Zivot u Zabolandu
05.02.2012., nedjelja
Deveti dan: "Odsvecena" crkva
|
Naviknuti se na zivot s rukom u gipsu, nije bas lako. Svakodnevne stvari traju puno duze. Oblacenje npr... navuci carape ili napraviti cvor na trenirci. Vezanje zniranaca jednom rukom je pak prica za sebe. Uvijek mi se raspadnu na kraju. Ak idem van jaknu nemrem zakopcati sam, a i od stavljanja kape na glavu nisam bas odusevljen. Srecom treba mi samo jedna rukavica. Staviti ves na pranje se moze, ali kaj kad trebas sloziti majice ili kosulje...pravi origami. Tusiranje isto ide, zamotam gips u vrecu za smece, no nakon tusiranja...kak se obrisati s jednom rukom i kak si posprejati dezodorans ispod desne ruke? Pranje sudja, pusa Laetitiji. Posisavanje jednom rukom mi dobro ide, ali to valjda kaj imam iskustva iz djetinstva ;-) Dok su me moji doma upozoravali da se to tak ne radi, i da usisavac treba primiti sa dvije ruke, inace je to drek posel. Ja sam se lijepo trenirao za buducnost. Jedino ovo tipkanje jednom rukom mi je naporno na najjace. Kao razvrstavanje rize, nikad kraja, a sve nesto prebires prstima. A vi muski probajte se popisati stojecki... koristeci samo jednu ruku...hehehe... Ajde da vam ispricam jos jedno zabolandsko "cudo". Prije par tjedana, dok je jos bilo toplo, prosetao sam se malo kvartom. U kvartu imamo jednu lijepu veliku crkvu. Nije tak stara, negdje s pocetka 20.st, ali u nekom rastrkanom stilu, trobrodna crkva Sv. Jozepha. Znaci rimokatolicka, jer tu nikada nisi siguran, koja je crkva. Ne kaze se uzalud, dva Nizozemca - tri crkve. No za ovu vrijedi da je bila crkva. Bila u smislu proslosti, ne boje. Naime kao i puno zupa u Zabolandu i ova je ocito izgubila puno vjernika i spojila se s nekom drugom zupom, a velika crkva je ostala napustena. Crkva je cak i sluzbeno "odsvecena". Ne znam postoji li uopce ta rijec u hrvatskom jeziku. I kako se onda zove zgrada, koja je nekad bila crkva? Mene je uvijek zanimalo kak ta crkva izgleda iznutra, ali posto su vrata uvijek bila zakljucana nikad nisam imao prilike uci. sve do ove setnje. Nista ne sluteci priblizavao sam se prednjem dijelu crkve, kad najednom otkrijem da su jedna od vratiju na procelju odskrinuta. To mi je odmah privuklo paznju i krenuh prema vratima. Cvrsto odlucuvsi da udjem, ili barem da pitam mogu li uci. Nije nikog bilo vani, ali iznutra je dopirala velika buka. Neko struganje, meni se cinilo kao da filmska ekipa pomoce ogromne kulise, pa to struze. Udjem u crkvu, desno, lijevo i odjednom, nesto kaj si stvarno nikada ne bih mogao zamisliti u crkvi, ali struganje i buka su bili objasnjeni. Kroz citavu crkvu su se protezale staze za skateboard i BMX. Skakaonice, rampe, zaletista.. Ono kaj se u mnogim gradovma, pa i u Zagrebu moze vidjeti na otvorenom, ovdje e bilo u crkvi. Uglavnom tinejdzeri su izvodili trikove i vratolomije, ali bilo je i klinaca s rodieljima, koji su vjezbali na "pomocnim oltarima". Ja sam sve gledao u cudu, pokusavajuci dokuciti taj poduzetnicki duh, ali i kreativnost ovih Zabolandjana. Na zidovima su jos bili krscanski natpisi i freske. Tamo gdje je nekad bio glavni oltar bilo je zaletiste. Nekoliko mladica je tamo stajalo i pogledom pazljivo proucavalo stazu kojom ce se spustiti. Iznad njih na velikoj freski Isus je sirio ruke, spreman da ih prihvati, ma koju stazu zivota odabrali. |