Zivot u Zabolandu
25.02.2012., subota
Oporavak i odvjetnicka saga
|
Situacija sa sakom se lagano popravlja. Prije tri dana nisam mogao spuzvastu lopticu ni stisnuti lijevom sakom, sad je to ipak vec jedan lagani pritisak. Jedino mi je i dalje veliko problem ispruziti mali prst kada zelim ispruziti sve prste na saci. Jednostavno ne slusa. Impulsi putuju, a on ne reagira. Vrlo cudno i samo jos jedan primjer, koliko smo sretni kaj smo zdravi i kad mozemo ispruziti cijelu saku. Odvjetnik u utorak. Tu sam pricu ostao duzan. Tip bi trebao biti specijalist za radno pravo imigranata, dakle pravi za mene. Po preporukama koje sam dobio jedan od najboljih u zemlji. Ima profesionalnu webstranicu, s popisom raznih uspjesnih slucajeva. Zvao sam ga barem desetak puta i poslao mu nekoliko mailova sa svim vaznim stvarima za moj slucaj. Jos me njemu preporucio jedan njegov bivsi kolega, no toliko je bilo tesko s njime ugovoriti sastanak da je bilo, kao da se pokusavam naci s premijerom i sad konacno se priblizavam njegovu uredu. Velika gospodska zgrada. U dvoristu leprsaju tirkizne zastave s natpisom firme: Louwerse & Veen Advocaten. Firma zauzima dva ulaza. Ja ulazim na jedan. Udjoh, kad ono neki uski hodnik, zidovi bijeli, nekako zapusteni. Dodjem se prijaviti kod tajnice. Ona sjedi iza stakla i drvenog saltera, kao u bankama iz osamdesetih. Pricekam. Dolazi neki tip, prosjed, nesto visi od mene, obucenu u svjetloplavu kosulju s velikim print natpisom Monte Carlo, plave traperice. "Dobar dan! Vi imate sastanak sa mnom. Izvolite." Ja ga slijedim u podrum. Podrum me podsjeca na podrum Tehnickog muzeja u Zagrebu, takodjer iz osamdesetih. Iz neuglednog hodnika u jos neugledniji podrum. U njegovom uredu nema kompjutera, ali zato ima hrpa papira i fascikala. Kao da sam dosao kod moje mame u skolu. On zatvara vrata, a od propuha papiri lete sobom. Sjednemo. On izvadi komad papira pred sebe i kaze: "Recite." Ja u cudu sve gledam i kazem: "Pa poslao sam vec odavno sve mailom." Nemrem vjerovati da se frajer nije ni pripremio za sastanak. Ah da, on se sjeca da je vidio neke mailove, ali ne zna gdje su se izgubili. Tada nas prekidaju dva telefonska poziva. On se javlja na telefon kao da mu je tesko dici slusalicu, a kamoli izgovoriti koju rijec. Ipak dopusta tajnici da ga spoji sa klijentima. Nesto mi ipak budi nadu u njegove sposobnosti, naime spomenuta prezimena u ova dva slucaja su Gordanovic i Nekic. Za vrijeme njegovih razgovora uocavam na polici jednu bocu vina. Vino Vranac. Kada je zavrsio, pogleda me i kao da se sjetio: " A vi ste iz Arnhema, hokej?" Ja potvrdim. Valjda mu je sinulo kako sam dosao do njega. To mu ulijeva ipak nesto energije u organizam i on zove tajnicu da potrazi moj dosije. Istovremeno drugom rukom lista po hrpama papira i kao da trazi. Par put mu papiri popadaju sa hrpe. Tada su cuje glasno: "Nema." s druge strane zice i on poklopi slusalicu. Sjedne za stol i kaze mi: "Pocnimo ispocetka. Vase ime?" Ja naravno ne znam da li da se smijem ili da placem, no kad sam vec tu... Ukratko mu objasnim slucaj. Cinilo mi se da je skuzio o cem je rijec i mozda ce mi cak moci pomoci, naravno uz pristojnu cijenu u koju je onda ukljucena i izrada mog dosjea ;-) Bas me zanima. |
21.02.2012., utorak
Gips skinut
|
Konacno! Jutros mi je u Nijmegenu frajer prepilio gips. Jes. Osjecaj u prstu to je vec druga prica. Jos tri tjedna mora zarastati i ne smijem izvadjati nikakve teske zahvate s lijevom sakom. Jos je ruka malo natecena. I ne mogu sa svim prstima raditi sve sto mogu s desnom, posebno mali prst je problem, ali doktor mi je dao neke vjezbe i rekao da ce vjerojatno sve biti u redu. A ver. Poslije toga sam otisao sa Zvonimirom u razgledavanje Utrechta, gdje sam poslijepodne imao sastanak s odvjetnikom. E koja je to tragikomedija bila.. no o tome vise drugi put. Tek sam dosao s posla i umoran sam na najjace. Sutra ujutro rano budjenje i cijeli dan hokejska klinika s djecom. |
20.02.2012., ponedjeljak
i jos malo pa gotovo
|
Dakle stigao je Zvonimir. I sada konacno mogu svaki dan pricati hrvatski. Ma pricam ja sam sa sobom dosta, ali sam skuzio da i u mislima petljam nizozemski i hrvatski. Pustimo sad to... U subotu poslije ponoci smo Laetitia i ja isli po njega. Laetitia je trebala voziti moj auto, jer je moj veci, a ja ne smijem voziti zbog gipsa. Kad tamo neugodno iznenadjenje. Probusena prednja guma. No krasna serija, ruka, vesmasina, guma... sva sreca da neke vaznije stvari jos funkcioniraju ;-) Otisli smo na kraju njezinim autom, pokupili Zvonimira i sve u redu. No kaj sad s gumom. Tj. kak promijeniti gumu s jednom rukom iliti koga pozvati u pomoc? Rezervnu ne mogu ni izvaditi iz prtljaznika kak spada. No sjetio sam se ja da placam za auto i neko osiguranje u slucaju peha. Nazovem, objsnim jednoruku jednadzbu i zena s druge strane mi odgovori da mi moze nekoga poslati za zamjenu guma, ali da mi to mogu popraviti samo jednom u godinu dana?! Pa nisam uzeo prepay osiguranje nego pretplatu. No dobro, nadam se da se moj auto s time slaze, pa ce biti sve u redu. Dosao covac i za 20 minuta rijesio stvar. Pri cemu smo oboje mogli primjetiti, da rezervna guma, bas i nije original, nego nekak cudna. No dobro za par dana ce izdrzati, a onda ovu moram popraviti. Jucer smo s prvom ekipom igrali prvu (prijateljsku utakmicu) vani. Zvonimir je mogao iskusiti kaj znaci igrat u Nizozemskoj. Podsjetilo me to na mene prije sedam godina. No ne samo da je imao hokejsko iskustvo, nego i vremensko. Ono pravo promjenjivo vrijeme kakvo se moze iskusiti samo u Zabolandu. Jutro je bilo suncano, vedro..niti oblacka.. a onda lagana kisica, pa tuca, pa snijeg. Vozimo se na utakmicu - suncano. Pocinje zagrijavanje, pada kisa i sja sunce, sunce nestaje..snijeg, snijeg, opet tuca..pa sunce....kisa..pa sunce i kisa...i tako sve to u kojih sat vremena. Nesto vrlo sugavo, ali tako posebno da je gotovo zgodno. Vazno samo da je covjek dobro obucen.. e a to sam naucio s godinama ;-) Doduse ovdje pod rubriku covjek ne mislim na Zabolandjane, jer njihova krv kao da je hladnija od nase. Mozda se sjecate prica o polugoloj djeci na plus jedan, kojima je vruce u jakni?! I jos samo samo malo...sutra skidam gips. Ne nece mi faliti. Kada bih barem svaki dan uvidio koliko sam sretan sto sam zdrav. Budite mi dobro, uz stari hrvatski pozdrav... Zdravo! |
18.02.2012., subota
Tri tjedna
|
Danas se navrsilo tri tjedna od loma kosti u saci. Kakva nezgoda. Jos vidim loptu kako dolazi. Malo je podignuta. Onda nista ne vidim. Mislim da je imam. Bol. Kroz rukavicu. Krik. Odmah sam znao da nije dobro. A kad se sjetim kak mi je vodja ekipe vukao mali prst, kao da je iscasen. Ma mozes ti vuci koliko hoces, ali ja moram u bolnicu. Bolnica u Nijmegenu je bila samo kilometar od sportskog centra. Dali su mi led. Jedan decko je isao sa mnom. Cak sam ja vozio. Ako sam se pitao zasto sam svih ovih godina placao skupo zdravstveno, sad sam znao zasto. Ostao sam skroz smiren, bas kao i kad sam tako prije sesnaest godina zavrsio na hitnoj u Sloveniji. Udarac palice u bradu. E to je boljelo. Mislio sam da su mi svi zubi ispali. Ali opet ostao sam miran. Njemacki doktor je prisao, podigao bradu, te mahnuvsi rukom samo izgovorio: "Kliniek. Kliniek." Injekcija je umrtvila bradu. No osjetio sam cupanje po bradi za vrijeme sivanja. Sestra i doktorica su istovremeno razgovarale o tome kaj ima na placu. To se i danas vidi. tja... Sjecam se da sam tada odlucio, da ako nakon takve ozlijede ostanem u hokeju, da onda stvarno ostajem u hokeju. hahaha.... Mozda nekada stvarno imamo vise utjecaja na nase zivote nego sto mislimo. Cijeli dan sam pospremao stan. Jednom rukom. Veceras mi u posjetu dolazi mladi hokejas Zvonimir. Morao sam urediti "gostinjsku sobu", oprati sudje, kupaonicu, nabaviti nekaj za jesti. Laetitia mi dolazi pomoci urediti lezaj i dovrsiti ostatak sudja, jer to stvarno nisam mogao sam. Uz to sam morao obaviti dosta papirologije za klub, ajde i to sam nekako uspio. Tipkanje jednom rukom, je fakat naporno. U utorak skidam gips. Nadam se da ce sve biti dobro i da cu se opet moci baviti sportom. Sad kada sam otkrio koliko mi to znaci. Sportska aktivnost kao zabava i uzivanje. Igra kao kreativni cilj. Uskladjenost duha i tijela. Opustenost i snaga u isto vrijeme. |
Dia veintiuno: Poljaci
|
U politickom zivotu u Zabolandu nikad nije dosadno. Svaki tjedan imaju neku novu temu. Ne znam jeste li za ovo culi, ali Stranka za slobodu - PVV (desnicari - popularisti, koju podupiru vladu) i onaj njihov vodja poblajhani Wilders su otvorili webstranicu na kojoj gradjani mogu iznijeti zalbe na racun radnika/doseljenika iz Istocne i Srednje Europe. Zalbe tipa buka, pijanstvo, kriminal, ali i gubitak posla zbog njih. U prvom redu: Poljaci, Bulgari i Rumunji. I to je naravno izazvalo buru prosli tjedan. Optuzbe za diskriminaciju od strane oporbe i poljske ambasade. Premijer se jos nije distancirao od tog stava podrzavajuceg partnera, pa sad EU vrsi pritisak i traze razgovor s premijerom. Kak bi rekao jedan Marokanac: "prije 20 godina su svi mislili da smo mi kriminalci, sad su Poljaci na redu." Sjecam se clanka u novinama od prije par godina u kojem su se zabolandski ribici zalili da im Poljaci dolaze na jezera i ono kaj ulove odnesu i pojedu, umjesto da bace natrag u vodu?! Netko je duhovito odmah otvorio stranicu na kojoj se mogu prijaviti zalbe na racun stanovnika iz juzne provincije Limburg. Sto je nesto poput Dalmatinaca kod nas. A jedan Nizozemac, koji zivi u Bugarskoj je napravio stranicu na kojoj se Bugari mogu zaliti na lose radne uvijete i iskoristavanje od strane nizozemskih poslodavaca. To je isto istina. Prosle godine je uhicena zena koja je drzala 12 Rumunja u robovskim uvijetima na farmi sampinjona. |
14.02.2012., utorak
Day eighteen: poplava
|
Pocelo je u nedjelju ujutro. Obicno pranje vesa pretvorilo se iznenada u pravu poplavu u kuhinji. Da u kuhinji, kaj vi nemate vesmasinu u kuhinji? A ja sa jednom rukom. Sva sreca da je Laetitia bila kod mene, pa mi je pomogla sanirati stanje. U nedjelju je Zaboland jos bio zamrznut i umjesto hokeja za igrace prve ekipe sam organizirao klizanje u Oosterbeeku. Stvarno zgodno. Atletska staza je polivena ledom i pretvorena u klizaliste. manje nogometno igraliste u igraliste za hokej na ledu. A teniski tereni zaliveni vodom i pretvoreni u klizaliste za djecu. Kuhano vino i kobasice. eh da kobasice. kak ti rade svjeze kuhane kobasice. a kad ono frajer mi vadi kobasicu iz kotla (zapravo velika termosica), a kobasica jos zamotana u plastiku. Onak kak mozesu ducanu kupiti polugotove. Ja gledam i nemrem vjerovat. Kaze mi frajer: "Kaj gledas tak gadljivo, to su fine kobasice." Jadnik, tko zna jel ikada u zivotu pojeo pravu kranjsku. kaj se onda u ponedjeljak desavalo nemrem se sjetiti. Ah da bio sam na kazalisnoj predstavi: "Positief coachen!" iliti pozitivno vodjenje. Odnosi se na ponasanje trenera i roditelja u svim sportovima. Jako zgodno kak su slozili u predstavu, sa argumentima za i protiv. No veliki ce to posao biti u Nizozemskoj promijeniti mentalitet posebno, kak bi u predstavi rekli, kod trenera protivnickih ekipa. A ja bih rekao posebno roditelja. No svaka cast na trudu. Zivi bili pa vidjeli. Veceras opet drama u kuhinji. Laetitia je pokusala napraviti probno pranje, na kratkom programu, ali pljus. voda u lice. Potop dva. Sve me to podsjetilo na moja stara iskustva s curecim vesmasinama i majstorima kod mojih doma. No tko ce sad platiti majstora ;-) Zaboland se otopio |
11.02.2012., subota
Dag vijftien: rodjendan Judith i dva tjedna u gipsu
|
/danas je tocno dva tjedna od sloma ruke. tja.. to mi bas i nije trebalo. Nakon kaj sam taj prvi dan bio prilicno smiren i pomiren sa sudbinom, hrabar kak bi se reklo za djecake, prvi tjedan je bio grozan, bolovi, svrabez i iritacija zbog svakodnevnih radnji. No onda sam se nekako navikao, a i sto je vaznije opet pomirio s tim lomom. Pomogla je i kontrola i vijest da umjesto cetiri jos samo dva i pol tjedna moram nositi gips. Od danas jos deset dana. A ver. Neki dan se spremam na spavanje. skidam hlace, skidam majicu, kosulju..fini osjecaj oslobadjanja tijela...i onda hocu automatski osloboditi i lijevu ruku i skinuti gips...nece ici. Veceras smo Laetitia i ja bili pozvani kod Judith, njene starije sestre na rodjendan. Bila je pozvana uza familija samo, dakle jos njihovi roditelji i brat sa subrugom. Drugi brat zivi u Berlinu, pa veceras nije stigao ;-) Uglavnom lijepo obiteljsko druzenje. Vrhunac veceri je bila torta od jabuka koju je napravio otac Gerard. Njegova druga u zivotu. Meni je bila odlicna. |
06.02.2012., ponedjeljak
Dan X: losa stara vremena
|
Zvuk sirene. Sirene za uzbunu. Na najjace. Trznem se. Sad vec znam. Nije prava. Ovdje je prvi ponedjeljak u mjesecu i tocno je podne. Testiranje sirena. To su i kod nas radili prije rata, ali ne i nakon. Razumijem ih. Zavijanje traje i dalje. Ne mogu se koncentrirati na knjigu. Misli putuju u Zupanju, Sisak, Karlovac, Sl. Brod, ... slika TV ekrana s popisom oglasenih opcih i zracnih opasnosti. Mjesto na kojem sam bio kada sam cuo prvu uzbunu. I tako svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Ovdje. Kilometrima i godinama daleko. |
05.02.2012., nedjelja
Deveti dan: "Odsvecena" crkva
|
Naviknuti se na zivot s rukom u gipsu, nije bas lako. Svakodnevne stvari traju puno duze. Oblacenje npr... navuci carape ili napraviti cvor na trenirci. Vezanje zniranaca jednom rukom je pak prica za sebe. Uvijek mi se raspadnu na kraju. Ak idem van jaknu nemrem zakopcati sam, a i od stavljanja kape na glavu nisam bas odusevljen. Srecom treba mi samo jedna rukavica. Staviti ves na pranje se moze, ali kaj kad trebas sloziti majice ili kosulje...pravi origami. Tusiranje isto ide, zamotam gips u vrecu za smece, no nakon tusiranja...kak se obrisati s jednom rukom i kak si posprejati dezodorans ispod desne ruke? Pranje sudja, pusa Laetitiji. Posisavanje jednom rukom mi dobro ide, ali to valjda kaj imam iskustva iz djetinstva ;-) Dok su me moji doma upozoravali da se to tak ne radi, i da usisavac treba primiti sa dvije ruke, inace je to drek posel. Ja sam se lijepo trenirao za buducnost. Jedino ovo tipkanje jednom rukom mi je naporno na najjace. Kao razvrstavanje rize, nikad kraja, a sve nesto prebires prstima. A vi muski probajte se popisati stojecki... koristeci samo jednu ruku...hehehe... Ajde da vam ispricam jos jedno zabolandsko "cudo". Prije par tjedana, dok je jos bilo toplo, prosetao sam se malo kvartom. U kvartu imamo jednu lijepu veliku crkvu. Nije tak stara, negdje s pocetka 20.st, ali u nekom rastrkanom stilu, trobrodna crkva Sv. Jozepha. Znaci rimokatolicka, jer tu nikada nisi siguran, koja je crkva. Ne kaze se uzalud, dva Nizozemca - tri crkve. No za ovu vrijedi da je bila crkva. Bila u smislu proslosti, ne boje. Naime kao i puno zupa u Zabolandu i ova je ocito izgubila puno vjernika i spojila se s nekom drugom zupom, a velika crkva je ostala napustena. Crkva je cak i sluzbeno "odsvecena". Ne znam postoji li uopce ta rijec u hrvatskom jeziku. I kako se onda zove zgrada, koja je nekad bila crkva? Mene je uvijek zanimalo kak ta crkva izgleda iznutra, ali posto su vrata uvijek bila zakljucana nikad nisam imao prilike uci. sve do ove setnje. Nista ne sluteci priblizavao sam se prednjem dijelu crkve, kad najednom otkrijem da su jedna od vratiju na procelju odskrinuta. To mi je odmah privuklo paznju i krenuh prema vratima. Cvrsto odlucuvsi da udjem, ili barem da pitam mogu li uci. Nije nikog bilo vani, ali iznutra je dopirala velika buka. Neko struganje, meni se cinilo kao da filmska ekipa pomoce ogromne kulise, pa to struze. Udjem u crkvu, desno, lijevo i odjednom, nesto kaj si stvarno nikada ne bih mogao zamisliti u crkvi, ali struganje i buka su bili objasnjeni. Kroz citavu crkvu su se protezale staze za skateboard i BMX. Skakaonice, rampe, zaletista.. Ono kaj se u mnogim gradovma, pa i u Zagrebu moze vidjeti na otvorenom, ovdje e bilo u crkvi. Uglavnom tinejdzeri su izvodili trikove i vratolomije, ali bilo je i klinaca s rodieljima, koji su vjezbali na "pomocnim oltarima". Ja sam sve gledao u cudu, pokusavajuci dokuciti taj poduzetnicki duh, ali i kreativnost ovih Zabolandjana. Na zidovima su jos bili krscanski natpisi i freske. Tamo gdje je nekad bio glavni oltar bilo je zaletiste. Nekoliko mladica je tamo stajalo i pogledom pazljivo proucavalo stazu kojom ce se spustiti. Iznad njih na velikoj freski Isus je sirio ruke, spreman da ih prihvati, ma koju stazu zivota odabrali. |
04.02.2012., subota
VIII dan
|
Zamislite kaj sam skuzio danas. Onak kak se Zabolandjani cude i iscudjavaju mom prezimenu, tak se u Hrvatskoj ljudi cude kad im kazem cime se bavim. Njihova reakcija je otprlike ovakva: "Trener hokeja na travi? Haha.. Ma daj sad ozbiljno, cime se bavis?" Koje li ironije. |
03.02.2012., petak
7. dan: Gips majstori
|
Dogadjaj dana je odlazak na kontrolu ruke u Nijmegen, u sveucilisnu bolnicu lijepog imena Sint Radboud. Nazvanu po nekom njihovom svecu iz desetog stoljeca. Bio je navodno i biskup Utrechta. Ma brijem da je bio mala beba za naseg Grgura Ninskog ;-) Doduse ostalo je nejasno zasto sam se morao vracati u Nijmegen u bolnicu, umjesto da to obavim u Arnhemu, ali dobro, ovako je bar bio zanimljiv (polu)dnevni izlet za Laetitiju i mene. Spakirali smo neko voce i sokove, zabundali se i krenuli u avanturu javnim prometom. Ja u ulozi jednorukog Jacka, lamatajuci lijevim rukavom jakne. Put tamo je prosao bez problema i stizemo na vrijeme. Prvi pozitivan sok na recepciji. Pita me sluzbenica: "Prezime?" Ja zastanem trenutak i pripremim se da cu uzivati u njezinoj zbunjenoj faci, no cim sam izgovorio prezime, ona ni ne trepnuvsi upita: "sa J ili sa Y?", te sasvim mirno upise u komp Jamicic. Tak nesto mi se jos nikada nije dogodilo, ovi Zaboladjani se uvijek unezvjere kad izgovorim svoje prezime, kao da japansko, a ne od jednog starog europskog naroda (vidi gore Grgura). Vec mi je skoro uslo u automatizam da slovkam prezime, ali kak ces na nizozemskog slovkati c sa kvaciciom? No ipak oni su navikli da se rijeci izgovaraju totalno drugacije, nego kaj se pisu. Doktor mi je objasnio da je prijelom prilicno dobrocudne naravi te da cu morati nositi gips jos samo tri tjedna. S obzirom da su mi svi prognozirali 4 do 6 ovo je bila jako dobra vijest. Clanak ce doduse ostati malo udubljen, ali ne bi trebalo imati posljedica po funkciju prstiju. Poslao me na novi gips i na slikanje za provjeru. U gips sali su nas docekala gips majstori. Dva tipa, koji kao da su izasli iz Monty Pythona. Jedan celavi s naocalama, a drugi mrsavi sa sijedom bradom i duzom sijedom kosom. Hokej na travi odmah budi komentare, celavi, koji je mene sredjivao se prisjeca svojih hokejskih ozlijeda, dok sijedi tvrdi da mu je bilo cudno zakaj na cesti pored jednog hokejskog kluba u Nijmegenu vozaci odjednom usporavaju, dok nije shvatio da to rade kako bi gledali cure u kratkim suknjama dok igraju hokej. Vani je snijeg poceo sve jace padati, pa su gospoda zakljucila da im je pametno ovaj vikend uzeti bolovanje i iskljuciti mobitele. Mozda ova dva Zabolandjana ipak imaju neke veze sa nasim ninsko-splitskim? Novi gips mi je oslobodio srednji prst, tak da su mi samo prstenjak i mali zbucani. Saka mi je jos uvijek lijepo otecena, ali i to bu se valjda smanjilo. Jedino je gips neki cudan. Moderan valjda, neke plave krpe mi je omotal, koje su ubrzo postale ko kamen. I to vapnenac, pa imaju rupice, tak da nis od potpisivanja i kreativnih tricarija. 21. veljace nova kontrola i skidanje gipsa. A ver. Zbog padalina prometni kaos u Zabolandu je zabiljezio 850 kilometara fila (kolona na autocestama) sto je cetvrti rezultat svih vremena, a nas put u Arnhem je zavrsio skoro kao Vlak u snijegu, ali to je vec neka druga prica. |
02.02.2012., četvrtak
Dan Sesti: Lazni snovi, klizomanija i veliki (p)oglavice
|
Nocas lose spavao zbog bolova i opce slabosti. Probudio sam se u dva, a mislio sam da je barem pola sest. Popio paracetamol i srecom opet zaspao. Eh da sanjao sam neobican san. San koji se igrao sa mnom. Sanjao sam da mi se dogodila neka nezgoda, ali u snu sam sam sebe uvjeravao da je to san, pa bi ispalo da nije bio san, a na kraju je ipak bio. Uf..zavuzlano. Danas prekrasan dan. Nebom vlada plavetnilo, sunce se razlijeva po parkovima, a zima je na najjace. Smrznuti Zaboland ima definitivno svojih cari. Pogotova kada ga zahvati klizacka ludnica. Tisuce Nizozemaca se razmililo po smrznutim jezerima, a klizacka drustva pune staze vodom i podebljavaju led. Daj zamislite ta klizacka drustva. Oni imaju stazu za led (nesto poput atletske staze) i uglavnom cijelu godinu ne rade nista, ali ak se temperatura spusti isod nule par dana, dan i noc rade kako bi osposobili stazu, makar to bilo na samo dva dana. S ovom hladnocom ce ipak malo duze trajati. Cak sam citao da je jedan hokejski klub (pazite dobro klub hokeja na travi) svoju umjetnu travu zalio sa 400,000 litara vode i sutra otvaraju sezonu klizanja na glavnom igralistu!!! evo link ako mi ne vjerujete (a ne bi ni ja vama) http://www.graafschijs.nl/ Jos je ipak bio koristan dan, jer sam napisao i poslao molbu za produljenje najma stanja. Uspjesno promjenio termin za kontrolu kod ortopeda u Nijmegenu ovaj petak i konacno dogovorio sastanak kod odvjetnika u vezi moje pravno-radne situacije u Zabolandu. S tim odvjetnikom nikak na zelenu granu. Mail sam mu poslao prije mjesec dana, nije odgovorio. Onda sam ga zvao i preko njegovih sekretarica se probijao danima, kao da zovem premijera, kad sam ga konacno dobio, onda mi je rekao da me nije zaboravio i da ce mi se uskoro javiti. Sipak. Danas sam se za divno cudo vec iz drugog pokusaja probio do njega i odmah mu predlozio da dogovorimo sastanak, jer ovak ocito ne ide. Njegove dvije recenice su bile: "Dobar dan!" i "Za to cu vas spojiti sa sekretaricom." Dobro da nije jos rekao : "Haug." Veliki poglavica...pih... Sekretarica (jedna od) mi je dogovorila sastanak za 21. veljace. Nadam se da je mislila ove godine... |
01.02.2012., srijeda
dan peti
|
Jucer me pocela ruka svrbijeti ispod gipsa. Iritantno! A mislio sam da se to meni nece dogoditi. Frank mi je donio izrezak iz nekih nizozemskih sportskih novina iz 1904. u kojima se pojavljuje lista hokejskih klubova u ...pazite dobro... Austro-Ugarskoj Monarhiji. Uglavnom nekoliko klubova iz Praga i Beca, protiv nekih sam cak i igrao, stotinjak godina kasnije. Danas sam po prvi put drzao treninge u dvorani nakon nezgode. Malo se glupo osjecam kad me klinci pitaju kak mi se to dogodilo. Pa na ribolovu ;-) Adriaan me vozio tamo i nazad. Sva sreca, jer je i ovdje ispod nule, a zbog gipsa si ne mogu bas dobro jaknu zakopcat. E da i kad sam zavrsio i presvlacio se u svlacionici, Adriaan mi je bez pardona zavezao znirance na tenisicama. (ne, jos nisam naucio veazati znirance jednom rukom). Nije cak ni pitao, samo se sagnuo. Zamisli kolika faca moras biti da ti licnost poput Adriaana veze znirance ;-) Adriaan je vec u sedamdesetima, nekada je bio direktor izvoza jedne niz.firme za Daleki Istok, a u hokejskom svijetu je prosao sve reprezentacije Nizozemske od 60+ do 70+. Kako bi on rekao : "Moja sjajna buducnost lezi iza mene." Nista od kuhanja veceras. A ne da mi se ni ona gotova jela jesti. Juhica iz praha, svjezi sir i kruh, koji je Laetitia sama ispekla. E to je fino. Neko voce. Sad mi dolaze Dick i blagajnik kluba na sastanak. Ako nece Muhamed brdu... |