-Ova priredba „Lijepom našom“ u Benkovcu podsjeća me na moju mladost – poče nostalgično moj stari prijatelj Drago, profesor u mirovini...
-Ta sjećanja moraju biti zanimljiva – zainteresirao se Ivica. – Pričajte nam...
-Zanimljiva!? – s nevjericom će Drago... – Kad gledam i slušam ove izvođače iz mjesta Neviđana, sjećam se kako sam počeo raditi u tom lijepom mjestu zahvaljujući i doktoru Ivi Pedišiću...
Kako sam ga upoznao
-Kao dijete živio sam u Petrinji, na periferiji – počinje Drago. - Roditelji su me upisali u nižu gimnaziju. Danas bi to bili viši razredi osnovne škole...Onda to nije bila obvezna škola. Ali, ja sam bio odličan učenik! Otac je mislio, da bi ja mogao postati advokat (odvjetnik), tetka (majčina sestra) željela je da postanem svećenik (bila je jako pobožna) – a ja sam slijedeće godine počeo sanjati, da postanem liječnik... Naime, tada su počele moje nevolje s osteomyelitisom (upala kosti) desne natkoljenice. Zbog toga sam ležao mjesec dana u bolnici i bio očaran načinom liječničkoga pregleda opipavanjem te kosti između mišića... Danas bi to jednostavno rendgenski snimili..., ali onda...!
Zbog toga sam „pauzirao“ jednu godinu u školi, zakomplicirala se situacija u obitelji i otpala je mogućnost, da prijeđem u više razrede gimnazije u Sisak, kako bih mogao studirati medicinu... Nije bilo druge, nego nastaviti pohađati Učiteljsku školu u Petrinji...Problemi s nogom postajali bi povremeno teški... Javljali su se bolovi, koji mi nisu davali spavati... Malo se moglo ublažavati tadašnjim analgeticima pod nazivom „Kombinirani prašci“, koje su pravili sami ljekarnici... Olakšanje je počelo, kad se otvorila rana (fistula) kroz koju je izlazila neka vrsta gnoja... ponekad je to izgledalo kao rijedak griz... Shvatio sam, da se to čiste čestice razorene kosti. U to se vrijeme čulo za sisačkog liječnika doktora Pedišića i otišli smo k njemu privatno (nismo imali zdravstveno osiguranje...)
Doktor nas je primio, mene pregledao, ispitao i na kraju rekao: „Sinko, slab si i mršav. Na tu tvoju kost naselile su se odnekuda neke bakterije. To, što tebe tako boli, borba je tvoga organizma s njima. Zato mu moramo pomoći. Ne smiješ se jako umarati i moraš ležati.
Kad su moji na kraju htjeli platiti pregled – doktor Pedišić nije htio primiti novac. „Kada se vaš sin oporavi i opet bude dobar učenik – meni će to biti plaća“.
Njegov odnos prema ljudima
Kasnije smo se raspitivali o tom i saznali, da on od mnogih iz Siska i okolice nije htio uzeti plaću, ako je ocijenio, da im je loše imovinsko stanje...
-Jeste li onda bili u bolnici? – zanimalo je Ivicu.
-Jesam. Bio sam tri mjeseca – kaže Drago. I divio sam se doktoru. Neki mladi bolesnici pri kraju liječenja znali su izaći i na cestu i gledati niz brijeg kad će ugledati doktorov auto. Tada cesta nije bila asfaltirana, bila je prašni makadam. Nije baš bilo ni auta, pa se moglo lako vidjeti poznati auto, kad se pojavi od staroga mosta i polako nastavi prema bolnici. Polako je vozio. Valjda zbog prašine...
-Znatiželjnici bi se povlačili u sobe i čekali vizitu. Doktor je brzo „kao vjetar“ prolazio hodnicima, dok bi njegov bijeli mantil vijorio oko njega... No, kod bolesnika, gdje je trebalo nešto poduzeti – najednom bi se zaustavio i mirno obavio što treba...najednom mu se nikamo nije žurilo... Tako je meni često govorio „Sinko, moraš ležati! Ako ne budeš ležao – stavit ću te u gips...!“ Govorio mi je, kako bi mi za oporavak bilo korisno kupati se u moru i sunčati... Vitamin D bi pomagao obnavljanju kosti...-A, što je bilo sa školom?- zanima Ivicu.
-Te godine, u trećem razredu učiteljske škole, sedam mjeseci nisam išao u školu...
-Onda ste opet pauzirali?
-Nisam.
Ipak sam završio školu
-Završio sam razred redovno zahvaljujući mojim kolegicama i kolegama, a naročito razumijevanju mojih profesora. Dok sam poslije bolnice ležao kod kuće, moji iz razreda redovito su me posjećivali, donosili bilježnice s bilješkama (jer tada udžbenika gotovo da nismo imali, predavanja smo „hvatali“) i pripovijedali, što se sve događa u školi. Zdravlje mi se popravljalo, ali sam morao i dalje puno ležati. Povremeno bih sa štakama otišao u školu i s profesorima dogovarao, kad će me ispitivati.... Razred mi je bio druga obitelj!
-Jeste li poslije sreli doktora Pedišića?
-Jesam – na neočekivan način....
Početkom četvrtog razreda iz Ministarstva za prosvjetu dobili smo obavijest, da će
Ako imamo želju raditi na nekom određenom mjestu, možemo Ministarstvu podnijeti molbu. Ako bude moguće, udovoljit će nam – ako ne, rasporedit će nas prema potrebi.
Nije nam dozvoljeno studiranje do daljnjega, osim ako to posebno dozvole vlasti...Prema ranijem mišljenju doktora Pedišića ja sam molio školu u blizini jedne od bolnica za bolesti kostiju – Biograd ili Lovran, ili barem uz more. Dobio sam rješenje za školu u Neviđanima na otoku Pašmanu. Nikad prije nisam ni čuo za to lijepo mjesto. Kad sam iz unutrašnjosti s ponešto snijega stigao 4. veljače – našao sam rascvjetane bademe, sadnju krumpira – bilo je kao u bajci...
Tri tjedna rada u čistom odjeljenju drugog razreda s nešto manje od 30 učenika bio mi je najlakši posao u radnom vijeku... Tada me tajnik Kotara Zadar-otoci – rodom iz Pašmana - ljubazno premjestio u samo mjesto Pašman uz obrazloženje, da tamo škola sa nekih 112 učenika u pet razreda nema učiteljice (meštrovice), koja je otišla na porodiljski dopust... Bilo je to „Zbogom“ lijepom radu početnika...
Neočekivan susret
Iznenadio sam se, kad sam listajući učeničke imenike nailazio na prezimena Pedišić... Kad sam to spomenuo župniku don Marku, kod kojega su me smjestili odbornici mjesnog odbora, on je potvrdio, da je naš sisački doktor – Pašmanac, i da on obično dolazi svojima u posjet u ovo doba godine...
Možete samo zamisliti kako sam se nakon nekoliko dana jednog jutra iznenadio ugledavši ga kako stoji na jednom kamenu u razini mora kraj škole (škola je bila u kući doktorovoga strica!)... Gleda on tako na bonacu mora, pa čučne, zagrabi „pregršt“ mora pa ga pljusne sebi po licu,....ustane, pa opet isto, i tako nekoliko puta.... Tad mu ja poželim „Dobro jutro!“.. On se osvrne, pogleda me, prepozna me i začuđeno upita „Što radiš ti ovdje?“ – „Ja sam ovdje učitelj (meštar)“. – „Baš mi je drago! Bit će ti ovdje lijepo. Sada izgledaš puno bolje nego lani.Samo, ne zaboravi: more i sunce!“ - Obradovao sam se, što sam došao ovamo. Mislio sam, da ću se tako nekako odužiti šjor Ivi na njegovoj dobroti čineći dobro njegovim Pašmancima....
Zasluge
Kasnije sam saznao, koliko se doktor Pedišić zauzimao, da Rafinerija nafte u Sisku izgradi baklju za spaljivanje „usputnih“ naftnih plinova smatrajući, da će tako manje štetiti zdravlju ljudi... Prema sadašnjoj situaciji izgleda, da bi Sisku opet trebao jedan uporni doktor Pedišić...Ma, ne samo Sisku! Trebao bi on svima nama u Hrvatskoj.
On je započeo proširivanje bolnice, koje još traje. Prošli sam tjedan bio tamo u posjeti kolegi Krešimiru i nisam se mogao načuditi promjenama.. Zaista je zavrijedio, da su Siščani svojoj bolnici dali ime doktora Ive Pedišića...!
Post je objavljen 09.11.2008. u 13:10 sati.