Zapitkivalo
02.11.2008., nedjelja
NASILJA I UBOJSTVA
-Vidiš li, Drago, što se to kod nas događa u posljednje vrijeme? – pitam moga starog prijatelja profesora u mirovini. – Đaci su pretukli svoga kolegu, muž ženu teško ozlijedio, prolaznici našli ubijenog nepoznatog muškarca.... i sve tako.... Gdje mi to živimo...?
-Da! Više nisi siguran ni u trgovini, ni na pločniku... - zamišljen je Drago... Nisi više siguran ni u svom stanu... -Pa, zbog čega je to tako? – pitam onako uopćeno... -Razni su uzroci – počinje Drago.... – razne su žrtve nasilja i ubojstava, rzličiti „ciljevi“, različiti su „profili“ počinitelja... Evo nekih karakterističnih primjera: Nasilje prema ženama Mnoge su žene izvrgnute nasilju, pa i ubojstvima... A, žena i muškarac su dva dijela jedne biološke jedinke, koja se u životnom naponu može i razmnožavati, dakle, stvarati novi život.A to je opstanak cijelog naroda – u konačnici. Žene su naše družice, naše majke, naše sestre, naše kćeri...., i ne može nam biti svejedno što se njima događa.Što je uzrok nasilju nad njima i čak ubojstvima.... Jer, onaj tko ubije ženu – ubio je nju i svu djecu, koju bi ona rodila... i djecu te nerođene djece... i sve daljnje potomke....- Zbog čega se to događa? - pitam Dragu. - Mislim, da je nekoliko bitnih faktora, koji utječu na to, što im se događa. ODGOJ je prva karika problema.Svi oblici ponašanja čovjeka u društvu nalaze se između krajnosti: ono, što se mora - i ono,što se ne smije.Od odgojnih početaka djecu treba na to navikavati. Bez obzira na imovno stanje. O tom će ovisiti – kad odrastu – i njihov „boravak“ na radnom mjestu, život njihove obitelji, ili opstanak u poslu, budu li poduzetnici... Djeca moraju shvatiti, da su i ona članovi ljudskog društva i da se moraju tako ponašati. Neki pedagozi smatraju, da je djeci sve dozvoljeno, jer „ona imaju na to pravo“. Pogrešno, jer ne vodi ka rečenome.Oni ne misle, da svaka osoba u ljudskom društvu osim prava ima i obveze. Djeci to mora biti vidljivo i kod njihovih roditelja. Zbog toga s djecom treba razgovarati i kada u obitelj „stigne“dohodak i kad se on raspoređuje. Prema tome njima mora biti jasno – u što će se dohodak trošiti i koliko ona mogu od toga dobiti.... Davanje djeci preko obiteljskih mogućnosti, prema onome „ako sam ja u djetinjstvu bio u neimaštini – mojoj djeci ništa ne smije manjkati!“ redovito dovodi do neželjenih odgojnih rezultata, kao šro je egoizam, nerad, umišljenost, neumjerenost, rasipnost,.... Drugi element su odnosi u obitelji. Ako otac zlostavlja majku, „jer je ona samo žena“ – i to shvaćanje prenosi na djecu: - kao - sinu je sve dozvoljeno, jer je muško – a kćeri nije, jer je žensko, i ako se majka tome ne suprotstavlja – sin će vjerojatno odrasti također u nasilnika prema ženi. Pogotovo, ako majka trpi i prikriva očevo nasilje.... Dok je sin još malen i privržen majci može joj postati zaštitnik i ne biti nasilnik u svojoj budućoj obitelji, ako vidi i zna što joj se događa... Poneki od njih se i fizički suprotstave nasilnome ocu... Majka bi ga trebala odgajati u poštivanju i djevojčica – pa kasnije i žena! Kažem – trebala bi ga odgajati, da postane onakav, kakovoga želi sebi za zeta! Nažalost ima majki koje i nesvjesno odgajaju sinove tako, da se prema svojim ženama – danas-sutra – ponašaju kao njihovi muževi prema njima: „neka i drugim ženama zagorče život, kako je zagorčen i meni...!“ Ogorčenost zlostavljane žene je razumljiva, ali i ona mora misliti na život i svoje buduće snahe i svoje unučadi... I kad već trpi nasilje – da odgojem svoga sina pridonese prekidu toga nasilja...Ponavljam: obitelj bi trebala odgajati djecu – naročito sinove – tako da ne mogu uvijek dobiti sve ono što žele. Rijetki su oni koji to mogu – i postaju loši ljudi...Poseban je problem egoizam: život s egoistom (sebičnjakom) je prava nesreća, naročito za ženu- on „mora sve imati“, a drugima kako bude... Mladi bi ljudi (naročito sinovi!) trebali naučiti i da je prava ljubav često i odricanje u „korist“ ljubljene osobe.. Ako jednom kasnije, kada osnuju svoju novu obitelj, spoznaju, da je njihova voljena osoba – žena – nesretna u njihovoj obitelji i da je početna ljubav „ishlapila“ možda upravo njihovom krivnjom, pa želi razvod – prava ljubav će se s tim pomiriti, ma kako to bilo teško. „Egoistična ljubav“ – naročito muškarca – rezultirat će prijetnjama, batinama, pa i ubojstvima – jer „bez nje ne može živjeti“. Ustvari je to izraz „povrijeđenog ega“. On se ne osvrće ni na nesreću, koju će time učiniti i njihovoj djeci. I, gdje je tu ta „velika ljubav“? Treći element u odgoju je vrijeme, koje roditelji mogu provoditi u obitelji sa svojom djecom. Tomu je zapreka današnje neograničeno radno vrijeme – a s druge strane smanjeno vrijeme u nastavi. Poslodavci žele raspolagati sa cjelokupnim vremenom svojih zaposlenika. Kao da su „zaboravili“, da je to dovelo do pojave komunizma. Zar će naši potomci opet morati sanjati o komunizmu? I to sada, kada je produktivnost toliko porasla zahvaljujući napretku tehnologije! Ako djeca imaju mnogo „slobodnog“ vremena – ne moraju toliko boraviti u školi,ne moraju raditi domaće zadatke, ne moraju učiti kod kuće, ne moraju pomagati u obitelji, ne moraju uređivati stan, svoju sobu, svoje stvari.... – ostaje mnogo „prostora“ za odgojni utjecaj ulice... „Ulica“ može imati poguban utjecaj na mladu osobu u razvoju... djeca međusobno razgovaraju i uspoređuju se najčešće s onima, koji imaju više „slobode“, više movaca, više povlastica... S onima, koji su u lošijoj situaciji od njih, ne pada im na pamet uspoređivati se. „Uče“, kako u obitelji tražiti više slobode, više novca... „Uče“ kako na nedozvoljen način doći do više„dobara“ prevarama, krađom, pa i pljačkom – jednom riječi; počinju se baviti „modom crnih kapuljača“.. Postaju „besprizorni“ (po Makarenku: bez nadzora...). Smatraju, da se roditelja ne tiče, gdje su oni kad su „vani“ i s kim su – iako se za roditelje uvijek“mora znati“, gdje su, što rade... posebno za majku! Ako si otac prisvaja pravo, da ne mora „polagati računa“ o svom druženju, kretanju i trošenju (za razliku od majke!) – sin će postati isto takav (ili još gori!) .Dječji pravobranitelji Postala je praksa imenovanja pravobranitelja – češće pravobraniteljice – za djecu. Podsjeća me na navodnu praksu u bivšem SSSR-u. Roditelji su – navodno – samo trebali rađati djecu i hraniti ih, a odgoj je preuzimala Partija. Ispadalo je, da roditelji ne vole djecu koju su rodili. Istina, ponekad djeca „dođu“ u „nezgodan čas“, ali to ne znači, da ih barem majka, ne voli! Navodno, sovjetski odgajatelji su djecu koristili kao obiteljske špijune, da bi saznali, kako im roditelji „politički dišu“ i jednom riječi „okretali“ ih protiv njih. Zar nam je to cilj...? Sjećam se, kako su naši mediji izvještavali o dječaku u Zadru, kojega su socijalne službe oduzele od roditelja, koji su ga tukli, jer je krao novac iz „obiteljske blagajne“ , navodno za kupnju mobitela. Moraju li sva djeca odmah dobiti što požele?... Nisam baš uvjeren u ispravnost takovoga rješenja toga problema. Doduše, ne znam sve njegove pojedinosti! Ali, postojanje njihove „obiteljske blagajne“ čini mi se odgojno ispravno – da i djeca shvate, da iz nje uzimaju novac prema dogovoru. Ako je mali potajno uzimao, zanima me, kako bi to spriječili „socijalni odgajatelji“, a da prekršitelja ne kazne! Ili bi im bilo važnije što „pričaju susjedi“! Zanimljivo bi bilo, kad bi se taj momčić, kada odraste, na nekom protestu gurao s policijskim kordonom – da li bi ga netko mogao i smio udariti. Da o sportu ne govorim. Tamo se ponekad podvrgava udaranju (boks). Za dječjeg pravobranitelja – po mome mišljenju – mogla bi se postaviti osoba, koja osim potrebnih „papira“ ima i vlastitu djecu – mušku i žensku – koja su besprijekorno odgojena. Ima izreka „U postolara su najgore cipele“... Naime, ponekad se praksa ne slaže s teorijom! Nasilja pljačkaša Što se više ljudsko društvo razvija – dio ljudi je sve više nalik na životinje i njihovo ponašanje ( Bože, oprosti mi što ih takovima doživljavam!). Životinje, koje se hrane iz valova (izduženo zajedničko korito) otimaju jedna drugoj iako hrane ima više nego dosta za sve. Guraju jedne druge od njega... Tako i neki ljudi ne žele raditi i živjeti od svoga rada. Oni radije promatraju one, koji rade i čekaju prilike, da im njihovo otmu... Dočekuju ljude, koji nešto imaju i to im uz prijetnje otimaju. Obično na glavu navuku crnu kapuljaču s rupama za oči, nos, usta... da ih opljačkani ne prepoznaju (Ja kažem, da je to „moda crnih kapuljača“). Slično postupaju pljačkajući poštanske urede, banke, i druge ustanove, koje posluju s novcem....Nekada to završi premlaćivanjem, ozljedama, pa i ubojstvima, jer ljudi često brane svoju imovinu stečenu teškim radom.... Organizirani kriminal Da bi pohlepne osobe dolazile sigurnije do prisvajanja tuđe imovine, organiziraju se tako, da se na čelo kriminalne skupine stavi osoba sklona nasilju, koja određuje zadaće pojedincima ili manjim skupinama određujući organizaciju „svoje države u državi“... Ona ne poštuje zakone i običaje države u kojoj „djeluje“... Slično kao zloćudni tumor u prirodnom organizmu... U takovoj skupini vrijede „zakoni šutnje“ – „omertta“. Eventualni prekršitelji strogo se kažnjavaju, pa „država-domaćin“ otkrije eventualno samo neposredne počinitelje, dok „glava“ najčešće ostane neotkrivena...U svojoj djelatnosti služe se korupcijom, reketom (određivanjem „svoga poreza“ za neke djelatnosti) , premlaćivanjem, pa i ubojstvima. Ne prezaju ni od nasilja i ubojstava u obiteljima „neposlušnih“. Bave se i izvršavanjem naručenih ubojstava. .. Naručitelji najčešće ostaju nepoznati i izvan domašaja zakona. Uhvaćeni budu eventualno samo neposredni izvršitelji... Takova ubojstva su planirana, dakle spadaju u najsvirepije zločine...Gore spomenuti kriminal države nastoje sprečavati, jer i o tome ovisi i osjećaj sigurnosti i sama sigurnost građana. Samo, ovakovi oblici nasilja – uz današnje kazneno zakonodavstvo – teško se iskorjenjuju... Obijesno maltretiranje Obično to čine mladići, koji imaju svega (Ja kažem, da su „pijani od izobilja“...). Maltretiraju svoje vršnjake u školama, da pokažu „tko je šef...“ i druge građane u raznim situacijama. Pomalo se to prenosi i na učitelje i profesore...Tako nastavničko zanimanje postaje opasno zanimanje.. Izvršitelji ovakovog oblika i predmeta nasilja većinom su kao pojedinci kukavice. Hrabrost crpe iz grupe, kojoj pripadaju. Mnogi od njih s vremenom će se „razviti“ u naprijed spomenute kriminalce – razbojnike i ubojice..Često jedan iz grupice nasilnika zna maltretirati pojedine putnike u tramvaju producirajući se pred „svojima“ i pred prisutnim građanima.Maltretirani si ne može pomoći kao pojedinac. Drugi prisutni građani – koji se međusobno ne poznaju - „okreću glave“- ostavljajući maltretiranoga na milost i nemilost nasilniku, samo da njih pusti na miru... Tu bi sada pomogla policija, ali policajaca nema toliko, da su svuda prisutni... Mislim, da bi se nasilnici jako iznenadili, kada bi se prisutni građani – ako ih je više od nasilnika – složili onako „ad hoc“- u zaštiti napadnutoga – i nasilnika istjerali iz tramvaja. Čim bi ovaj to osjetio, napustila bi ga hrabrost. Neki bi to osuđivali, kao samo drugi oblik nasilja... No, bojim se da bi to bio jedini način suzbijanja nasilja u takovim situacijama. Jer život pokazuje, da nasilnici „razumiju“ samo nasilje... Kazneni zakonski propisi Kako smanjiti nasilja i ubojstva? Mislim, da bi trebalo početi iz obitelji – međusobnim „odgajanjem“ roditelja (da se poštuju), a onda i djece, kako sam već gore rekao. Još bih to dopunio: Za drastično nasilje u obitelji – naročito prema ženi – koje završava ubojstvom, kazne su preblage. Uz dobro plaćenoga odvjetnika nađe se veliki broj „olakotnih okolnosti“, kao što je trenutačna neuračunljivost, ubojstvo iz strasti, iz prevelike ljubavi/ljubomore, zbog nevjere i što sve ne! Pa kazna ispadne relativno mala. Onda se kažnjenik dobro ponaša, a nje – „kurve“ – više nema. Zapravo s time računa od početka same pomisli o ubojstvu. Kada maltretirana osoba (žena!) rezolutno najavi rastavu, zlostavljač počne bjesniti „Ako ne ćeš biti moja – ne ćeš biti ničija! Ja ću te ubiti!“ Žena često ne može u to povjerovati nakon „tolike ljubavi“, pa bude ubijena, a ubojica zna, da nema smrtne kazne i da će i dalje živjeti, a „ona“ će trunuti! Sad će moći živjeti bez nje...! Velike li ljubavi! sama žena – u pravilu je ona žrtva – bi trebala jasno dati na znanje nasilnom suprugu, da ne će trpjeti zlostavljanja. Sjećam se dosta sitne ženice, koju je korpulentni suprug, kad bi se pijan vratio kući (a to je bilo često), redovito tukao. Jednom je njoj „prekipjelo“i dok je rano ujutro čvrsto spavao – probudila ga je držeći u rukama sjekiru i rezolutno rekla: „Budeš li me još jednom tukao, glavu ću ti odsjeći – kada zaspiš!“ Poslije toga ju je prestao tući...Da ga je na kraju ipak ubila – „javnost“ bi se zgražala... Kakav cinizam...! I Ni „planskom ubojici“ ne prijeti smrtna kazna, kao plod civilizacijske filozofije – kako nitko nema pravo nikomu oduzimati život, pa ni ubojici. Ali zakonodavce izgleda nije briga, što si je ubojica uzeo pravo uzeti život žrtvi! Kakav civilizacijski cinizam! Zakonodavci su vjerojatno muškarci....! Zato mislim, da bi opet trebalo uvesti smrtnu kaznu za dokazano planirano svirepo ubojstvo, barem kao „moguću prijetnju“, tako da zlikovci uzimajući život drugome riskiraju, da time planiraju život oduzeti i sebi... Kako se u ljudskom društvu pojave uglavnom događaju oscilirajući (titrajući), tako će vjerojatno biti i sa smrtnom kaznom za teška ubojstva. Kad ljudi spoznaju, da broj teških ubojstava raste, mogli bi ponovo uvesti smrtnu kaznu. Tako će „planskom ubojici“ prijetiti i njegova smrt....! Samo, koliko će do toga još trebati biti ubijenih...?! Iako sam ja protivnik ubijanja – nešto će se morati učiniti! Usmrćivanjem ubojice ne naplaćuje se dug – nego se spašavaju neki drugi ljudi, koje bi još mogao usmrćeni ubojica ubiti direktno ili kao primjer... |
