Zapitkivalo
17.11.2008., ponedjeljak
PRAVO NA PRIVATNOST I DISKRECIJU
-Djede, što u bankama i u poštanskim uredima ispred šaltera znači ona žuta široka traka na podu i napis „poštujte pravo na diskreciju“ – pita me Ivica jednog dana kad se vratio iz banke.
-To te ustanove za promet novca traže uljudno od stranaka, da se ne guraju neposredno pred šalterom dok tamo neka osoba nešto obavlja i da ne prisluškuju razgovor sa službenom osobom i ne zagledaju, što i koliko stranka podiže ili uplaćuje novca...-Pa zašto je to potrebno? – pita Ivica dalje... -U kapitalističkom društvu pojedinci ne žele, da drgi ljudi znaju njihovo novčano stanje i poslovanje.... To im zakon omogućuje.... S druge strane, to je i jedan oblik zaštite građana od pljačkaša, koji vrebaju, tko ima koliko novca, da mu ga otmu.... -Ali, imaju ljudi i inače želju zadržati samo za sebe neke informacije o sebi – počne objašnjavati i moj prijatelj Drago, umirovljeni profesor - Kod toga zakoni i država dolaze u koliziju sami sa sobom (ne slažu se sami sa sobom): s jedne strane žele se pred građanima pokazati, kako poštuju njihova diskreciona prava – dok s druge strane hoće ama baš sve znati o tim istim građanima... Tako je bio uveden i Jedinstveni matični broj građana U vrijeme bivše države uveden je JMBG ( tj. jedinstveni matični broj građana) kao broj s trinaest znamenki – tumači dalje Drago – iz kojeg se moglo odmah saznati niz podataka o osobi, kao što su datum rođenja, spol, mjesto rođenja, itd.... Taj broj je bio među podacima u osobnim dokumentima... Evo, ja još i danas to imam u svojoj osobnoj iskaznici... Prilikom pisanja važnijih dokumenata upisivao se i taj broj. Nekim ljudima je to smetalo, pa je u zakonodavstvu Republike Hrvatske ta identifikacija izostavljena kao obvezna. Doduše, neke ga institucije i dalje traže, kao banke prilikom odobravanja kredita... Javno se i dalje ta oznaka smatra izvjesnom diskrecijom (tajnom)... -Pa, ne znam baš - skeptičan sam ja. - Dosta davno se govorilo i pisalo o nekoj vrsti solidarizacije među bankama (koje si inače i konkuriraju), tako da si međusobno omogućuju „ulaze“ u baze podataka o korisnicima kredita, koji kod njih traže kredite... Ja to mogu razumjeti, jer neki ljudi jednostavno „ne mogu“ bez kredita – ili su im prihodi premali da nabave nešto vrednije (stan, namještaj, auto, opremu za novo domaćinstvo nekoga od djece koje stupa u brak,...), ili su jednostavno navikli da „žive na kredit“. Ovi često dižu kredit u drugoj banci kako bi mogli vraćati onaj raniji kredit... I tako stvaraju neki „kreditni lanac“... Kredite ne vraćaju uredno, pa banke moraju „loviti“ jamce, podnositi tužbe, itd... S te strane gledano za banku je važno znati, kakova je „kreditna opterećenost“ nove stranke... -Da, ali to je „zadiranje“ u privatnost i diskreciju budućeg dužnika – upada Drago. -To sam upravo govorio: kontradiktornost između teorije i života... Znači, „državi“ nedostaje onaj ukinuti JMBG, pa se uvodi Porezni broj građana To je, opet, podatak kojim će „država“ moći jednostvnije pratiti i kontrolirati – kako građani plaćaju državne namete (poreze). Preko „porezne baze podataka“ elektroničkim računalima to će biti jednostavno i brzo.. -Ali, i to će s vremenom postati način prodiranja u diskretno pravo grđana – mudruje Ivica. - Pa, imaš ti Ivice pravo...! – Drago će nakon kratkog razmišljanja. – Vidi se, da si ti čovjek budućnosti! Lopovi će naći načina, da „uđu“ u „porezne baze podataka“. Iz veličine i učestalosti plaćanja poreza, zaključit će i o novčanom imetku građana, kojega mogu „operušati“. I on će lako moći postati žrtvom organiziranog kriminala: provala, ucjena, reketa,.... – u čudu se pitam ja...-I što onda? -Trebat će smisliti i uvesti nešto drugo – zaključuje Drago. Imovinska kartica -Što je,opet,to? – zanima Ivicu. -To je dokument, kojega bi trebali pisati (ispunjavati) ljudi, koji na važnim društvenim dužnostima obavljaju neke važne zadaće – kao što su ministri, njihovi pomoćnici i druge osobe, koje bi mogle svojim ugledom i utjecajima steći imovinu, koja im ne pripada, dakle na nezakonit način (raznim namještaljkama, mitom, „članstvom“ u nekom kriminalu,....).... -Pa, kako se to može na taj način kontrolirati....? – opet će Ivica. -Teoretski jednostavno: Kada ta osoba više ne bude na takovoj dužnosti,opet ispuni takovu karticu. Usporedbom i računom se može ustanoviti razlika – objašnjavam...- Na taj način se jednostavno može ustanoviti protuzakonito stečena imovina....Tako rade i u nekim drugim demokratskim državama... Takova se imovina onda sudskim putem oduzima.... -I opet dolazimo u suprotnost – javlja se Drago – Dok se u drugim djelatnostima poštuje diskrecija o stečenoj imovini, ovdje se ona krši...Drugdje se također može dolaziti do imovine raznim makinacijama, prevarama, nelojalnim konkurencijama, raznim „poticajima“... Ali to sve uglavnom ostaje kao „poslovna tajna...“ -Da, neku večer o tom se raspravljalo i na televiziji – sjeti se i Ivica – za sudionike se ne zna o njihovoj imovini, ali oni traže informacije o imovini drugih...Imovini dužnosnika... -To je istina – razmišljam i ja glasno – ali dužnosnici vlasti upravljaju našom zajedničkom imovinom. Oni su za to dobro plaćeni i to bi im trebalo biti dosta... A opet, ako ja sa skromnom mirovinom moram živjeti i ponešto uštedjeti za „crne dane“ ( kad se u kući nešto pokvari, pa treba popraviti ili nabaviti novo....), bilo bi čudno, da oni ne mogu od svoje zarade ponešto uštedjeti i nabaviti... To bi značilo, da oni ne znaju razumno gospodariti sa svojom zaradom... Kako bi onda znali gospodariti našom zajedničkom imovinom...?!-Slične probleme imali su i „stari Dubrovčani“ (doduše, onda i nisu bili baš tako stari!) u Dubrovačkoj Republici u vrijeme gospara Pracata – razmišlja Drago. – Rješavali su to tako, što su kneza Republike birali na vrijeme mjesec dana, a ne kao mi na četiri ili pet godina... |
