U srijedu sam bio u gradu za neke sitnice i po prvi put mogu reći da se počelo osjećati da grad opet počinje živjeti. Nisu ulice bile pune kao nekada, ali ipak je bilo više ljudi i što je još važnije više kupaca u dućanima. Tako da je sve više dućana u centru počelo raditi. Naravno sve uz poštivanje razmaka od 1,5 metra. U Žabolandu rad raznim trgovinama nikada nije bio zabranjen, ali su neki lanci ili pojedine trgovine same zatvarile vrata jer prije tri tjedna nije bilo kupaca. Neke trgovine su se pak prilagodile i postavile pleksiglas na blagajnama. Moram priznati da mi je najbizarniji bio prilog koji sam vidio o tome kako se s postavljanjem pleksiglasa u kabinama i korištenjem rukavica prilagodio dućan, koji prodaje žensko donje rublje. Na taj način ipak mogu biti dovljno blizu kupcima za davanje savjeta i uzimanje mjera.
Od krize su neki i dobro profitirali poput vrtnih centara i trgpvina s građevinskim materijalom, jer su ljudi odlučili po domu i vrtu uređivati, isto tako knjižare su imale dobre dane, kao i dućani s društvenim igrama, a i specijalizirani dućani za bicikle i role. Stolovi za ping pong su isto tako bili brzo rasprodani. Moraš nekaj, rekle bi Sireve glave.
(No to me podsjetilo na onu Pascalovu izjavu: „Svi ljudski problemi dolaze od čovjekove nesposobnosti da sjedi na miru sam u sobi.“)
Sadašnje mjere su na snazi do 28. travanja, a u utorak 21. će vlada objaviti što će biti dalje. Svi se nadaju da bi se nakon svibanjskih praznika (dakle nakon Dana oslobođenja 5.5.) škole ponovno otvorile. Bar dijelom, jer nije samo da je roditeljima teško doma s djecom ili da je djeci teško što ne vide svoje prijatelje. Radi se i o djeci kojima je škola utočište od nesretne situacije doma, te o djeci, koja iz nekog razloga imaju zaostatak u učenju (na primjer iz alhotonih obitelji nižeg obrazovanja), a sada se taj zastatak samo povećava. U utorak ćemo znati više.
Kapacitet testova se polako povećava na 10 000 dnevno, ali to je još daleko od oko 30 000 dnevno, koliko se nadaju postići kroz nekoliko tjedana. Testovima pokušavaju pokriti svo medicinsko osoblje, ali tu još ima rupa, a pogotovo kod osoblja koje vode brigu u domovima za starije.
Kaj se tiče zaraženih, službena brojka je prerasla 30,000. No to skoro više nitko da i ne broji. Kao niti umrle u domovima za stare i nemoćne u koje se probio virus. Navodno je došao i u dom u kojem je smještena majka premijera Ruttea. Morate razumijeti da u Žabolandu velika većina starijih ljudi živi po domovima i ustanovama prilagođenim za starije. Njima je teško pojmljivo da stariji ostanu živjeti u kući ili još gore stanu s mlađim generacijama. Drugačija kultura. No Žabolandu nije niti cilj u ovom trenutku ograničiti broj smrtnih slučajeva. Prava ogorčena bitka se vodi na drugom polju.
To je bitka za mjesta na intenzivnoj njezi. Svim raspoloživim snagama se dan i noć radilo na tome da se poveća kapacitet IC (intensive care) kreveta u Žabolandu. Broj pacijenata je rastao iz dana u dan. Izgledalo je dosta krtično. Jer nije bio problem samo skupe aparature, nego i problem osoblja, koje se može njome služiti. Mjerodavni nisu znali odgovor šta kad se postigne maksimum. No onda je krivulja rasta stala. Po prvi put je prije tjedan dana zabilježen pad pacijenata i taj pad se nastavio kroz cijeli tjedan. Tako da je danas oko 1200, a bio je oko 1350. S time da je u tom trenutku bilo 1600 mogućih mjesta. U međuvremenu su rezervne krevete još uspjeli povećati, tak da se za sada odahnulo. Nitko se nije želio, i još uvijek ne želi dovesti u situaciju da se moraju donositi moralni izbori između pacijenata. Ne izbor, koji se tiče šansi za preživljavanje, na primjer između nekoga tko ima 87 godina s kroničnim bolestima i nekoga tko ima 57 godina, nepušač i normalne težine. Nego između dvoje ljudi, koji imaju podjednake šanse za preživljavanje. Koga onda izabrati? Majku dvoje djece ili doktora samca? I tko može donijeti takvu odluku?
Post je objavljen 18.04.2020. u 21:10 sati.