Zivot u Zabolandu
25.02.2012., subota
Oporavak i odvjetnicka saga
|
Situacija sa sakom se lagano popravlja. Prije tri dana nisam mogao spuzvastu lopticu ni stisnuti lijevom sakom, sad je to ipak vec jedan lagani pritisak. Jedino mi je i dalje veliko problem ispruziti mali prst kada zelim ispruziti sve prste na saci. Jednostavno ne slusa. Impulsi putuju, a on ne reagira. Vrlo cudno i samo jos jedan primjer, koliko smo sretni kaj smo zdravi i kad mozemo ispruziti cijelu saku. Odvjetnik u utorak. Tu sam pricu ostao duzan. Tip bi trebao biti specijalist za radno pravo imigranata, dakle pravi za mene. Po preporukama koje sam dobio jedan od najboljih u zemlji. Ima profesionalnu webstranicu, s popisom raznih uspjesnih slucajeva. Zvao sam ga barem desetak puta i poslao mu nekoliko mailova sa svim vaznim stvarima za moj slucaj. Jos me njemu preporucio jedan njegov bivsi kolega, no toliko je bilo tesko s njime ugovoriti sastanak da je bilo, kao da se pokusavam naci s premijerom i sad konacno se priblizavam njegovu uredu. Velika gospodska zgrada. U dvoristu leprsaju tirkizne zastave s natpisom firme: Louwerse & Veen Advocaten. Firma zauzima dva ulaza. Ja ulazim na jedan. Udjoh, kad ono neki uski hodnik, zidovi bijeli, nekako zapusteni. Dodjem se prijaviti kod tajnice. Ona sjedi iza stakla i drvenog saltera, kao u bankama iz osamdesetih. Pricekam. Dolazi neki tip, prosjed, nesto visi od mene, obucenu u svjetloplavu kosulju s velikim print natpisom Monte Carlo, plave traperice. "Dobar dan! Vi imate sastanak sa mnom. Izvolite." Ja ga slijedim u podrum. Podrum me podsjeca na podrum Tehnickog muzeja u Zagrebu, takodjer iz osamdesetih. Iz neuglednog hodnika u jos neugledniji podrum. U njegovom uredu nema kompjutera, ali zato ima hrpa papira i fascikala. Kao da sam dosao kod moje mame u skolu. On zatvara vrata, a od propuha papiri lete sobom. Sjednemo. On izvadi komad papira pred sebe i kaze: "Recite." Ja u cudu sve gledam i kazem: "Pa poslao sam vec odavno sve mailom." Nemrem vjerovati da se frajer nije ni pripremio za sastanak. Ah da, on se sjeca da je vidio neke mailove, ali ne zna gdje su se izgubili. Tada nas prekidaju dva telefonska poziva. On se javlja na telefon kao da mu je tesko dici slusalicu, a kamoli izgovoriti koju rijec. Ipak dopusta tajnici da ga spoji sa klijentima. Nesto mi ipak budi nadu u njegove sposobnosti, naime spomenuta prezimena u ova dva slucaja su Gordanovic i Nekic. Za vrijeme njegovih razgovora uocavam na polici jednu bocu vina. Vino Vranac. Kada je zavrsio, pogleda me i kao da se sjetio: " A vi ste iz Arnhema, hokej?" Ja potvrdim. Valjda mu je sinulo kako sam dosao do njega. To mu ulijeva ipak nesto energije u organizam i on zove tajnicu da potrazi moj dosije. Istovremeno drugom rukom lista po hrpama papira i kao da trazi. Par put mu papiri popadaju sa hrpe. Tada su cuje glasno: "Nema." s druge strane zice i on poklopi slusalicu. Sjedne za stol i kaze mi: "Pocnimo ispocetka. Vase ime?" Ja naravno ne znam da li da se smijem ili da placem, no kad sam vec tu... Ukratko mu objasnim slucaj. Cinilo mi se da je skuzio o cem je rijec i mozda ce mi cak moci pomoci, naravno uz pristojnu cijenu u koju je onda ukljucena i izrada mog dosjea ;-) Bas me zanima. |