Koliko se slucajnosti mora poklopiti da bi se napisala jedna bajka?
Ruski car Petar Veliki i njegovo nasljedje. Izloba u Muzeju Hermitage Amsterdam. Izloba koju je cak posjetio ruski premijer Putin. Petar Veliki, car koji je htio drasticno promijeniti Rusiju, a bio je odusevljen i inspiriran Nizozemskom.
Jedne slobodne nedjelje u svibnju odlucio sam posjetiti izlozbu i tako odlazim u Amsterdam. Isprve ne mogu naci ulaz na velikoj zgradi. Malo lutam, ali ipak ga pronalazim. Posjetitelji, koji imaju muzejsku godisnju iskaznicu ne moraju cekati u redu, nego mogu skenirati iskaznicu i automatski im se printa karta. Ja skeniram svoju. Aparat kaze da se karta printa. No nista ni izlazi, ja cekam. Iza mene bas u tom trenutku u red dolazi jedna djevojka. Oboje gledamo u aparat. Ja kazem nesto u stilu pa kao da se tiska gutenbergovim strojem. Djevojka se okrece i krece prema salteru na kojem se prodaju karte, no u tom casu iskace moja isprintana karta i djevojka se vraca. Ona skenira svoju iskaznicu i njoj aparat isprinta odmah. Ja bas pregledavam prospekte koji se nalaze u blizini, ona dolazi u moju blizinu. Nesto komentiramo, pogledamo se i ja je pitam je li sama, ona kaza da je i potom je pitam zeli li da zajedno pogledamo izlozbu. Ona nakon kratkog razmisljanja potvrdno kima glavom. “Da se predstavim. Ja sam Marije.” I pruzi mi ruku. Krecemo se polako izlozbom, korak naprijed, natrag dva, gledamo portrete, slike, oruzja, odjecu, bitke, nakit... Tu i tamo komentiramo nesto. Dva i pol sata kasnije zatvara se izlozba i mi medju zadnjima napustamo velebno zdanje Hermitage muzeja. Ja predlazem Marije da odomo nesto pojesti. Ona to prihvaca i odlucimo potraziti neki restorancic blizu centra. Zanima je od kuda sam ja. Ispada da je ona iz Arnhema, bas moje godiste. Isla je taj dan u Amsterdam s namjerom da posjeti ili Hermitage ili Tropski muzej i u zadnji cas se odlucila za Hermitage. Nakon vecere krecemo na kolodvor i sjedamo u vlak za Arnhem. Ja sam slucajno taj dan, jer je bila nedjelja, isao biciklom do Arnhema, umjesto da vec u Velpu cekam vlak. Tako da smo oboje izasli u Arnhemu. Marije je bila pjeske, ja biciklom, pa sam je otpeljao do doma. Ispred njene kuce silazimo oboje sa bicikla. I sto sada? „I sto sada?“ pita naglas Marije. A ja kazem: „Paaaa... mozes me pozvati da dodjem kod tebe nesto popiti. Zivi se samo jednom.“ Marije kima opet potvrdno glavom i otvara vrata svoga doma. Padala je noc. Caj je bio topao, njene i moje ruke hladne... Kao u nekoj bajci.
Post je objavljen 29.05.2013. u 14:07 sati.