „utući vrijeme“... - Znači, da tebi nije žao tih jadnika – snuždio se Ivica. -Žao mi je, ali to vidim, kao jedino rješenje! Jest grubo, ali vjerujem – učinkovito! ... Na „duge staze“. |
17.11.2008., ponedjeljak
PRAVO NA PRIVATNOST I DISKRECIJU
-Djede, što u bankama i u poštanskim uredima ispred šaltera znači ona žuta široka traka na podu i napis „poštujte pravo na diskreciju“ – pita me Ivica jednog dana kad se vratio iz banke.
-To te ustanove za promet novca traže uljudno od stranaka, da se ne guraju neposredno pred šalterom dok tamo neka osoba nešto obavlja i da ne prisluškuju razgovor sa službenom osobom i ne zagledaju, što i koliko stranka podiže ili uplaćuje novca...-Pa zašto je to potrebno? – pita Ivica dalje... -U kapitalističkom društvu pojedinci ne žele, da drgi ljudi znaju njihovo novčano stanje i poslovanje.... To im zakon omogućuje.... S druge strane, to je i jedan oblik zaštite građana od pljačkaša, koji vrebaju, tko ima koliko novca, da mu ga otmu.... -Ali, imaju ljudi i inače želju zadržati samo za sebe neke informacije o sebi – počne objašnjavati i moj prijatelj Drago, umirovljeni profesor - Kod toga zakoni i država dolaze u koliziju sami sa sobom (ne slažu se sami sa sobom): s jedne strane žele se pred građanima pokazati, kako poštuju njihova diskreciona prava – dok s druge strane hoće ama baš sve znati o tim istim građanima... Tako je bio uveden i Jedinstveni matični broj građana U vrijeme bivše države uveden je JMBG ( tj. jedinstveni matični broj građana) kao broj s trinaest znamenki – tumači dalje Drago – iz kojeg se moglo odmah saznati niz podataka o osobi, kao što su datum rođenja, spol, mjesto rođenja, itd.... Taj broj je bio među podacima u osobnim dokumentima... Evo, ja još i danas to imam u svojoj osobnoj iskaznici... Prilikom pisanja važnijih dokumenata upisivao se i taj broj. Nekim ljudima je to smetalo, pa je u zakonodavstvu Republike Hrvatske ta identifikacija izostavljena kao obvezna. Doduše, neke ga institucije i dalje traže, kao banke prilikom odobravanja kredita... Javno se i dalje ta oznaka smatra izvjesnom diskrecijom (tajnom)... -Pa, ne znam baš - skeptičan sam ja. - Dosta davno se govorilo i pisalo o nekoj vrsti solidarizacije među bankama (koje si inače i konkuriraju), tako da si međusobno omogućuju „ulaze“ u baze podataka o korisnicima kredita, koji kod njih traže kredite... Ja to mogu razumjeti, jer neki ljudi jednostavno „ne mogu“ bez kredita – ili su im prihodi premali da nabave nešto vrednije (stan, namještaj, auto, opremu za novo domaćinstvo nekoga od djece koje stupa u brak,...), ili su jednostavno navikli da „žive na kredit“. Ovi često dižu kredit u drugoj banci kako bi mogli vraćati onaj raniji kredit... I tako stvaraju neki „kreditni lanac“... Kredite ne vraćaju uredno, pa banke moraju „loviti“ jamce, podnositi tužbe, itd... S te strane gledano za banku je važno znati, kakova je „kreditna opterećenost“ nove stranke... -Da, ali to je „zadiranje“ u privatnost i diskreciju budućeg dužnika – upada Drago. -To sam upravo govorio: kontradiktornost između teorije i života... Znači, „državi“ nedostaje onaj ukinuti JMBG, pa se uvodi Porezni broj građana To je, opet, podatak kojim će „država“ moći jednostvnije pratiti i kontrolirati – kako građani plaćaju državne namete (poreze). Preko „porezne baze podataka“ elektroničkim računalima to će biti jednostavno i brzo.. -Ali, i to će s vremenom postati način prodiranja u diskretno pravo grđana – mudruje Ivica. - Pa, imaš ti Ivice pravo...! – Drago će nakon kratkog razmišljanja. – Vidi se, da si ti čovjek budućnosti! Lopovi će naći načina, da „uđu“ u „porezne baze podataka“. Iz veličine i učestalosti plaćanja poreza, zaključit će i o novčanom imetku građana, kojega mogu „operušati“. I on će lako moći postati žrtvom organiziranog kriminala: provala, ucjena, reketa,.... – u čudu se pitam ja...-I što onda? -Trebat će smisliti i uvesti nešto drugo – zaključuje Drago. Imovinska kartica -Što je,opet,to? – zanima Ivicu. -To je dokument, kojega bi trebali pisati (ispunjavati) ljudi, koji na važnim društvenim dužnostima obavljaju neke važne zadaće – kao što su ministri, njihovi pomoćnici i druge osobe, koje bi mogle svojim ugledom i utjecajima steći imovinu, koja im ne pripada, dakle na nezakonit način (raznim namještaljkama, mitom, „članstvom“ u nekom kriminalu,....).... -Pa, kako se to može na taj način kontrolirati....? – opet će Ivica. -Teoretski jednostavno: Kada ta osoba više ne bude na takovoj dužnosti,opet ispuni takovu karticu. Usporedbom i računom se može ustanoviti razlika – objašnjavam...- Na taj način se jednostavno može ustanoviti protuzakonito stečena imovina....Tako rade i u nekim drugim demokratskim državama... Takova se imovina onda sudskim putem oduzima.... -I opet dolazimo u suprotnost – javlja se Drago – Dok se u drugim djelatnostima poštuje diskrecija o stečenoj imovini, ovdje se ona krši...Drugdje se također može dolaziti do imovine raznim makinacijama, prevarama, nelojalnim konkurencijama, raznim „poticajima“... Ali to sve uglavnom ostaje kao „poslovna tajna...“ -Da, neku večer o tom se raspravljalo i na televiziji – sjeti se i Ivica – za sudionike se ne zna o njihovoj imovini, ali oni traže informacije o imovini drugih...Imovini dužnosnika... -To je istina – razmišljam i ja glasno – ali dužnosnici vlasti upravljaju našom zajedničkom imovinom. Oni su za to dobro plaćeni i to bi im trebalo biti dosta... A opet, ako ja sa skromnom mirovinom moram živjeti i ponešto uštedjeti za „crne dane“ ( kad se u kući nešto pokvari, pa treba popraviti ili nabaviti novo....), bilo bi čudno, da oni ne mogu od svoje zarade ponešto uštedjeti i nabaviti... To bi značilo, da oni ne znaju razumno gospodariti sa svojom zaradom... Kako bi onda znali gospodariti našom zajedničkom imovinom...?!-Slične probleme imali su i „stari Dubrovčani“ (doduše, onda i nisu bili baš tako stari!) u Dubrovačkoj Republici u vrijeme gospara Pracata – razmišlja Drago. – Rješavali su to tako, što su kneza Republike birali na vrijeme mjesec dana, a ne kao mi na četiri ili pet godina... |
09.11.2008., nedjelja
DOKTOR IVO PEDIŠIĆ
-Ova priredba „Lijepom našom“ u Benkovcu podsjeća me na moju mladost – poče nostalgično moj stari prijatelj Drago, profesor u mirovini...
-Ta sjećanja moraju biti zanimljiva – zainteresirao se Ivica. – Pričajte nam... -Zanimljiva!? – s nevjericom će Drago... – Kad gledam i slušam ove izvođače iz mjesta Neviđana, sjećam se kako sam počeo raditi u tom lijepom mjestu zahvaljujući i doktoru Ivi Pedišiću... Kako sam ga upoznao -Kao dijete živio sam u Petrinji, na periferiji – počinje Drago. - Roditelji su me upisali u nižu gimnaziju. Danas bi to bili viši razredi osnovne škole...Onda to nije bila obvezna škola. Ali, ja sam bio odličan učenik! Otac je mislio, da bi ja mogao postati advokat (odvjetnik), tetka (majčina sestra) željela je da postanem svećenik (bila je jako pobožna) – a ja sam slijedeće godine počeo sanjati, da postanem liječnik... Naime, tada su počele moje nevolje s osteomyelitisom (upala kosti) desne natkoljenice. Zbog toga sam ležao mjesec dana u bolnici i bio očaran načinom liječničkoga pregleda opipavanjem te kosti između mišića... Danas bi to jednostavno rendgenski snimili..., ali onda...! Zbog toga sam „pauzirao“ jednu godinu u školi, zakomplicirala se situacija u obitelji i otpala je mogućnost, da prijeđem u više razrede gimnazije u Sisak, kako bih mogao studirati medicinu... Nije bilo druge, nego nastaviti pohađati Učiteljsku školu u Petrinji...Problemi s nogom postajali bi povremeno teški... Javljali su se bolovi, koji mi nisu davali spavati... Malo se moglo ublažavati tadašnjim analgeticima pod nazivom „Kombinirani prašci“, koje su pravili sami ljekarnici... Olakšanje je počelo, kad se otvorila rana (fistula) kroz koju je izlazila neka vrsta gnoja... ponekad je to izgledalo kao rijedak griz... Shvatio sam, da se to čiste čestice razorene kosti. U to se vrijeme čulo za sisačkog liječnika doktora Pedišića i otišli smo k njemu privatno (nismo imali zdravstveno osiguranje...) Doktor nas je primio, mene pregledao, ispitao i na kraju rekao: „Sinko, slab si i mršav. Na tu tvoju kost naselile su se odnekuda neke bakterije. To, što tebe tako boli, borba je tvoga organizma s njima. Zato mu moramo pomoći. Ne smiješ se jako umarati i moraš ležati. Kod susjeda pokupi sve pršute!.. A, da, ti i ne znaš što je to! Vi tomu kažete „šunke“. Moraš toga puno jesti, da ojačaš, da ti organizam „zazida“ te bakterije... Zato moraš doći i ovamo u Sisak u bolnicu ležati. Iz Amerike smo dobili novi lijek, Penicilin, koji bi ti mogao pomoći u tvojoj borbi. To su injekcije, koje moraš dobivati svakih osam sati...Sinko, jesi razumio?“ Kasnije sam spoznao, da je za njega „Sinko“ svaki pacijent bez obzira na godine i na spol...Kad su moji na kraju htjeli platiti pregled – doktor Pedišić nije htio primiti novac. „Kada se vaš sin oporavi i opet bude dobar učenik – meni će to biti plaća“. Njegov odnos prema ljudima Kasnije smo se raspitivali o tom i saznali, da on od mnogih iz Siska i okolice nije htio uzeti plaću, ako je ocijenio, da im je loše imovinsko stanje... -Jeste li onda bili u bolnici? – zanimalo je Ivicu. -Jesam. Bio sam tri mjeseca – kaže Drago. I divio sam se doktoru. Neki mladi bolesnici pri kraju liječenja znali su izaći i na cestu i gledati niz brijeg kad će ugledati doktorov auto. Tada cesta nije bila asfaltirana, bila je prašni makadam. Nije baš bilo ni auta, pa se moglo lako vidjeti poznati auto, kad se pojavi od staroga mosta i polako nastavi prema bolnici. Polako je vozio. Valjda zbog prašine... -Znatiželjnici bi se povlačili u sobe i čekali vizitu. Doktor je brzo „kao vjetar“ prolazio hodnicima, dok bi njegov bijeli mantil vijorio oko njega... No, kod bolesnika, gdje je trebalo nešto poduzeti – najednom bi se zaustavio i mirno obavio što treba...najednom mu se nikamo nije žurilo... Tako je meni često govorio „Sinko, moraš ležati! Ako ne budeš ležao – stavit ću te u gips...!“ Govorio mi je, kako bi mi za oporavak bilo korisno kupati se u moru i sunčati... Vitamin D bi pomagao obnavljanju kosti...-A, što je bilo sa školom?- zanima Ivicu. -Te godine, u trećem razredu učiteljske škole, sedam mjeseci nisam išao u školu... -Onda ste opet pauzirali? -Nisam. Ipak sam završio školu -Završio sam razred redovno zahvaljujući mojim kolegicama i kolegama, a naročito razumijevanju mojih profesora. Dok sam poslije bolnice ležao kod kuće, moji iz razreda redovito su me posjećivali, donosili bilježnice s bilješkama (jer tada udžbenika gotovo da nismo imali, predavanja smo „hvatali“) i pripovijedali, što se sve događa u školi. Zdravlje mi se popravljalo, ali sam morao i dalje puno ležati. Povremeno bih sa štakama otišao u školu i s profesorima dogovarao, kad će me ispitivati.... Razred mi je bio druga obitelj! -Jeste li poslije sreli doktora Pedišića? -Jesam – na neočekivan način.... Početkom četvrtog razreda iz Ministarstva za prosvjetu dobili smo obavijest, da će ova školska godina za nas, buduće učitelje, trajati samo prvo polugodište. Profesori će nam „ispredavati“ nastavno gradivo cijelog razreda, a drugo polugodište moramo otići raditi u škole. Profesori će nas ispitati gradivo poslije drugog polugodišta, kad se „vratimo“. „Maturu“ ćemo polagati najesen prije ponovnog odlaska na rad... Obrazloženo je to potrebom učiteljskog kadra (kojega je dosta izginulo za vrijeme rata) i postepenim prijelazom na obavezno osmogodišnje školovanje...Ako imamo želju raditi na nekom određenom mjestu, možemo Ministarstvu podnijeti molbu. Ako bude moguće, udovoljit će nam – ako ne, rasporedit će nas prema potrebi. Nije nam dozvoljeno studiranje do daljnjega, osim ako to posebno dozvole vlasti...Prema ranijem mišljenju doktora Pedišića ja sam molio školu u blizini jedne od bolnica za bolesti kostiju – Biograd ili Lovran, ili barem uz more. Dobio sam rješenje za školu u Neviđanima na otoku Pašmanu. Nikad prije nisam ni čuo za to lijepo mjesto. Kad sam iz unutrašnjosti s ponešto snijega stigao 4. veljače – našao sam rascvjetane bademe, sadnju krumpira – bilo je kao u bajci... Tri tjedna rada u čistom odjeljenju drugog razreda s nešto manje od 30 učenika bio mi je najlakši posao u radnom vijeku... Tada me tajnik Kotara Zadar-otoci – rodom iz Pašmana - ljubazno premjestio u samo mjesto Pašman uz obrazloženje, da tamo škola sa nekih 112 učenika u pet razreda nema učiteljice (meštrovice), koja je otišla na porodiljski dopust... Bilo je to „Zbogom“ lijepom radu početnika... Neočekivan susret Iznenadio sam se, kad sam listajući učeničke imenike nailazio na prezimena Pedišić... Kad sam to spomenuo župniku don Marku, kod kojega su me smjestili odbornici mjesnog odbora, on je potvrdio, da je naš sisački doktor – Pašmanac, i da on obično dolazi svojima u posjet u ovo doba godine... Možete samo zamisliti kako sam se nakon nekoliko dana jednog jutra iznenadio ugledavši ga kako stoji na jednom kamenu u razini mora kraj škole (škola je bila u kući doktorovoga strica!)... Gleda on tako na bonacu mora, pa čučne, zagrabi „pregršt“ mora pa ga pljusne sebi po licu,....ustane, pa opet isto, i tako nekoliko puta.... Tad mu ja poželim „Dobro jutro!“.. On se osvrne, pogleda me, prepozna me i začuđeno upita „Što radiš ti ovdje?“ – „Ja sam ovdje učitelj (meštar)“. – „Baš mi je drago! Bit će ti ovdje lijepo. Sada izgledaš puno bolje nego lani.Samo, ne zaboravi: more i sunce!“ - Obradovao sam se, što sam došao ovamo. Mislio sam, da ću se tako nekako odužiti šjor Ivi na njegovoj dobroti čineći dobro njegovim Pašmancima.... Zasluge Kasnije sam saznao, koliko se doktor Pedišić zauzimao, da Rafinerija nafte u Sisku izgradi baklju za spaljivanje „usputnih“ naftnih plinova smatrajući, da će tako manje štetiti zdravlju ljudi... Prema sadašnjoj situaciji izgleda, da bi Sisku opet trebao jedan uporni doktor Pedišić...Ma, ne samo Sisku! Trebao bi on svima nama u Hrvatskoj. On je započeo proširivanje bolnice, koje još traje. Prošli sam tjedan bio tamo u posjeti kolegi Krešimiru i nisam se mogao načuditi promjenama.. Zaista je zavrijedio, da su Siščani svojoj bolnici dali ime doktora Ive Pedišića...! |
02.11.2008., nedjelja
NASILJA I UBOJSTVA
-Vidiš li, Drago, što se to kod nas događa u posljednje vrijeme? – pitam moga starog prijatelja profesora u mirovini. – Đaci su pretukli svoga kolegu, muž ženu teško ozlijedio, prolaznici našli ubijenog nepoznatog muškarca.... i sve tako.... Gdje mi to živimo...?
-Da! Više nisi siguran ni u trgovini, ni na pločniku... - zamišljen je Drago... Nisi više siguran ni u svom stanu... -Pa, zbog čega je to tako? – pitam onako uopćeno... -Razni su uzroci – počinje Drago.... – razne su žrtve nasilja i ubojstava, rzličiti „ciljevi“, različiti su „profili“ počinitelja... Evo nekih karakterističnih primjera: Nasilje prema ženama Mnoge su žene izvrgnute nasilju, pa i ubojstvima... A, žena i muškarac su dva dijela jedne biološke jedinke, koja se u životnom naponu može i razmnožavati, dakle, stvarati novi život.A to je opstanak cijelog naroda – u konačnici. Žene su naše družice, naše majke, naše sestre, naše kćeri...., i ne može nam biti svejedno što se njima događa.Što je uzrok nasilju nad njima i čak ubojstvima.... Jer, onaj tko ubije ženu – ubio je nju i svu djecu, koju bi ona rodila... i djecu te nerođene djece... i sve daljnje potomke....- Zbog čega se to događa? - pitam Dragu. - Mislim, da je nekoliko bitnih faktora, koji utječu na to, što im se događa. ODGOJ je prva karika problema.Svi oblici ponašanja čovjeka u društvu nalaze se između krajnosti: ono, što se mora - i ono,što se ne smije.Od odgojnih početaka djecu treba na to navikavati. Bez obzira na imovno stanje. O tom će ovisiti – kad odrastu – i njihov „boravak“ na radnom mjestu, život njihove obitelji, ili opstanak u poslu, budu li poduzetnici... Djeca moraju shvatiti, da su i ona članovi ljudskog društva i da se moraju tako ponašati. Neki pedagozi smatraju, da je djeci sve dozvoljeno, jer „ona imaju na to pravo“. Pogrešno, jer ne vodi ka rečenome.Oni ne misle, da svaka osoba u ljudskom društvu osim prava ima i obveze. Djeci to mora biti vidljivo i kod njihovih roditelja. Zbog toga s djecom treba razgovarati i kada u obitelj „stigne“dohodak i kad se on raspoređuje. Prema tome njima mora biti jasno – u što će se dohodak trošiti i koliko ona mogu od toga dobiti.... Davanje djeci preko obiteljskih mogućnosti, prema onome „ako sam ja u djetinjstvu bio u neimaštini – mojoj djeci ništa ne smije manjkati!“ redovito dovodi do neželjenih odgojnih rezultata, kao šro je egoizam, nerad, umišljenost, neumjerenost, rasipnost,.... Drugi element su odnosi u obitelji. Ako otac zlostavlja majku, „jer je ona samo žena“ – i to shvaćanje prenosi na djecu: - kao - sinu je sve dozvoljeno, jer je muško – a kćeri nije, jer je žensko, i ako se majka tome ne suprotstavlja – sin će vjerojatno odrasti također u nasilnika prema ženi. Pogotovo, ako majka trpi i prikriva očevo nasilje.... Dok je sin još malen i privržen majci može joj postati zaštitnik i ne biti nasilnik u svojoj budućoj obitelji, ako vidi i zna što joj se događa... Poneki od njih se i fizički suprotstave nasilnome ocu... Majka bi ga trebala odgajati u poštivanju i djevojčica – pa kasnije i žena! Kažem – trebala bi ga odgajati, da postane onakav, kakovoga želi sebi za zeta! Nažalost ima majki koje i nesvjesno odgajaju sinove tako, da se prema svojim ženama – danas-sutra – ponašaju kao njihovi muževi prema njima: „neka i drugim ženama zagorče život, kako je zagorčen i meni...!“ Ogorčenost zlostavljane žene je razumljiva, ali i ona mora misliti na život i svoje buduće snahe i svoje unučadi... I kad već trpi nasilje – da odgojem svoga sina pridonese prekidu toga nasilja...Ponavljam: obitelj bi trebala odgajati djecu – naročito sinove – tako da ne mogu uvijek dobiti sve ono što žele. Rijetki su oni koji to mogu – i postaju loši ljudi...Poseban je problem egoizam: život s egoistom (sebičnjakom) je prava nesreća, naročito za ženu- on „mora sve imati“, a drugima kako bude... Mladi bi ljudi (naročito sinovi!) trebali naučiti i da je prava ljubav često i odricanje u „korist“ ljubljene osobe.. Ako jednom kasnije, kada osnuju svoju novu obitelj, spoznaju, da je njihova voljena osoba – žena – nesretna u njihovoj obitelji i da je početna ljubav „ishlapila“ možda upravo njihovom krivnjom, pa želi razvod – prava ljubav će se s tim pomiriti, ma kako to bilo teško. „Egoistična ljubav“ – naročito muškarca – rezultirat će prijetnjama, batinama, pa i ubojstvima – jer „bez nje ne može živjeti“. Ustvari je to izraz „povrijeđenog ega“. On se ne osvrće ni na nesreću, koju će time učiniti i njihovoj djeci. I, gdje je tu ta „velika ljubav“? Treći element u odgoju je vrijeme, koje roditelji mogu provoditi u obitelji sa svojom djecom. Tomu je zapreka današnje neograničeno radno vrijeme – a s druge strane smanjeno vrijeme u nastavi. Poslodavci žele raspolagati sa cjelokupnim vremenom svojih zaposlenika. Kao da su „zaboravili“, da je to dovelo do pojave komunizma. Zar će naši potomci opet morati sanjati o komunizmu? I to sada, kada je produktivnost toliko porasla zahvaljujući napretku tehnologije! Ako djeca imaju mnogo „slobodnog“ vremena – ne moraju toliko boraviti u školi,ne moraju raditi domaće zadatke, ne moraju učiti kod kuće, ne moraju pomagati u obitelji, ne moraju uređivati stan, svoju sobu, svoje stvari.... – ostaje mnogo „prostora“ za odgojni utjecaj ulice... „Ulica“ može imati poguban utjecaj na mladu osobu u razvoju... djeca međusobno razgovaraju i uspoređuju se najčešće s onima, koji imaju više „slobode“, više movaca, više povlastica... S onima, koji su u lošijoj situaciji od njih, ne pada im na pamet uspoređivati se. „Uče“, kako u obitelji tražiti više slobode, više novca... „Uče“ kako na nedozvoljen način doći do više„dobara“ prevarama, krađom, pa i pljačkom – jednom riječi; počinju se baviti „modom crnih kapuljača“.. Postaju „besprizorni“ (po Makarenku: bez nadzora...). Smatraju, da se roditelja ne tiče, gdje su oni kad su „vani“ i s kim su – iako se za roditelje uvijek“mora znati“, gdje su, što rade... posebno za majku! Ako si otac prisvaja pravo, da ne mora „polagati računa“ o svom druženju, kretanju i trošenju (za razliku od majke!) – sin će postati isto takav (ili još gori!) .Dječji pravobranitelji Postala je praksa imenovanja pravobranitelja – češće pravobraniteljice – za djecu. Podsjeća me na navodnu praksu u bivšem SSSR-u. Roditelji su – navodno – samo trebali rađati djecu i hraniti ih, a odgoj je preuzimala Partija. Ispadalo je, da roditelji ne vole djecu koju su rodili. Istina, ponekad djeca „dođu“ u „nezgodan čas“, ali to ne znači, da ih barem majka, ne voli! Navodno, sovjetski odgajatelji su djecu koristili kao obiteljske špijune, da bi saznali, kako im roditelji „politički dišu“ i jednom riječi „okretali“ ih protiv njih. Zar nam je to cilj...? Sjećam se, kako su naši mediji izvještavali o dječaku u Zadru, kojega su socijalne službe oduzele od roditelja, koji su ga tukli, jer je krao novac iz „obiteljske blagajne“ , navodno za kupnju mobitela. Moraju li sva djeca odmah dobiti što požele?... Nisam baš uvjeren u ispravnost takovoga rješenja toga problema. Doduše, ne znam sve njegove pojedinosti! Ali, postojanje njihove „obiteljske blagajne“ čini mi se odgojno ispravno – da i djeca shvate, da iz nje uzimaju novac prema dogovoru. Ako je mali potajno uzimao, zanima me, kako bi to spriječili „socijalni odgajatelji“, a da prekršitelja ne kazne! Ili bi im bilo važnije što „pričaju susjedi“! Zanimljivo bi bilo, kad bi se taj momčić, kada odraste, na nekom protestu gurao s policijskim kordonom – da li bi ga netko mogao i smio udariti. Da o sportu ne govorim. Tamo se ponekad podvrgava udaranju (boks). Za dječjeg pravobranitelja – po mome mišljenju – mogla bi se postaviti osoba, koja osim potrebnih „papira“ ima i vlastitu djecu – mušku i žensku – koja su besprijekorno odgojena. Ima izreka „U postolara su najgore cipele“... Naime, ponekad se praksa ne slaže s teorijom! Nasilja pljačkaša Što se više ljudsko društvo razvija – dio ljudi je sve više nalik na životinje i njihovo ponašanje ( Bože, oprosti mi što ih takovima doživljavam!). Životinje, koje se hrane iz valova (izduženo zajedničko korito) otimaju jedna drugoj iako hrane ima više nego dosta za sve. Guraju jedne druge od njega... Tako i neki ljudi ne žele raditi i živjeti od svoga rada. Oni radije promatraju one, koji rade i čekaju prilike, da im njihovo otmu... Dočekuju ljude, koji nešto imaju i to im uz prijetnje otimaju. Obično na glavu navuku crnu kapuljaču s rupama za oči, nos, usta... da ih opljačkani ne prepoznaju (Ja kažem, da je to „moda crnih kapuljača“). Slično postupaju pljačkajući poštanske urede, banke, i druge ustanove, koje posluju s novcem....Nekada to završi premlaćivanjem, ozljedama, pa i ubojstvima, jer ljudi često brane svoju imovinu stečenu teškim radom.... Organizirani kriminal Da bi pohlepne osobe dolazile sigurnije do prisvajanja tuđe imovine, organiziraju se tako, da se na čelo kriminalne skupine stavi osoba sklona nasilju, koja određuje zadaće pojedincima ili manjim skupinama određujući organizaciju „svoje države u državi“... Ona ne poštuje zakone i običaje države u kojoj „djeluje“... Slično kao zloćudni tumor u prirodnom organizmu... U takovoj skupini vrijede „zakoni šutnje“ – „omertta“. Eventualni prekršitelji strogo se kažnjavaju, pa „država-domaćin“ otkrije eventualno samo neposredne počinitelje, dok „glava“ najčešće ostane neotkrivena...U svojoj djelatnosti služe se korupcijom, reketom (određivanjem „svoga poreza“ za neke djelatnosti) , premlaćivanjem, pa i ubojstvima. Ne prezaju ni od nasilja i ubojstava u obiteljima „neposlušnih“. Bave se i izvršavanjem naručenih ubojstava. .. Naručitelji najčešće ostaju nepoznati i izvan domašaja zakona. Uhvaćeni budu eventualno samo neposredni izvršitelji... Takova ubojstva su planirana, dakle spadaju u najsvirepije zločine...Gore spomenuti kriminal države nastoje sprečavati, jer i o tome ovisi i osjećaj sigurnosti i sama sigurnost građana. Samo, ovakovi oblici nasilja – uz današnje kazneno zakonodavstvo – teško se iskorjenjuju... Obijesno maltretiranje Obično to čine mladići, koji imaju svega (Ja kažem, da su „pijani od izobilja“...). Maltretiraju svoje vršnjake u školama, da pokažu „tko je šef...“ i druge građane u raznim situacijama. Pomalo se to prenosi i na učitelje i profesore...Tako nastavničko zanimanje postaje opasno zanimanje.. Izvršitelji ovakovog oblika i predmeta nasilja većinom su kao pojedinci kukavice. Hrabrost crpe iz grupe, kojoj pripadaju. Mnogi od njih s vremenom će se „razviti“ u naprijed spomenute kriminalce – razbojnike i ubojice..Često jedan iz grupice nasilnika zna maltretirati pojedine putnike u tramvaju producirajući se pred „svojima“ i pred prisutnim građanima.Maltretirani si ne može pomoći kao pojedinac. Drugi prisutni građani – koji se međusobno ne poznaju - „okreću glave“- ostavljajući maltretiranoga na milost i nemilost nasilniku, samo da njih pusti na miru... Tu bi sada pomogla policija, ali policajaca nema toliko, da su svuda prisutni... Mislim, da bi se nasilnici jako iznenadili, kada bi se prisutni građani – ako ih je više od nasilnika – složili onako „ad hoc“- u zaštiti napadnutoga – i nasilnika istjerali iz tramvaja. Čim bi ovaj to osjetio, napustila bi ga hrabrost. Neki bi to osuđivali, kao samo drugi oblik nasilja... No, bojim se da bi to bio jedini način suzbijanja nasilja u takovim situacijama. Jer život pokazuje, da nasilnici „razumiju“ samo nasilje... Kazneni zakonski propisi Kako smanjiti nasilja i ubojstva? Mislim, da bi trebalo početi iz obitelji – međusobnim „odgajanjem“ roditelja (da se poštuju), a onda i djece, kako sam već gore rekao. Još bih to dopunio: Za drastično nasilje u obitelji – naročito prema ženi – koje završava ubojstvom, kazne su preblage. Uz dobro plaćenoga odvjetnika nađe se veliki broj „olakotnih okolnosti“, kao što je trenutačna neuračunljivost, ubojstvo iz strasti, iz prevelike ljubavi/ljubomore, zbog nevjere i što sve ne! Pa kazna ispadne relativno mala. Onda se kažnjenik dobro ponaša, a nje – „kurve“ – više nema. Zapravo s time računa od početka same pomisli o ubojstvu. Kada maltretirana osoba (žena!) rezolutno najavi rastavu, zlostavljač počne bjesniti „Ako ne ćeš biti moja – ne ćeš biti ničija! Ja ću te ubiti!“ Žena često ne može u to povjerovati nakon „tolike ljubavi“, pa bude ubijena, a ubojica zna, da nema smrtne kazne i da će i dalje živjeti, a „ona“ će trunuti! Sad će moći živjeti bez nje...! Velike li ljubavi! sama žena – u pravilu je ona žrtva – bi trebala jasno dati na znanje nasilnom suprugu, da ne će trpjeti zlostavljanja. Sjećam se dosta sitne ženice, koju je korpulentni suprug, kad bi se pijan vratio kući (a to je bilo često), redovito tukao. Jednom je njoj „prekipjelo“i dok je rano ujutro čvrsto spavao – probudila ga je držeći u rukama sjekiru i rezolutno rekla: „Budeš li me još jednom tukao, glavu ću ti odsjeći – kada zaspiš!“ Poslije toga ju je prestao tući...Da ga je na kraju ipak ubila – „javnost“ bi se zgražala... Kakav cinizam...! I Ni „planskom ubojici“ ne prijeti smrtna kazna, kao plod civilizacijske filozofije – kako nitko nema pravo nikomu oduzimati život, pa ni ubojici. Ali zakonodavce izgleda nije briga, što si je ubojica uzeo pravo uzeti život žrtvi! Kakav civilizacijski cinizam! Zakonodavci su vjerojatno muškarci....! Zato mislim, da bi opet trebalo uvesti smrtnu kaznu za dokazano planirano svirepo ubojstvo, barem kao „moguću prijetnju“, tako da zlikovci uzimajući život drugome riskiraju, da time planiraju život oduzeti i sebi... Kako se u ljudskom društvu pojave uglavnom događaju oscilirajući (titrajući), tako će vjerojatno biti i sa smrtnom kaznom za teška ubojstva. Kad ljudi spoznaju, da broj teških ubojstava raste, mogli bi ponovo uvesti smrtnu kaznu. Tako će „planskom ubojici“ prijetiti i njegova smrt....! Samo, koliko će do toga još trebati biti ubijenih...?! Iako sam ja protivnik ubijanja – nešto će se morati učiniti! Usmrćivanjem ubojice ne naplaćuje se dug – nego se spašavaju neki drugi ljudi, koje bi još mogao usmrćeni ubojica ubiti direktno ili kao primjer... |
