Zivot u Zabolandu

27.11.2020., petak

Povijest četvrtkom III dio

Došavši doma iz Zwollea, prvo sam pojeo, odmorio se, pa onda svjež krenuo na izvršavanje plana i pripremanja oglednog sata u detalje. (ogledni sat, tak se na HR zove probni sat, eh...). Prilično mi je dobro išlo i za manje od dva sata sam bio gotov. Ujutro u srijedu sam dovršio samo neke detalje, jedan poznanik mi je pregledao pravopis. Nakon svih ovih godina, još mi se uvijek znaju potkrasti neke greškice u pisanom obliku, te sam Rudiju poslao dokument s pitanjima za grupni rad s učenicima, koji mi je on trebao isprintati sutradan. I tako sam više od 24 sata prije oglednog sata, bio potpuno spreman.

Srećom cijelu srijedu popodne i navečer sam proveo na poslu u klubu, što je bilo dobro za odvlačenje pažnje. Zadnja noć je prošla puno mirnije nego prethodne noći. Vrlo dobro sam spavao i odmoran sam započeo novi dan. Iako je sat bio tek u 13.15, bio sam ipak prenervozan napraviti nešto više tog jutra, osim doručka i spremanja za Zwolle. Krenuo sam u 12.10 autom, obično mi treba pedesetak minuta do tamo (Arnhem-Zwolle70km), a usred dana nema gužvi. Možda malo na knap, ali sam si rekao da, ako zakasnim onda je tako moralo biti. Točno u 13.00h sam bio u ispred škole.

Uspravno i samouvjereno sam ušao u zgradu škole i došao u razred. Pripremio laptop i materijale. Učenici su zauzimali mjesta u klupama. Troje ih je pitalo mogu li na WC, pustio sam ih. (između satova nema malog odmora, nego učenici idu sa jednog sata na drugi). Sat je počeo.

Stajao sam ispred razreda 3VWO. Četrnaestogodišnjaci su me gledali znatiželjno. Krenuo sam s uvodom. Svi živci su popustili, napetost je nestala, znao sam što želim napraviti. Uspostavio sam kontakt s učenicima, sat je bio interaktivan, znao sam što želim reći, a što mogu propustiti, pozorno su slušali povijesne anegdote koje sam pripremio, neki su iznenađujuće znali odgovore na neka pitanja, neki nisu imali pojma, držao sam se zadanog vremena, tijekom sata mi se činilo kao da sam sve učenike bolje upoznao (govor tijela, pogled, ton glasa)... i uživao sam. Osjećao sam kao nastavnik povijesti. Kao da se vrijeme vratilo. Kao da sam upravo završio faks.

Sat je završio. Osjećao sam se ugodno, par učenika mi je u prolazu zahvalilo na satu. Poželio sam još takvih satova.

Rudi i ja smo sjeli da napravimo kratku evaluaciju. Pitao me što mislim kako je bilo, rekao sam mu da pogleda dva paragrafa iznad. On se složio dodavši: „Vidjelo se da si uživao. U početku si bio još malo oprezan, ali onda si se opustio.“ Evaluacije krakto trajala i Rudi je na kraju rekao da će povratnu informaciju proslijediti Reneu i Rubenu, on je morao na slijedeći sat.

Sav ozaren sjeo sam u auto i vratio se natrag u Arnhem. Moj dan više ništa nije moglo pokvariti.

Dva sata kasnije zove me Rene. On počinje nekako mucajući, a ja si mislim: „Pa zašto mucaš odjednom čovječe?“, dok nije promucao da ima lošu vijest za mene. „Nećemo te uzeti.“

Hladan tuš. Grom iz vedra neba. Gol u zadnjoj sekudni utakmici. Ne vjerujem. Počeo je nabrajati neke organizacijske razloge (satnica, preuzimanje razreda usred godine.....), dodavši da sigurno imam potencijala kao nastavnik, te mu je jako žao, jer su vidjeli moj entuzijazam i motivaciju, a onda je isplivao i pravi razlog: „Imamo još jednog kandidata, koji je prije radio kod nas, te je javio da je slobodan. To prošli tjedan nismo znali.“ Sad je i meni sve bilo jasno. Tja... Uljudno sam mu zahvalio na pozivu, Rene je još dodao kako mu je žao i da mi želi svako dobro.

Spustio sam slušalicu i zagledao se kroz prozor. Oko mene tišina. Prilika kako je došla, tako je i prošla. Dao sam sebe u to na najjače. Napravio sam sve baš kako sam htio. Ništa ne bih mjenjao. Stvarno sam uživao. Bilo je to u svakom slučaju sedam dana za pamćenje.

„Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci.“ rekao je Shakespeare. Više sreće drugi put, u nekom drugom komadu.


Oznake: CSE, Zwolle, kolač, povijest, sat
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2020., utorak

Povijest četvrtkom II dio

Rene je djelovao simpatično i imao je prijateljski izraz lica. No činilo mi se da ima prilično stresan posao.

Nisam ništa rekao, ali sam si puno toga mislio. Sve je išlo stvarno prebrzo i nije mi bilo točno jasno zašto. Znao sam da je ovo moja jedinstvena šansa, te da ako je želim iskoristiti moram igrati poker i držati se hladnokrvno. Oni znaju da još nikada nisam držao nastavu u Žabolandu, ali svejedno su toliko zainteresirani, baš za mene. Naravno postoji ta kombinacija, bivši sportaš, trener u školi i nastavnik u školi. Lijep primjer za učenike, baš ove škole. Malo su me prošli trnci kada sam čuo da ću morati odžati probno predavanje, jer to znači da ću biti ocijenjen na osnovu jednog sata, ali sam se brzo smirio i pomirio s time. Inače tipično moje iskustvo iz Žabolanda, možeš ti imati papire i diplome kakve hoćeš, nitko to ne gleda. Pokaži ti nama da znaš raditi posao, pa ćemo onda dalje. Nitko me niti u jedno trenutku nije pitao ništa o diplomi, studiju, pedagoškim predmetima, te vrijedi li to uopće u Žabolandu. Niti riječi.

Rudi, nastavnik povijesti mi je obećao poslati program za utorak i četvrtak, ono što moram predavati još istog dana. Gledam navečer mail – ništa. U petak provjeravam mail petnaest put na dan – ništa.

„Je li on dobro zapisao moju email adresu?“

„Što ako to dobijem tek u ponedjeljak? Pa neću sve stići pripremiti. Da zovem Renea?“ – po glavi su mi se rojile misli. Očito mi nije bilo svejedno.

U subotu kasno popodne konačno mail od Rudija. Tema: Ponovi gradivo iz poglavlja „Razdoblje perika i revolucija“ prije testa provjere znanja. Način rada je na tebi. Sretno!

Prevedeno misli se na europsku, svjetsku i žabolandsku povijest u 18. st. s naglaskom na Američku, Francusku i Batavsku revoluciju.

Mail je bio kao zeleno svjetlo i ja sam se bacio na materiju. Prosvjetiteljstvo, ideje Johna Locka, Jean-Jacquesa Rousseaua, Montesquieu i trodioba vlasti (genijalna ideja, rekao jedan moj žabolandski prijatelj, šteta kaj ne funkcionira), pa sve do Bostonske čajanke, Deklaracije nezavisnosti, Georga Washingtona, trgovine robovima, Luja XVI, giljotine, Marseljeze, Robesprierra, te perioda patriota u Žabolandu (ili kako se onda zvao Republika sedam ujedinjenih Nizozemskih) i na kraju stvaranja Batavske Republike pod Francuzima.

(ovo gore specijalno za moje bivše kolege)

Od Franka sam dobio knjigu o povijesti žabolanda, koja je bila daleko opsežnije nego gradivo, koje učenici moraju znati. Na internetu sam prevrtio filmiće, istražio gradivo na žabolandskom i hrvatskom, pronašao zgodne priče i anegdote, proučio pitanja, koja bi mogla doći na testovima, nazvao neke starije nastavnike, za par savjeta, napravio plan za interaktivni sat, vježbao izgovor svih imena i važnih izraza.... Toliko sam bio u tome da mi je od nedjelje do četvrtka svaki dan bio isplaniran na najjače. Nigdje nije bilo praznog hoda. Samo što nisam knjigu pod jastuk stavio. Ups.. oni nemaju knjigu. Svo gradivo je iz online sučelja, koje koriste i djeca i nastavnici. (Malo staromodno za moj ukus, još prije šest i više godina sam bio u školama, koje su s kompjutere prešle opet na knjige i bilježnice, jer su djeca tak i onak cijeli dan za kompjuterom ili telefonom, pa da barem u školi malo odmore oči.)

U utorak poslije hokeja sam došao pratiti dva sata, no od toga nisam imao puno koristi. Svega 15 minuta je Rudi držao lekciju, ostatak sata su učenici samostalno rješavali zadatke na računalu ili nisu, ali su barem trebali. Nakon ta dva sata sjeo sam kratko s Rudijem, postavio neka pitanja, predstavio mu svoj plan, on je rekao da dobro zvuči i da će me on ocijeniti u četvrtak.

Oznake: kolač, povijest, nastava, Zwolle
- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2020., nedjelja

Povijest četvrtkom I dio

Od ove sezone radim jedan dan u tjednu u gradu Zwolle. Utorkom ujutro radim tamo u jednoj školi, ali kao trener hokeja. Škola se zove Centre for Sport and Education (CSE) i isključivo je namjienjena srednjoškolskoj djeci, koja su izvrsna u nekom sportu. Ta škola ima omogućava prije nastave dodatan razvoj u sportu kojim se bave, bilo to plivanje, nogomet, hokej, atletika, odbojka ili kaj već.

Nekada neke se neke stvari razvijaju brzo, jako brzo.

U utorak prije dva tjedna me nazvao direktor škole (ili kako se ovoj školi zove vođa tima), da su čuli da sam je diplomirao povijest, te da bi bilo dobro da se upoznamo, jer će se kod njih možda pojaviti radno mjesto za nekoliko sati, ali to još nije sigurno. Istina, ja sam školi poslao mail u kojem nudim nudim svoju pomoć, ukoliko bi zbog corone učitelji povijesti, morali u izolaciju...itd. No to je bilo još prije mjesec dana, a da u međuvremenu nisam ništa čuo, a sada on spominje radno mjesto?!

Samo dva sata kasnije zove me opet Rene, da je sigurno da će se osloboditi ti sati (9), te bi li se mogli naći. Ne drugi tjedan, nego već ovaj tjedan. Ja sam zainteresiran provjeravam agendu i dogovor pada već za dva dana.

U četvrtak dolazim u školu. Na porti tražim Renea, svi su u obrazovanju na ti, nitko ga ne zove po tituli. Skroman ured, zapravo soba, sjedamo za zeleni stol, na kojem je nacrtano nogometno igralište, a na zidu umjetnička slikarija biciklista u pokretu. Sportski, nema šta. Na razgovoru je prisutan i Ruben, koordinator za više razrede. Nisam imao pojma da će još netko biti prisutan, no tako to ide u ovoj školi, brzo.

„Pa, reci nam nešto o sebi.“

Ja sam ukratko ispričao svoju žabolandsku povijest. Nakon toga oni su ubacili u višu brzinu, dogovarajući se u hodu, jer očito ovo nisu pripremili: „Koje dane si rekao da si slobodan? Uf, ovi sati su baš u srijedu i petak, ali Rubene to bi mogli zamijeniti, zar ne? Nudimo devet sati. Aha ti bi radije četiri. Mislim da bi probali napraviti šest od toga, a ostala tri bi mi već riješili. Oke, ja sam za brzu akciju. Probni sat mi se čini kao dobra ideja. Rubene, kada bi to mogli organizirati? Aha, ti bi ipak prvo par sati promatrao. Dobra ideja. Hajde da pozovemo učitelja.“

Ruben dovodi učitelja, kojeg je taj čas uhapsio na hodniku. Učitelj se zove Rudi, definitivno mlađi od mene, recimo u ranim tridestima.

Rafal se nastavio. „Ovo je Tomislav. Rudi je li te Ruben uveo u priču?“

Rudi odogovara iskreno: „Da, upravo.“

Začas je bilo dogovoreno da ću u utorak pratiti dva sata kod Rudija, a u četvrtak ću jednom njegovom razredu držati probni sat. Rene ili Ruben će doći promatrati. Rudi odlazi, ali će mi poslati još temu za taj probni sat.

„Imaš li još kakvih pitanja?“

Imao sam jedno. Pitao sam ih zašto učitelj odlazi s tih devet sati. Malo su se počeškali iza uha, ali su mi ispričali razlog. Nije bio dovoljno dobar.

„Znaš, kod nas se ovdje sve odvija jako brzo. Samo reci ako ti se čini prebrzo.“

Nisam ništa rekao.

Oznake: CSE, Zwolle, kolač, povijest, učitelj
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2020., subota

Život i smrt

U srijedu sam bio u gradu za neke sitnice i po prvi put mogu reći da se počelo osjećati da grad opet počinje živjeti. Nisu ulice bile pune kao nekada, ali ipak je bilo više ljudi i što je još važnije više kupaca u dućanima. Tako da je sve više dućana u centru počelo raditi. Naravno sve uz poštivanje razmaka od 1,5 metra. U Žabolandu rad raznim trgovinama nikada nije bio zabranjen, ali su neki lanci ili pojedine trgovine same zatvarile vrata jer prije tri tjedna nije bilo kupaca. Neke trgovine su se pak prilagodile i postavile pleksiglas na blagajnama. Moram priznati da mi je najbizarniji bio prilog koji sam vidio o tome kako se s postavljanjem pleksiglasa u kabinama i korištenjem rukavica prilagodio dućan, koji prodaje žensko donje rublje. Na taj način ipak mogu biti dovljno blizu kupcima za davanje savjeta i uzimanje mjera.

Od krize su neki i dobro profitirali poput vrtnih centara i trgpvina s građevinskim materijalom, jer su ljudi odlučili po domu i vrtu uređivati, isto tako knjižare su imale dobre dane, kao i dućani s društvenim igrama, a i specijalizirani dućani za bicikle i role. Stolovi za ping pong su isto tako bili brzo rasprodani. Moraš nekaj, rekle bi Sireve glave.

(No to me podsjetilo na onu Pascalovu izjavu: „Svi ljudski problemi dolaze od čovjekove nesposobnosti da sjedi na miru sam u sobi.“)

Sadašnje mjere su na snazi do 28. travanja, a u utorak 21. će vlada objaviti što će biti dalje. Svi se nadaju da bi se nakon svibanjskih praznika (dakle nakon Dana oslobođenja 5.5.) škole ponovno otvorile. Bar dijelom, jer nije samo da je roditeljima teško doma s djecom ili da je djeci teško što ne vide svoje prijatelje. Radi se i o djeci kojima je škola utočište od nesretne situacije doma, te o djeci, koja iz nekog razloga imaju zaostatak u učenju (na primjer iz alhotonih obitelji nižeg obrazovanja), a sada se taj zastatak samo povećava. U utorak ćemo znati više.

Kapacitet testova se polako povećava na 10 000 dnevno, ali to je još daleko od oko 30 000 dnevno, koliko se nadaju postići kroz nekoliko tjedana. Testovima pokušavaju pokriti svo medicinsko osoblje, ali tu još ima rupa, a pogotovo kod osoblja koje vode brigu u domovima za starije.

Kaj se tiče zaraženih, službena brojka je prerasla 30,000. No to skoro više nitko da i ne broji. Kao niti umrle u domovima za stare i nemoćne u koje se probio virus. Navodno je došao i u dom u kojem je smještena majka premijera Ruttea. Morate razumijeti da u Žabolandu velika većina starijih ljudi živi po domovima i ustanovama prilagođenim za starije. Njima je teško pojmljivo da stariji ostanu živjeti u kući ili još gore stanu s mlađim generacijama. Drugačija kultura. No Žabolandu nije niti cilj u ovom trenutku ograničiti broj smrtnih slučajeva. Prava ogorčena bitka se vodi na drugom polju.

To je bitka za mjesta na intenzivnoj njezi. Svim raspoloživim snagama se dan i noć radilo na tome da se poveća kapacitet IC (intensive care) kreveta u Žabolandu. Broj pacijenata je rastao iz dana u dan. Izgledalo je dosta krtično. Jer nije bio problem samo skupe aparature, nego i problem osoblja, koje se može njome služiti. Mjerodavni nisu znali odgovor šta kad se postigne maksimum. No onda je krivulja rasta stala. Po prvi put je prije tjedan dana zabilježen pad pacijenata i taj pad se nastavio kroz cijeli tjedan. Tako da je danas oko 1200, a bio je oko 1350. S time da je u tom trenutku bilo 1600 mogućih mjesta. U međuvremenu su rezervne krevete još uspjeli povećati, tak da se za sada odahnulo. Nitko se nije želio, i još uvijek ne želi dovesti u situaciju da se moraju donositi moralni izbori između pacijenata. Ne izbor, koji se tiče šansi za preživljavanje, na primjer između nekoga tko ima 87 godina s kroničnim bolestima i nekoga tko ima 57 godina, nepušač i normalne težine. Nego između dvoje ljudi, koji imaju podjednake šanse za preživljavanje. Koga onda izabrati? Majku dvoje djece ili doktora samca? I tko može donijeti takvu odluku?


Oznake: Arnhem, trgovina, Corona, intenzivna njega, dućani, kolač, Pascal
- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>