Zapitkivalo
26.11.2008., srijeda
UMIROVLJENICI ISPRED OVISNIKA
-Djede, zašto vi umirovljenici trošite i novce, koje je država predvidjela za ovisnike?
-Pa, otkud ti sad to? – u čudu pitam Ivicu. -Slučajno sam pročitao u jednom starom broju „Slobodne Dalmacije“ – kaže mali.. – piše, da su vlasti u Splitu trošile i dio novca predviđen za liječenje ovisnika od ovisnosti. To se misli na ovisnost o drogama – zar ne. -Da, to je zaista ovisnost o drogama. Samo mislim, da je to pogrešno prikazano. Vjerojatno je to bila samo pozajmica dok „stigne“ novac iz umirovljeničkoga fonda... No, kad smo već kod toga, ja imam nešto drugačije mišljenje o toj ovisnosti od onih u „Slobodnoj“ i nekih drugih... -Kako – drugačije? – čudi se Ivica. – Sigurno ti ih je žao, kao i drugim ljudima, što su tako bolesni – jel da su bolesni? – pa im je teško.Pa ih treba liječiti. A, liječenje ili odvikavanje – jel tako? – je dugotrajno i skupo! A, i opet se može povratiti, zar ne! Meni ih je zato žao. A, onima u Splitu nije ih bilo žao – pogotovo umirovljenicima, kao što si ti.. -Rekao sam ti, da ja mislim drugačije, iako mi ih je žao. Ja bih to rješavao „na duge staze“.Ponajprije bih radio na tome, da takovih ovisnika u budućnosti bude manje. Roditelji, škola, televizija, radio, novine, itd. trebali bi djeci i mladima govoriti o nepotrebnosti i štetnosti uzimanja droge. Trebali bi pokazivati i prikazivati štetno i opasno djelovanje droge na čovjeka. Ukazivati na to,da probno upoznavanje s njom može biti pogubno. Rijetki mogu nakon „probanja“ jednostavno prestati. Slično radimo i kod početnog hodanja. Djecu opominjemo, kamo i kako treba hodati, kako ne bi pala i ozlijedila se ili čak smrtno stradala. I djeca nas slušaju! Normalnom djetetu i čovjeku i ne pada na pamet, da se popne na višekatnu zgradu, pa da zakorači „u prazno“, ili da pokuša „poletjeti“ bez ikakovih pomagala – jer zna, da bi palo i čak poginulo... Doduše, ima nekih psihičkih bolesnika – to su šizofreničari u stadiju pogoršanja bolesti - koji bi to „pokušali“ i poginuli. Dakle, za takav pokušaj snosili bi posljedice – ma kako bile teške i pogubne...Onima, koji bi „morali kušati“ drogu, trebalo bi biti jasno, da moraju sami snositi posljedice i da ne će dobiti smještaj u nekim kolonijama za odvikavanje na zajednički državni trošak.... Država i društvo imaju dosta brige i troška za liječenje bolesnih, koji su oboljeli bez svoje namjerne krivnje (liječnicima je čak ograničen trošak liječenja) ... Pogotovo danas, kad se nastoji „reformirati“ zdravstvo povećavanjem doprinosa za tu djelatnost – s jedne strane – i smanjivanjem troškova liječenja – s druge strane ( tobože, kao u EU!). A, ovi genijalci, koji „moraju probati“ drogu,ili, koji mogu „prestati, kada to požele“ (tako se hvale) – neka se liječe i odvikavaju o svom trošku! Većina te djece u početnoj fazi su djeca imućnih roditelja – „pijana od kruha“ (imaju svega), kako je znao reći jedan moj pokojni prijatelj – koja iz obijesti ne znaju, kako „utući vrijeme“... - Znači, da tebi nije žao tih jadnika – snuždio se Ivica. -Žao mi je, ali to vidim, kao jedino rješenje! Jest grubo, ali vjerujem – učinkovito! ... Na „duge staze“. |
