Jucer navecer sam bio u tzv. Filozofskom cafeu u Velpu. U novinama sam ujutro procitao oglas i nakon posla spontano odlucio otici. Vecer je organizirana u vrlo poznatoj knjizari u centru Velpa, sto je bilo na dohvat ruke. Voditelj je bio jedan filozof iz okolice, a tema je bila krivnja i kazna. Sigurno da bi Dostojevski imao kaj o tome za reci, ali on nije bio. Bilo je jedno 25 ljudi, medju kojima sam ja bio vjerujem jedini ispod 40 i sa laganim naglaskom.
Na pocetku nas je voditelj zamolio da na navedenu temu postavimo nekoliko pitanja, nakon cega cemo odabrati jedno oko kojega cemo diskutirati. Nakon sire diskusije izabrali smo pitanje: „Zasto covjek osjeca krivnju?“ Znate ono kada se osjecate krivim zbog necega, sto je mozda totalno bezazleno, ili nije, ali se ne usudite priznati ni sebi ni drugima sto ste napravili. Kada se osjecate kao zrtva i pitate sto sam ja to skrivio? Ili kada mislite da ste u nekom trenutku pogrijesili i da ste trebali postupiti drugacije. E od kuda sad taj osjecaj u nama. Je li krivnja samo osjecaj? Nastaje li krivnja u nama ili je nametnuta od drustva? Mozemo li zapravo drugacije djelovati ili je nase djelovanje predodredjeno? Sto nas vodi pitanju postoji li slobodna volja? Jedan od gostiju je iznio tezu da slobodna volja vjerojatno ne postoji, ali da ne mozemo drugacije nego poci od toga da ona postoji, jer inace ne bi mogli upostaviti drustvo u kojem bi netko za nesto bio odgovoran. Itd.... uglavnom bila je zanimljiva diskusija i svatko je mogao naci nake svoje zakljucke, ali naravno da u jednoj veceri nismo mogli naci univerzalan odgovor na takvo pitanje. Kako bi rekao jedan filozof: „Jos sam uvijek zbunjen, samo na visoj razini.“
Jedan tip, zvao se Jozef, licio na onog nasega Raosa, malo po frizuri, a malo po tome kaj je na nogama imao crne kucne slape i bijele stopalice, je u razgovoru nakon veceri ispricao zanimljivu anegdotu. Rekao je on radio u obrazovanju, ali da sistem obrazovanja nije dobar i da on zato vise ne radi. Sistem nije dobar, jer ne uci ljude postavljati pitanja, nego ih uci odgovorima, definicijama. To je to i tako. Sto zapravo ogranicava nacin razmisljanja. Dok je bio profesor (mislim na ekonomiji) drzao je ispit koji se sastojao od 12 pitanja. Studenti su od tih dvanaest mogli izabrati deset na koje ce dati odgovore, a dva zanemariti. Jedno od pitanja je glasilo ovako: „Postavi sam tri pitanja i daj na njih odgovore.“ Zanimljivost je bila u cinjenici da usprkos tome sto je pitanje bilo potpuno slobodno i zapravo najlakse, je to bilo pitanje koje su studenti najvise preskakali.
Kako god bilo ja sam proveo ugodnu vecer malo vjezbajuci svoje sive stanice nakon duzeg vremena. Ponajvise se izrazavanje apstraktnih pojmova na zabolandskom pokazalao kao dobra vjezba. To me veselilo, steta sto je novo druzenje dogovoreno tek u rujnu.
Post je objavljen 25.04.2013. u 14:56 sati.