Zivot u Zabolandu

30.05.2013., četvrtak

Tajna komisija

Zanimljivosti iz Zabolanske demokracije.

U Zabolandskom parlamentu postoji jedna posebna komisija (ili kak se po novohrvatskom kaze povjerenstvo) koja se zove Tajna komisija. Commissie Stiekem. Njezina funkcija je kontrolira nizozemske tajne sluzbe, te cuva izvjestaje o vojnim tajnama i tajnama od vaznosti za drzavnu sigrunost. Clanovi Tajne komisije su svi predsjednici frakcija (klubova) stranaka u Parlamentu.Na taj nacin tajne sluzbe ipak „odgovaraju“ Parlamentu. Medjutim nitko ne zna sto ta komisija zapravo i kako radi, jer su svi clanovi Komisije obavezni na sutnju. Nista sto se u toj Komisiji spomene, ne smije se spomenuti izvan Komisije. Bilo kakva informacija, koja se tamo sazna ne moze se za nista upotrijebiti, pa se tako i za eventualne propuste ne moze pozvati Vladu na odgovornost. O cemu se zapravo razgovara na sastancima Tajne komisije nitko ne zna, a oni koji znaju ne smiju o tome pricati.

Jedino se SP (Socijalisticka partija) prvotno iz principa protivila ulasku u Tajnu komisiju, jer su smatrali da kao predstavnici naroda zastupnici u Parlamentu moraju javno i otvoreno sluziti narodu, ali i to se promijenilo 2009. godine.

29.05.2013., srijeda

Petar Veliki i bajka u stvarnosti

Koliko se slucajnosti mora poklopiti da bi se napisala jedna bajka?

Ruski car Petar Veliki i njegovo nasljedje. Izloba u Muzeju Hermitage Amsterdam. Izloba koju je cak posjetio ruski premijer Putin. Petar Veliki, car koji je htio drasticno promijeniti Rusiju, a bio je odusevljen i inspiriran Nizozemskom.

Jedne slobodne nedjelje u svibnju odlucio sam posjetiti izlozbu i tako odlazim u Amsterdam. Isprve ne mogu naci ulaz na velikoj zgradi. Malo lutam, ali ipak ga pronalazim. Posjetitelji, koji imaju muzejsku godisnju iskaznicu ne moraju cekati u redu, nego mogu skenirati iskaznicu i automatski im se printa karta. Ja skeniram svoju. Aparat kaze da se karta printa. No nista ni izlazi, ja cekam. Iza mene bas u tom trenutku u red dolazi jedna djevojka. Oboje gledamo u aparat. Ja kazem nesto u stilu pa kao da se tiska gutenbergovim strojem. Djevojka se okrece i krece prema salteru na kojem se prodaju karte, no u tom casu iskace moja isprintana karta i djevojka se vraca. Ona skenira svoju iskaznicu i njoj aparat isprinta odmah. Ja bas pregledavam prospekte koji se nalaze u blizini, ona dolazi u moju blizinu. Nesto komentiramo, pogledamo se i ja je pitam je li sama, ona kaza da je i potom je pitam zeli li da zajedno pogledamo izlozbu. Ona nakon kratkog razmisljanja potvrdno kima glavom. “Da se predstavim. Ja sam Marije.” I pruzi mi ruku. Krecemo se polako izlozbom, korak naprijed, natrag dva, gledamo portrete, slike, oruzja, odjecu, bitke, nakit... Tu i tamo komentiramo nesto. Dva i pol sata kasnije zatvara se izlozba i mi medju zadnjima napustamo velebno zdanje Hermitage muzeja. Ja predlazem Marije da odomo nesto pojesti. Ona to prihvaca i odlucimo potraziti neki restorancic blizu centra. Zanima je od kuda sam ja. Ispada da je ona iz Arnhema, bas moje godiste. Isla je taj dan u Amsterdam s namjerom da posjeti ili Hermitage ili Tropski muzej i u zadnji cas se odlucila za Hermitage. Nakon vecere krecemo na kolodvor i sjedamo u vlak za Arnhem. Ja sam slucajno taj dan, jer je bila nedjelja, isao biciklom do Arnhema, umjesto da vec u Velpu cekam vlak. Tako da smo oboje izasli u Arnhemu. Marije je bila pjeske, ja biciklom, pa sam je otpeljao do doma. Ispred njene kuce silazimo oboje sa bicikla. I sto sada? „I sto sada?“ pita naglas Marije. A ja kazem: „Paaaa... mozes me pozvati da dodjem kod tebe nesto popiti. Zivi se samo jednom.“ Marije kima opet potvrdno glavom i otvara vrata svoga doma. Padala je noc. Caj je bio topao, njene i moje ruke hladne... Kao u nekoj bajci.

22.05.2013., srijeda

Kako se trudim ostati miran

Vidim da vec dugo nisam pisao o mojoj pravnoj bitki sa vjetrenjacama i meduzama. E pa bilo bi vrijeme, jer ima vijesti. Kakvih vijesti? Pa kako bi rekao mudri ucitelj Oogway, stara kornjaca iz filma o kung fu zivotinjama i nekim zivotnim tajnama: „Ne postoje dobre i lose vijesti, postoje samo vijesti.“

Nakon sto smo se zalili na odluku UWV (institucija koja odlucuje o radnim dozvolama) i nakon sto su oni nasu zalbu odbili, mi smo se ponovno zalili (klub i ja). Tijekom travnja predsjednik kluba je ima u nekoliko navrata kontakt s UWV i cinilo se da smo pronasli neku mogucnost. Cak je i UWV smatrao da u nekim tockama imamo pravo. Cinilo se da se nazire svjetlo na kraju tunela. Predsjednik kluba Robbert je jos jednom zatrazio mogucnost sastanka kako bi uzivo dobili priliku objasniti slucaj i zajednicki pokusali naci zajednicko rjesenje. Prosli tjedan je predsjednik opet zvao, no medjutim oni su nas prijedlog za razgovorom odbili. Imaju razumijevanja za nas problem, ali ne zele uciniti nikakvu iznimku, stoje iza svoje prvotne odluke, a nama ostaje jos pravo da stvar odvedemo na sud. Opet sud.

Drugo sto nam preostaje je da klub jos jednom proba produziti ugovor sa mnom, kako bi nakon prvog srpnja mogao i dalje raditi u Zabolandu. Medjutim to ovaj puta nece biti lako, jer je UWV u svojoj zadnjoj odluci o produzenju radne dozvole izricito postavio puno strozije uvjete nego sto su to za normalno dobivanje radne dozvole, a ti su vec dovoljno strogi. Predsjednik zeli da se to uspjesno rijesi i to je pozitivno, ali da birokratskim monstrumima rastu glave I na mjestima na kojima se najmanje nadas, to isto vec znamo.

Kaj se tice suda, moja odvjetnica Martine je rekla da ce se ona povuci ukoliko tako daleko dodje, jer to nije njena uska specijalizacija, te da u tom slucaju nadjem nekog specijalistu. Osim toga ona to vise ne bi mogla opravdati u svome uredu. Ona je ulozila puno svoga vremena u moj slucaj i stvarno je bila predana do zadnjeg casa. Dok je za svoje usluge klubu naplatila samo dva sata. Satnice joj je inace 300 eura bez btw-a, plus 5% uredskih troskova pa ti vidi. Medjutim za njene ljudske kvalitete nema cijene.

Prek interneta sam nasao specijalisticki ured u Amsterdamu. Sutra imam dogovoreno u 11.30, tak da sam jutros ponovo sastavljao pravne mailove i slao potrebne dokumente. Za taj sastanak i pravni savjet olaksat ce me za 150 eura. Ajde ako ce to stvarno biti pravi savjet, a ne kao onaj prosle godine iz Utrechta. (koji sarlatan je to bio). Barem cu znati na cemu sam i da sam poduzeo sve sto je bilo u mojoj moci. Pitanje sto ako ce savjet biti da idemo na sud i tko ce to financirati je mozda bolje ostaviti za trenutak u kojem ce se ono pojaviti, nego sada njime razbijati glavu. Zar ne , ucitelju Oogway?

17.05.2013., petak

Kako funkcioniraju stvari

Iako je moja sudbina u Zabolandu nakon prvog srpnja jos uvijek nesigurna. Ima jedna svjetla tocka, a ta je da me Europski hokejski savez salje krajem lipnja da tjedan dana drzim klinike u raznim gradovima u Svedskoj i Danskoj tzv. Eurohockey Nordic Caravan. S time da vodim Dicka kao pomocnika. Zvuci izvrsno. No iako je prosla polovina svibnja, jos nisu rezervirani letovi, ne znamo kakav je plan i program, gdje sve idemo, koliko ce biti sudionika itd. Kao da se dogovaram sa Turskom.

Saljem mail Normanu Hughsu (Englez, ali vrlo kulturan) glavnom kordinatoru Europskog hokejskog saveza i javljam mu da sam dobio mail iz Svedske prije tri tjedna i da smo ostvarili prvi kontakt, ali da od tada nisam nista cuo, a imam jos nekoliko vaznih pitanja u vezi organizacije. U sali mu pisem ovu recenicu: „It seems I've been living too long in The Netherlands, wanting everything to be planned far in advance ;-)"

A Norman mi odgovara: “Yes I know what you mean but as you really know life does not work like that across Europe.
Re Nordic Caravan can you copy me the old e mails so I can push them to action as it is not so long away”

Zuti smajlic koji se valja od smijeha.

15.05.2013., srijeda

Izjava

Veceras se u Amsterdamu igralo finale Europske lige u nogometu izmedju Chelsea i Benfice. U Amsterdam su stizali dodatni letovi iz Londona i Lisabona. Centar grada je bio cijeli dan pun turista odnosno nogometnih navijaca. Policija je uvela dodatni broj policajaca, koji su imali pravo navijace preventivno pretresti u gradu. No iako turisti znace dodatne prihode za grad, nisu svi bas sretni ovim turistima. O tome svjedoci i izjava jedne prostitutke iz Crvene cetvrti: „Da bit ce vise posla danas sa ovom guzvom. No dolaze Englezi, a oni su nekulturni. Sve sto doma ne smiju dodju ovdje raditi i misle da im je to tu dozvoljeno. Stvarno su nekulturni.“

08.05.2013., srijeda

Razgovor ugodni neobicni na hokejskoj klinici

Vec nekoliko godina za vrijeme skolskih praznika u Zabolandu, Dick i ja organiziramo hokejske klinike za djecu. Klinika je uobicajen naziv za cijelodnevni trening. Nase klinike su specificne po tome sto je maksimalni broj polaznika dvanaest. Dvanaestoro djece na dva trenera. Na taj nacin djeca dobivaju puno individualne paznje, stvara se intimnija atmosfera, svi jedni druge upoznaju i na taj se u kratkom roku stvara sigurno i opusteno okruzje, a to je u nasoj viziji glavni uvijet za uspjesno ucenje, u ovom slucaju hokejskih tehnika.

Danas smo drzali kliniku za djecu od 9 do 11 godina. Na klinici je bila i desetogodisnja Laura. Za vrijeme pauze nakon rucka Laura se zadrzala u razgovoru sa nama dvojicom. Prvo je pricala o tome kako je vec puno putovala po svijetu: “Bila sam u Maleziji. I u Namibiji, prosle godine. Tamo je bilo strasno vruce. Jednom sam bila na cetiri dana u Abu Dabiju. Ovo ljetu cu ici u Meksiko. E, da i bila sam kako se ono zove u …. E da, u New Yorku.”

Da, ponovaljam, desetogodisnja Laura. A onda se prica razvila u neocekivanom smjeru: “Jako bih voljela ici u Indiju. Vec sam bila ispod Indije, u Sri Lanki, ali jos ne i u Indiji samoj. No morat cu jos malo odrasti da bi mogla ici u Indiju, jer mi zelimo posjetiti dijelove gdje zive siromasni. Koliko moram biti stara? Pa mislim da moram imati barem dvanaest godina. Tamo je stvarno strasno kako siromasni zive. Moji roditelji su financijski usvojili jednog djecaka. Tako on sada moze tamo ici u skolu. Kako se zove? Hmm.. ima jako tesko izgovorivo ime. Nesto kao .... Vidjela sam ga na slici. Ispod oka je imao ugriz od neke opasne zivotinje. Mozda smo ga mogli usvojiti i da dodje kod nas zivjeti, ali moji mama i tata puno rade. Nije da ih ne vidjamo, svaku vecer su doma. Osim ako imaju negdje festu, ali to je drugo. Zato cemo i ici u Indiju da posjetimo tog decka. A kada ce on moci onda cemo ga pozvati i da on jednom dodje kod nas u goste. Tako da cu ga sigurno upoznati. Stvarno se veslim da cu ici u Indiju.“

Laura je otisla van igrati se sa drugom djecom.



Inace, igrom slucaja ja poznajem Laurinu mamu. On je odvjetnica koja mi pomaze u borbi za radnu i boravisnu dozvolu.


03.05.2013., petak

Beckett

Prije dva tjedna u Amsterdamu je odrzan festival Beckettov tjedan. Slavni irski dramaturg je nedvojbeno zasluzio takav festival, no neposredan povod za odrzavanje ovog festivala je bilo obiljezavanje zanimljive obljetnice. Naime prije dvadeset i pet godina, u proljece 1988., je kazalisna grupa iz Haarlema zeljela izvesti Beckettovo najpoznatije djelo “Cekajuci Godota”. To nije nista cudno, no reziser je uloge u predstavi zelio dati glumicama. Sam Beckett, koji je tada jos bio ziv, se pobunio protiv zenskih likova. Njegovi lutalice, to su muskarci. Uslijedila je pravna borba. Na kraju je sud ocijenio da Beckett nije u pravu, te da tema djela nije ovisna o muskim ili zenskim likovima.

Procitavsi ovu pricu u novinama ostao sam fasciniram ovom anegdotom, pogledima na umjetnost, bolje reci na slobodu umjetnosti, koji iz nje proizlaze. Kako je moguce da autor zabrani slobodu interpretacije reziseru? Ali jos fascinantnije je kako je moguce da sud odlucuje o interpretaciji teme umjetnickog djela? Kako je moguce da sud odluci o tome kako je netko svoje umjetnicko djelo zamislio? Autor ima pravo na svoje misljenje o tome kako je neko djelo zamislio, no tesko da moze drugima nametnuti kako bi njegovo djelo oni trebali interpretirati. Jedna redateljica sa festivala je izrazila razumijevanje za Beckettov tadasnji istup, jer kako kaze: “Ako je tema Godota cekanje, lutanje, caskanje i nista drugo, onda je potrebna stroga struktura u osnovi djela, inace se komad rasprsuje. Strogoca mi daje slobodu.” Jedan drugi redatelj isto tako: „On se bojao da abstraktnost djela ne dodje u opasnost. ... Za njega je predstava bila jedan cjelina, ne polu proizvod, koji bio slobodoljubivi redatelj trebao zavrsiti.“

Dio festivala je bio tzv. director’s cut. Pet razlicitih rezisera je na svoj nacin interpretiralo jedu od scena iz Cekajuci Godota. Sa glumcima, koji su tog popodneva tu scenu morali uvjezbati. Jos nikada nisam cuo za director’s cut. No cini mi se vrlo zanimljivo, pogotovo kada se radi Godotu. Usprkos pridrzavanja stroge strukture, sloboda mora biti prisutna, dapace. Nazalost nisam isao pogledati taj director's cut. Tja... covjek obicno ne zali za necime sto je ucinio, obicno za onime sto nije ucinio.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>