Došavši doma iz Zwollea, prvo sam pojeo, odmorio se, pa onda svjež krenuo na izvršavanje plana i pripremanja oglednog sata u detalje. (ogledni sat, tak se na HR zove probni sat, eh...). Prilično mi je dobro išlo i za manje od dva sata sam bio gotov. Ujutro u srijedu sam dovršio samo neke detalje, jedan poznanik mi je pregledao pravopis. Nakon svih ovih godina, još mi se uvijek znaju potkrasti neke greškice u pisanom obliku, te sam Rudiju poslao dokument s pitanjima za grupni rad s učenicima, koji mi je on trebao isprintati sutradan. I tako sam više od 24 sata prije oglednog sata, bio potpuno spreman.
Srećom cijelu srijedu popodne i navečer sam proveo na poslu u klubu, što je bilo dobro za odvlačenje pažnje. Zadnja noć je prošla puno mirnije nego prethodne noći. Vrlo dobro sam spavao i odmoran sam započeo novi dan. Iako je sat bio tek u 13.15, bio sam ipak prenervozan napraviti nešto više tog jutra, osim doručka i spremanja za Zwolle. Krenuo sam u 12.10 autom, obično mi treba pedesetak minuta do tamo (Arnhem-Zwolle70km), a usred dana nema gužvi. Možda malo na knap, ali sam si rekao da, ako zakasnim onda je tako moralo biti. Točno u 13.00h sam bio u ispred škole.
Uspravno i samouvjereno sam ušao u zgradu škole i došao u razred. Pripremio laptop i materijale. Učenici su zauzimali mjesta u klupama. Troje ih je pitalo mogu li na WC, pustio sam ih. (između satova nema malog odmora, nego učenici idu sa jednog sata na drugi). Sat je počeo.
Stajao sam ispred razreda 3VWO. Četrnaestogodišnjaci su me gledali znatiželjno. Krenuo sam s uvodom. Svi živci su popustili, napetost je nestala, znao sam što želim napraviti. Uspostavio sam kontakt s učenicima, sat je bio interaktivan, znao sam što želim reći, a što mogu propustiti, pozorno su slušali povijesne anegdote koje sam pripremio, neki su iznenađujuće znali odgovore na neka pitanja, neki nisu imali pojma, držao sam se zadanog vremena, tijekom sata mi se činilo kao da sam sve učenike bolje upoznao (govor tijela, pogled, ton glasa)... i uživao sam. Osjećao sam kao nastavnik povijesti. Kao da se vrijeme vratilo. Kao da sam upravo završio faks.
Sat je završio. Osjećao sam se ugodno, par učenika mi je u prolazu zahvalilo na satu. Poželio sam još takvih satova.
Rudi i ja smo sjeli da napravimo kratku evaluaciju. Pitao me što mislim kako je bilo, rekao sam mu da pogleda dva paragrafa iznad. On se složio dodavši: „Vidjelo se da si uživao. U početku si bio još malo oprezan, ali onda si se opustio.“ Evaluacije krakto trajala i Rudi je na kraju rekao da će povratnu informaciju proslijediti Reneu i Rubenu, on je morao na slijedeći sat.
Sav ozaren sjeo sam u auto i vratio se natrag u Arnhem. Moj dan više ništa nije moglo pokvariti.
Dva sata kasnije zove me Rene. On počinje nekako mucajući, a ja si mislim: „Pa zašto mucaš odjednom čovječe?“, dok nije promucao da ima lošu vijest za mene. „Nećemo te uzeti.“
Hladan tuš. Grom iz vedra neba. Gol u zadnjoj sekudni utakmici. Ne vjerujem. Počeo je nabrajati neke organizacijske razloge (satnica, preuzimanje razreda usred godine.....), dodavši da sigurno imam potencijala kao nastavnik, te mu je jako žao, jer su vidjeli moj entuzijazam i motivaciju, a onda je isplivao i pravi razlog: „Imamo još jednog kandidata, koji je prije radio kod nas, te je javio da je slobodan. To prošli tjedan nismo znali.“ Sad je i meni sve bilo jasno. Tja... Uljudno sam mu zahvalio na pozivu, Rene je još dodao kako mu je žao i da mi želi svako dobro.
Spustio sam slušalicu i zagledao se kroz prozor. Oko mene tišina. Prilika kako je došla, tako je i prošla. Dao sam sebe u to na najjače. Napravio sam sve baš kako sam htio. Ništa ne bih mjenjao. Stvarno sam uživao. Bilo je to u svakom slučaju sedam dana za pamćenje.
„Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci.“ rekao je Shakespeare. Više sreće drugi put, u nekom drugom komadu.
Post je objavljen 27.11.2020. u 21:50 sati.