Zivot u Zabolandu
18.02.2012., subota
Tri tjedna
|
Danas se navrsilo tri tjedna od loma kosti u saci. Kakva nezgoda. Jos vidim loptu kako dolazi. Malo je podignuta. Onda nista ne vidim. Mislim da je imam. Bol. Kroz rukavicu. Krik. Odmah sam znao da nije dobro. A kad se sjetim kak mi je vodja ekipe vukao mali prst, kao da je iscasen. Ma mozes ti vuci koliko hoces, ali ja moram u bolnicu. Bolnica u Nijmegenu je bila samo kilometar od sportskog centra. Dali su mi led. Jedan decko je isao sa mnom. Cak sam ja vozio. Ako sam se pitao zasto sam svih ovih godina placao skupo zdravstveno, sad sam znao zasto. Ostao sam skroz smiren, bas kao i kad sam tako prije sesnaest godina zavrsio na hitnoj u Sloveniji. Udarac palice u bradu. E to je boljelo. Mislio sam da su mi svi zubi ispali. Ali opet ostao sam miran. Njemacki doktor je prisao, podigao bradu, te mahnuvsi rukom samo izgovorio: "Kliniek. Kliniek." Injekcija je umrtvila bradu. No osjetio sam cupanje po bradi za vrijeme sivanja. Sestra i doktorica su istovremeno razgovarale o tome kaj ima na placu. To se i danas vidi. tja... Sjecam se da sam tada odlucio, da ako nakon takve ozlijede ostanem u hokeju, da onda stvarno ostajem u hokeju. hahaha.... Mozda nekada stvarno imamo vise utjecaja na nase zivote nego sto mislimo. Cijeli dan sam pospremao stan. Jednom rukom. Veceras mi u posjetu dolazi mladi hokejas Zvonimir. Morao sam urediti "gostinjsku sobu", oprati sudje, kupaonicu, nabaviti nekaj za jesti. Laetitia mi dolazi pomoci urediti lezaj i dovrsiti ostatak sudja, jer to stvarno nisam mogao sam. Uz to sam morao obaviti dosta papirologije za klub, ajde i to sam nekako uspio. Tipkanje jednom rukom, je fakat naporno. U utorak skidam gips. Nadam se da ce sve biti dobro i da cu se opet moci baviti sportom. Sad kada sam otkrio koliko mi to znaci. Sportska aktivnost kao zabava i uzivanje. Igra kao kreativni cilj. Uskladjenost duha i tijela. Opustenost i snaga u isto vrijeme. |