Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zaboland

Marketing

Pas


Znate li sto znaci na engleskom mushing? To su psece zaprege, koje uglavnom vuku saonice po snijegu. Mushing je nastao u Sibiru i Sjevernoj Americi jos 2000 godina pr. Kr. Tijekom mojeg boravka u zimskom kampu imao sam priliku iskusiti mushing, dapace to je bio dio dnevnog programa. Jer dva i pol dana nisam bio sam u satoru. Imao sam gosta 10-godisnju kuju aljaskog malamuta Alu, koja je trenirana za psecu zapregu. No kako nije bilo snijega imao sam alternativu – romobil. E sad to nije onaj drveni romobil na koji pomislite ako se sjetite seljackih sajmova i starih filmova, vec veliki profesionalni romobil, s kotacima poput brdskog bicikla, kocnicama, cvrstom metalnom konstrukcijom…itd. Na zaboladnski se to zove “stepper” i na njega se prikvaci pas posebno upregnut u uzadi za mushing. Tako pas vuce romobil, ne samo po ravnom betonu, nego i po zemljanom, off-road terenu. Prvi dan sam dobio instrukcije od Dicka i ostale dane sam to samostalno sa Alu vjezbao. Alu je tako cijela dva i pol dana provela sa mnom. Dijelili smo doslovno sator. Ja sam se brinuo za nju. Ona se vjerojatno to ni ne znajuci brinula za mene.

No je li to bilo tako jednostavno? Glavna je razlika sto je pas naucen na svog gazdu, a sad odjednom sam ja bio njen gazda. Hocu li zadobiti njeno povjerenje, hoce li me slusati, sto ako odjednom pocne zavijati i cviljeti za svojim pravim gazdom, sto ako pomahnita za drugim psima, koje bi sreli na putu... Prednost je bila doduse da smo se od prije poznavali i da sam ja imao povjerenja u nju. No opet pas, ostaje pas, drugo bice uostalom kao i drugi covjek i nikada ne mozes sa sigurnoscu znati sto se u drugom bicu zbiva. Kao sto sam kasnije naucio jedino mozes imati povjerenje u nju/njega. Bilo je pomalo neobicno sretati druge ljude, druge pse i ponasati se kao da je Alu moj pas, no koliko kod neobicno u ovim uvjetima se cinilo sasvim prirodno. Naravno da su se pojavile situacije na koje nisam racunao. Tako smo prvi dan krenuli nas dvoje na izvidjanje okolice. Prvih par sto metera je bilo dobro, ali nakon prvog zavoja Alu vise nije htjela naprijed. Sto vise okrenula se prema smjeru satora uprla na straznje noge i ni makac. Moj romobil je stajao prema naprijed, a Alu je stajala u totalno suprotnom smjeru. Pa sve naredbe ponovi, pa njezno, pa sporo, pa brzo, pa glasno, pa potegni uzad, no ni makac. Ono kak pricaju da se magarci ne zele pomaknuti, kad im tak dodje. Eto tako sam i ja sad stajao. I kaj sad? Naljutiti se nije imalo smisla, silovati silu jos manje. Nis okrenem ja romobil i Alu povuce prema kuci i mi se pokrenemo. No nesto prije satora ja ju probam potjerati ravno i to uspije. Na kraju samo napravili cijeli krug u drugom smjeru i iz suprotnog smjera dosli opet u onaj prvi zavoj kod kojeg se ona okrenula. Tako smo se nas dvoje druzili tih dana. Puno gledali, malo pricali, hranili, setali, tu i tamo natezali, dosta suradjivali, interakcija je bila u svakom slucaju sveprisutna. Covjek i pas.

Zadnji dan u srijedu, kada smo srusili sator i pospremili stvari, cekao nas jos zadnji izazov. Zadnje putovanje na stepperu, kroz sume, livade i vrijes (e ak znate kaj je vrijes svaka vam cast – toga uglavnom puno ima u Zabolandu). Dobili smo zemljopisne koordinate kao kontrolne tocke kroz koje smo morali proci i GPS kompas koji nam je pokazivao smjer. Na zadnjem odredistu nas je cekao prijevoz do doma. Kojim putem i kako cemo do tamo doci, bilo je na nama. Ovaj zadnji mushing je bio drugaciji od svih ostalih. Bio je puno duzi. Nismo znali tocno koliko ce trajati. Nije bilo povratka u sator, trenutka kada bi Alu tocno sama znala kojim putem treba ici. Znao sam prema kamo idemo, ali nisam znao gdje je to. Je li Alu to znala ne znam, mozda je osjecala. Po putu smo se odmarali, pili vodu, koji zalogaj, trebalo je o tome voditi racuna. Nizbrdo smo isli kao torpedo, uzbrdo sam trebao odgurivati na najjace. Kroz uske puteljke se Alu hrabro probijala, ali na nekim dijelovim bi zapali u pijesak i nije mi preostalo nego sici sa steppera i nastaviti pjesice. Bilo kako bilo. Tri pol sata kasnije dosli smo uspjesno na nase odrediste.



Post je objavljen 03.04.2013. u 12:20 sati.