Zivot u Zabolandu
30.04.2013., utorak
Zadnji kraljicin dan
|
Nacionalna festa Zbolandjana i svih onih drugih u sarenoj zemlji tulipana je Kraljicin dan 30. travnja. Jos jedan praznik, koji daje povod za masovno nacugavanje. Sve pocinje jos dan prije, kada se slavi Kraljicina noc. Grad prepun ljudi vise ili manje odjevenih u narancasto. Stotine i stotine bicikala parkirani oko centra grada, zavezanih na ograde, stupove, druge bicikle, drva, stolice, znakove… U centru nekoliko podija sa razlicitom glazebnom ponudom. Pivo se tocni na hektolitre, plasticne case lete zrakom, jeftina mjuza…teska cuga. Na ulicama i trgovima je puno mladih, ali i starih. Ima nesto posebnog u ovom prazniku. Narancasto kao da brise razlike medju ljudima i svi su jedan veliki sretni Zaboland. Za divno cudo sve obicno prolazi u najboljem redu. U toj Kraljicinoj noci su na raznim mjestima u gradu postaljeni mobilni WC-i. Muski i zenski WC-i su postali medjutim plijenom zena i pred njima su ogromni redovi. Zato muskarci odlaze u pokrajne ulicice i oznacavaju svoj teritorij. Javno pisanje je naravno strogo zabranjeno, ali u ovakvim trenucima… I ja odlizim silom prilika u mracnu ulicicu. Sa obje strane zidova zrcale se potocici urina. Ja se bas namjestavam, kad skuzim da stojim pred ulaznim vratima, koja su vec dobrano namocena. Neki tip mi u prolazu dobaci: “Pa nemoj bas po ulaznim vratima.” To vec i sam uvidjam i odsetavam par metara dalje. Pustim mlaz, a kad tamo bas u tom trenutku izlazi neki tip iz onih vratiju. Gledam ga u oci, on se nesto nasmije, ni sam ne znajuci kaj je srecom propustio. Danasnji Kraljicin dan je bio poseban, jer je kraljica Beatrix predala vlast i za kralja je ustolicen njezin nastariji sin Willem Alexandar. Prvi put nakon 1890. Zaboland ima kralja. Doduse sluzbeno je po ustavu i Beatrix bila kralj. Zabolandska tradicija ne poznaje krunidbu, nego ustolicenje. Potpisom sluzbenih akata Beatrix abdicira u korist svoga sina i on u tom trenutku postaje kralj. Nakon toga slijedi cermonija ustolicenja u Novoj crkvi u centru Amsterdama. Na toj ceremoniji kralj zapravo dolazi na izvanredno zasjedanje Staten Generaal obaju domova parlamenta i tamo daje svecanu prisegu, te se zakljinje na ustav, kao sto i prilici ustavnoj parlamentarnoj monarhiji. Nakon toga svi clanovi obaju domova osobno, jedan po jedan takodjer daju zakletvu. S time da mogu birati izmedju rijeci: “Tako mi pomogao svemoguci Bog” ili “To obecajem.” Zastupnike se proziva, te oni jedan po jedan ustaju i izgovaraju jednu ili drugu recenicu. Nekoliko zastupnika je odbilo zakletvu, smatrajuci da su zakletvu vec dali kada su postali zastupnici. Vjerojatno time zele izraziti svoje neslaganje sa ulogom monarha u drzavi. Oni su medjutim bili u crkvi, ali su ih smjestili otraga i nisu bili prozvani. Frank je rekao da time krse zakon, jer je zakonom o ustolicenju propisano da svi moraju (opet) dati zakletvu. Osim toga Frank smatra da su onda trebali biti konsekventni i ne pojaviti se uopce u crkvi. No ocito da se u Zabolandu neke stvari toleriraju. Tako je na cak pet mjesta u gradu bio rezerviran prostor za ljude (republikance) koji zele demonstrirati protiv monarhije. No za razliku od prije 33 godine, tek se na jednom od tih mjesta okupilo stotinjak ljudi i cijeli dan je prosao mirno. Slavilo se od sjevera do juga, od Nizozemske do Nizozemskih Antila. Scena na balkonu. Neposredno nakon potpisivnja akata o preuzimanju kraljevstva Beatrix, Willem Alexandar I njegova zena Maxima se pojavljuju na balkonu palace na glavnom trgu u Amsterdamu. Bivsa kraljica predstavlja novog kralja. Odusevljena masa pljesce i klice. U tom trenutku Beatrix sapce sinu, ali mikrofoni sve hvataju i prenose: „Da malo masemo mozda.“ Oni podizu ruke i ostalo je povijest. |
29.04.2013., ponedjeljak
Sud
|
U petak sam morao na sud. Prvi put na zabolandski sud. Ne neki veliki, medjunarodni, za ljudska prava cak se nije radilo niti o mojoj radnoj dozvoli, niti o sluzbi za imigraciju, nego okruzni sud u Arnhemu u vezi prometnog prekrsaja. Taj prekrsaj je bila kazna za parkiranje bez dozvole od prije godinu i pol dana u jednom Arnhemskom kvartu. Ja sam se na tu kaznu zalio jer nije bilo prometnih znakova (cak sam ih trazio), koji bi zabranjivali parkiranje na tom mjestu. Tuziteljstvo se sa time nije slozilo, njihov argument je bio da sam na ulazu u kvart morao vidjeti znakove koji obavjestavaju o tome da je u cijelom kvartu parkiranje dozvoljeno samo uz dozvolu (za stanare). Tocno je da ti znakovi postoje, ali ne i na ruti kojom sam ja usao u kvartu i to sam tako naveo u mojoj drugoj zalbi. Nakon toga sam dobio pismo sa fotografijama koje jasno pokazuju da na toj ruti postoje dobro uocljivi znakovi. Medjutim te fotografije su poslane i snimljene godinu dana nakon mog navodnog prekrsaja. Ja sam odmah otisao na mjesto dogadjaja i imao sam kaj vidjeti. Ti znakovi su se bili glanc novi. Jos su se sjajili. Tako da nisam to mogao prihvatiti kao dokaz. To je ujedno i bilo moje objasnjenje jucer na sudu. Tuziteljstvo je medjutim ostalo pri svome, smatrajuci da sam morao vidjeti da se nalazim u kvartu u kojem je zabranjeno parkiranje bez dozvole za stanare. Sudac Goossens je morao donijeti odluku. Zakljucio da je potrebno jasno postaviti stvari. Slucaj ostaje otvoren, a sud trazi dodatno objasnjenje od opcinskog sluzbenika o stanju prometnih znakova u trenutku prekrsaja. Ja sam tada pitao suca da zasto to opcina nije odmah dostavila. Na sto je on promrmljao: „Eh, eh..“ Novo zasjedanje ce biti 16. srpnja. No pitanje je hocu li ja tada jos biti u Zabolandu. Anegdota sa sudjenja.Zgrada suda se nalazi u centru, gdje se placa parkiranje. Iako sam bio narucen u 11.30. Moj slucaj je dosao na red tek poslije 12 sati. No meni je u medjuvremenu istjecalo parkiranje. Kada su me prozvali ja sam zamolio suca da napustim sud i produzim parkiranje. Sudac mi je odobrio i morao se nasmijati, te dodao: „Slobodno produzite, inace ste za godinu i pol opet na redu.“ |
25.04.2013., četvrtak
Filozofski café
|
Jucer navecer sam bio u tzv. Filozofskom cafeu u Velpu. U novinama sam ujutro procitao oglas i nakon posla spontano odlucio otici. Vecer je organizirana u vrlo poznatoj knjizari u centru Velpa, sto je bilo na dohvat ruke. Voditelj je bio jedan filozof iz okolice, a tema je bila krivnja i kazna. Sigurno da bi Dostojevski imao kaj o tome za reci, ali on nije bio. Bilo je jedno 25 ljudi, medju kojima sam ja bio vjerujem jedini ispod 40 i sa laganim naglaskom. Na pocetku nas je voditelj zamolio da na navedenu temu postavimo nekoliko pitanja, nakon cega cemo odabrati jedno oko kojega cemo diskutirati. Nakon sire diskusije izabrali smo pitanje: „Zasto covjek osjeca krivnju?“ Znate ono kada se osjecate krivim zbog necega, sto je mozda totalno bezazleno, ili nije, ali se ne usudite priznati ni sebi ni drugima sto ste napravili. Kada se osjecate kao zrtva i pitate sto sam ja to skrivio? Ili kada mislite da ste u nekom trenutku pogrijesili i da ste trebali postupiti drugacije. E od kuda sad taj osjecaj u nama. Je li krivnja samo osjecaj? Nastaje li krivnja u nama ili je nametnuta od drustva? Mozemo li zapravo drugacije djelovati ili je nase djelovanje predodredjeno? Sto nas vodi pitanju postoji li slobodna volja? Jedan od gostiju je iznio tezu da slobodna volja vjerojatno ne postoji, ali da ne mozemo drugacije nego poci od toga da ona postoji, jer inace ne bi mogli upostaviti drustvo u kojem bi netko za nesto bio odgovoran. Itd.... uglavnom bila je zanimljiva diskusija i svatko je mogao naci nake svoje zakljucke, ali naravno da u jednoj veceri nismo mogli naci univerzalan odgovor na takvo pitanje. Kako bi rekao jedan filozof: „Jos sam uvijek zbunjen, samo na visoj razini.“ Jedan tip, zvao se Jozef, licio na onog nasega Raosa, malo po frizuri, a malo po tome kaj je na nogama imao crne kucne slape i bijele stopalice, je u razgovoru nakon veceri ispricao zanimljivu anegdotu. Rekao je on radio u obrazovanju, ali da sistem obrazovanja nije dobar i da on zato vise ne radi. Sistem nije dobar, jer ne uci ljude postavljati pitanja, nego ih uci odgovorima, definicijama. To je to i tako. Sto zapravo ogranicava nacin razmisljanja. Dok je bio profesor (mislim na ekonomiji) drzao je ispit koji se sastojao od 12 pitanja. Studenti su od tih dvanaest mogli izabrati deset na koje ce dati odgovore, a dva zanemariti. Jedno od pitanja je glasilo ovako: „Postavi sam tri pitanja i daj na njih odgovore.“ Zanimljivost je bila u cinjenici da usprkos tome sto je pitanje bilo potpuno slobodno i zapravo najlakse, je to bilo pitanje koje su studenti najvise preskakali. Kako god bilo ja sam proveo ugodnu vecer malo vjezbajuci svoje sive stanice nakon duzeg vremena. Ponajvise se izrazavanje apstraktnih pojmova na zabolandskom pokazalao kao dobra vjezba. To me veselilo, steta sto je novo druzenje dogovoreno tek u rujnu. |
22.04.2013., ponedjeljak
Zaboland kakav ne poznajemo
|
Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih u Zabolandu, a pogotovo u Amsterdamu se razvio pokret “krakera”. Taj pokret je bio posljedica velike potraznje za stanovanjem medju mladima, a istodobno mnogim praznim zgradam, vecinom u privatnim rukama. Krakeri su smatrali da svatko ima pravo na stanovanje i da se imaju pravo useliti u prazne zgrade. Krakeri su bili vecinom lijevo orijentirani, anarhisticki, i pomalo hipijevski. Tih godina je dolazilo sve cesce to zaposjedanja zgrada od strane krakera, ali i do presuda o delozacijama i intervencija policije, koja se cesto fizicki sukobljava sa krakerima. Godina je 1980. Pocetkom ozujka u samom centru Amsterdama u ulici Vondel dolazi do zestokih nemira. Policija po drugi put delozira krakere iz jedne zgrade, ali ovaj put su specijalne policijske jedinice do nogu potucene zahvaljuci velikoj brojcanoj nadmoci krakera. Cak 53 ranjena na strani snaga sigurnosti. Krakeri zauzimaju zgradu i cijelo podrucje oko ulice Vondel. Postavljene su visoke barikade od izmedju ostalog prevrnutih autobusa i vozila specijalne policije. Sve izgleda kao ratna zona. Na zauzetom podrucju je proglasena slobodna drzava Amsterdam. Nakon tri dana gradonacelnik Amsterdama je odlucio u pomoc pozvati vojne tenkove. Istini za volju sa tenkova su skinuti topovi. Svi se boje mogucih zrtava. Tenkovi su u urbanom podrucju posebno ranjivi, jer jedan dobro ciljani molotovljev koktel moze lako ubiti posadu. Zbog toga su za zastitu tenkova postavljeni snajperi. Helikopter baca pamflete upozorenja krakerima. Napetost raste. Zadnji dan u sedam ujutro tenkovi poput buldozera probijaju barikade iz vise smjerova, a iza njih ulaze policijska vozila i jedinice specijalne policije. Scena kao u ratnim filmovima. Gotovo da nema otpora. Krakeri su porazeni. Nekoliko tjedana kasnije 30. travnja, te iste 1980. u Amsterdamu se odrzava krunidba nove kraljice Beatrix. Krakeri i razne druge grupacije najavljuju proteste u glavnom gradu. Vodeci moto je: “Geen woning, geen kroning” (nema stana, nema krunidbe). Policija je u najvisem stanju pripravnosti. Krakeri medjutim imaju tajno oruzje aparat koji ometa radiosignale policije. Uskoro dolazi do meteza i izbijaju ostri sukobi demonstranata i policije na raznim mjestima u gradu. Zbog poteskoca u vezama policije vlada totalni kaos. Demonstranti se priblizavaju glavnom trgu na kojem se odrzava dio ceromonije. Posebne jedinice su vec dobile odobrenje za upotrebu vatrenog oruzja. Medjutim krajnjim naporom zadnji policijski kordoni ostaju neprobijeni. Neredi se nastavljaju mjestimicno po gradu tijekom veceri, ali ceromonija krunidbe je protekla neometano i u najboljem redu. |
20.04.2013., subota
Urbi et orbi 2
|
Danas ujutro u klubu, igraju se utakmice. Nailazim na oca jednog desetogodisnjeg djecaka kojeg treniram cetvrtkom. Djecak nije bio na treningu u cetvrtak, a nije se niti odjavio, pa pitam oca: “Kaj je bilo sa Frederickom u cetvrtak? Nije ga bilo na treningu, a nije se ni odjavio.” Otac se na ocigled zbuni i malo si popravlja jaknu, pa kaze: “Hmm.. da, moze biti. Zapravo ja nemam pojma, jer sam cijeli tjedan bio u New Yorku. Imao je u ponedjeljak jos problema sa zuljem, pa zato mozda nije…” Na istoj ogradi malo kasnije razgovaram sa Jamesom. James je otac Camerona (nije sala), koji od prosle jeseni igra u nasem klubu. Doselili su se zbog ocevog posla iz Skotske. James ne prica zabolandski, pa razgovaramo na engleskom. Zali mi se kak puno radi. Ujutro od osam, pa navecer do sedam, a obicno je jos kasnije. Internacionalna inzinjerska kompanija, pa je malo nezgodno, zbog sastanaka u razlicitim vremenskim zonama. Vikendima odgovara na mailove. Drugi tjedan ide u Huston, pa Abu Dabi i na kraju London. Posao mu je pun izazova. Jucer na treningu je nas drugi golman Rens, 22 g., najavio da nas od sljedeceg tjedna napusta, iako prvenstvo jos nije gotovo. Naime u veljaci je zavrsio visu skolu, a od jeseni ce nastaviti studirati u drugom gradu, kako je kod nas tek drugi golman odlucio je iskoristi vrijeme za sebe i otici na duzi odmor. Pocetkom svibnja odlazi u Australiju na mjesec i pol dana, a nakon toga ce mjesec putovati Amerikom. Faye, sestnaestogodisnjakinja, danas nije bila na svojoj utakmici. Morala je raditi na projektu za skolu. Projekt se sastoji izmedju ostaloga da sa jos nekoliko ucenika iz svoje srednje skole u srpnju odlaze na tri tjedna na razmjenu u….. Nepal. Alain je decko koji je nekada igrao hokej, a sada poveremeno radi za sankom u klubu. Prosle godine je zavrsio srednju, ali nije odmah upisao faks. Danas mi je njegova mama ispricala da je jucer otputovao za Tajland i Indoneziju, gdje ce cetiri mjeseca volontirati na razvojnim projektima. |
18.04.2013., četvrtak
razgovori u Oosterbeeku, urbi et orbi
|
Razgovaraju neki dan dva sesnaestogodisnjaka u klubu o nadolazecim skolskim praznicima u svibnju. Prvi: “Ja idem sa svojima u Ameriku.” Drugi: “A kamo? “ Prvi: “Idemo u Orlando na Floridi.” Drugi: “Ja tamo jos nikada nisam bio. Mi idemo sada po treci put na Zapad. Los Angeles, San Fracisco i Las Vegas.” Jedan od odraslih roditelja-trenera mi javlja da trazi zamjenu, jer je drugi petak u Bangkoku. Clan tehnicke komisije Rob ne moze biti u ponedjeljak na sastanku jer se nalazi u Kazakstanu. Na istom sastanku, prosli ponedjeljak, razgovor dva clana tehnicke komisije: Prvi: „U nedjelju igra nasa prva zenska ekipa vaznu utakmicu u gostima protiv Westerduivena. Trebali bi tamo biti prisutni. Mozes li ti sa mnom?“ Drugi: „U nedjelju..hmm...tesko letim za Singapur.“ Prvi, ispali kao iz puske: „Singapur? To ti je let u 19.30?“ Drugi, gleda u mobitel: „Tocno.“ Prvi: „Onda stignes, tekma je u jedan, do tri, doma, Schiphol, koliko moras biti prije...taman. Letis li business klasom?“ |
10.04.2013., srijeda
Rodjendan
|
Dan u kojem imamo vremena prisjetiti se naseg rodjenja, naseg dolaska na svijet. To sto smo godinu dana udaljeniji od naseg rodjenja je druga stvar. |
09.04.2013., utorak
Vrijeme
|
Jedna stvar koju sam naucio i zapamtio o mushingu je redoslijed spremanja za putovanje. Naime prvo se vozac zaprege (tj. u ovom slucaju steppera iliti romobila) mora pobrinuti za sebe. Spremiti ruksak, hranu, pice ili sto god je potrebno. Nakon toga se treba pobrinuti za materijal, romobil, uzad za vucu i nakon toga za psa, kojemu treba na odgovarajuci nacin postaviti i zategnuti uzad i trake oko tijela. Medjutim svaki put kada stanes radi pauze, stignes na odrediste ili se vratis u sator. Onda je redoslijed obrnut. Prvo se pobrinuti za psa, nagrada u vidu pasjeg kolacica, zatim za materijal (ako ga treba raspremiti i pospremiti), te na kraju za sebe. Sve u svemu zanimljiv ritual, koji se lako moze primjeniti i na mnoge druge radnje kada se radi o odnosu prema sebi i prema drugima. U „normalnom“ svijetu znam se cesto uhvatiti kako mi vrijeme prolazi, a ja se bavim totalno nebitnim stvarima. Bilo da se radi o hrpi informacija koje upijam sa interneta, bilo da mi se posao koji radim cini nekorisnim. Lako se dekoncentriram, umaram, odlutam mislima. Eh da ponajvise ovo zadnje. No ovih dana vrijeme je prolazilo puno „korisnije“. Svaka radnja, od pripremanja jela, odrzavanja vatre, setnje ili odnosa sa psom, kao da je imala vise veze sa mnom, kao da me se vise ticala. Svijet je postao puno manji, jer nije bilo informacija izvana, ali i puno blizi. Bio sam puno manje odsutan, a puno vise prisutan. Polako sam poceo slijediti ritam dana i noci. Navecer rano na spavanje, ujutro budjenje sa suncem. Ritam koji su nasi preci slijedili stotinama tisuca godina. Zadnju vecer sam otisao na ono veliko pjescano jezero usred sume da promatram zalazak sunca. Sa moje desne strane se sunce spustalo u jarkim bojama, a sa moje lijeve na plavo nebo se dizao ogroman zuti mjesec. Ja sam stajao izmedju i imao sam osjecaj da kao kakav carobnjak zongliram sa loptama sunca i mjeseca. Osjecaj koji je nadilazio vrijeme, koji me oslobodio svih sputavajucih misli, svih predrasuda i suvisnih informacija. Osjecaj da sam dio prirode i da se u tom trenutku u nju savrseno uklapam, da u tom trenutku razgovaram sa univerzumom. |
03.04.2013., srijeda
Pas
|
Znate li sto znaci na engleskom mushing? To su psece zaprege, koje uglavnom vuku saonice po snijegu. Mushing je nastao u Sibiru i Sjevernoj Americi jos 2000 godina pr. Kr. Tijekom mojeg boravka u zimskom kampu imao sam priliku iskusiti mushing, dapace to je bio dio dnevnog programa. Jer dva i pol dana nisam bio sam u satoru. Imao sam gosta 10-godisnju kuju aljaskog malamuta Alu, koja je trenirana za psecu zapregu. No kako nije bilo snijega imao sam alternativu – romobil. E sad to nije onaj drveni romobil na koji pomislite ako se sjetite seljackih sajmova i starih filmova, vec veliki profesionalni romobil, s kotacima poput brdskog bicikla, kocnicama, cvrstom metalnom konstrukcijom…itd. Na zaboladnski se to zove “stepper” i na njega se prikvaci pas posebno upregnut u uzadi za mushing. Tako pas vuce romobil, ne samo po ravnom betonu, nego i po zemljanom, off-road terenu. Prvi dan sam dobio instrukcije od Dicka i ostale dane sam to samostalno sa Alu vjezbao. Alu je tako cijela dva i pol dana provela sa mnom. Dijelili smo doslovno sator. Ja sam se brinuo za nju. Ona se vjerojatno to ni ne znajuci brinula za mene. No je li to bilo tako jednostavno? Glavna je razlika sto je pas naucen na svog gazdu, a sad odjednom sam ja bio njen gazda. Hocu li zadobiti njeno povjerenje, hoce li me slusati, sto ako odjednom pocne zavijati i cviljeti za svojim pravim gazdom, sto ako pomahnita za drugim psima, koje bi sreli na putu... Prednost je bila doduse da smo se od prije poznavali i da sam ja imao povjerenja u nju. No opet pas, ostaje pas, drugo bice uostalom kao i drugi covjek i nikada ne mozes sa sigurnoscu znati sto se u drugom bicu zbiva. Kao sto sam kasnije naucio jedino mozes imati povjerenje u nju/njega. Bilo je pomalo neobicno sretati druge ljude, druge pse i ponasati se kao da je Alu moj pas, no koliko kod neobicno u ovim uvjetima se cinilo sasvim prirodno. Naravno da su se pojavile situacije na koje nisam racunao. Tako smo prvi dan krenuli nas dvoje na izvidjanje okolice. Prvih par sto metera je bilo dobro, ali nakon prvog zavoja Alu vise nije htjela naprijed. Sto vise okrenula se prema smjeru satora uprla na straznje noge i ni makac. Moj romobil je stajao prema naprijed, a Alu je stajala u totalno suprotnom smjeru. Pa sve naredbe ponovi, pa njezno, pa sporo, pa brzo, pa glasno, pa potegni uzad, no ni makac. Ono kak pricaju da se magarci ne zele pomaknuti, kad im tak dodje. Eto tako sam i ja sad stajao. I kaj sad? Naljutiti se nije imalo smisla, silovati silu jos manje. Nis okrenem ja romobil i Alu povuce prema kuci i mi se pokrenemo. No nesto prije satora ja ju probam potjerati ravno i to uspije. Na kraju samo napravili cijeli krug u drugom smjeru i iz suprotnog smjera dosli opet u onaj prvi zavoj kod kojeg se ona okrenula. Tako smo se nas dvoje druzili tih dana. Puno gledali, malo pricali, hranili, setali, tu i tamo natezali, dosta suradjivali, interakcija je bila u svakom slucaju sveprisutna. Covjek i pas. Zadnji dan u srijedu, kada smo srusili sator i pospremili stvari, cekao nas jos zadnji izazov. Zadnje putovanje na stepperu, kroz sume, livade i vrijes (e ak znate kaj je vrijes svaka vam cast – toga uglavnom puno ima u Zabolandu). Dobili smo zemljopisne koordinate kao kontrolne tocke kroz koje smo morali proci i GPS kompas koji nam je pokazivao smjer. Na zadnjem odredistu nas je cekao prijevoz do doma. Kojim putem i kako cemo do tamo doci, bilo je na nama. Ovaj zadnji mushing je bio drugaciji od svih ostalih. Bio je puno duzi. Nismo znali tocno koliko ce trajati. Nije bilo povratka u sator, trenutka kada bi Alu tocno sama znala kojim putem treba ici. Znao sam prema kamo idemo, ali nisam znao gdje je to. Je li Alu to znala ne znam, mozda je osjecala. Po putu smo se odmarali, pili vodu, koji zalogaj, trebalo je o tome voditi racuna. Nizbrdo smo isli kao torpedo, uzbrdo sam trebao odgurivati na najjace. Kroz uske puteljke se Alu hrabro probijala, ali na nekim dijelovim bi zapali u pijesak i nije mi preostalo nego sici sa steppera i nastaviti pjesice. Bilo kako bilo. Tri pol sata kasnije dosli smo uspjesno na nase odrediste. |