Slomljena Srca

Izgled kao filmska zvijezda?
Žena će se zaljubiti u muškarca djelomično i zbog toga što joj se sviđa njegov izgled. Ali za ženu, kada joj se sviđa izgled muškarca znači to da joj se sviđa izgled njegovih očiju kada je gleda. Svaka žena želi biti centar muškarčevog svijeta. Ako se tako osjeća u vašem društvu, poželjet će vas ponovno vidjeti. Kako dakle izgleda ženama privlačan muškarac? Muškaraca koji je potpuno zaokupljen razgovorom s njom i koji ne gleda prekrasne žene za susjednim stolom svaka će žena smatrati neodoljivim.

Trebam li biti bogat?
Muškarci se često žale jer smatraju kako žene privlače samo bogati i moćni muškarci. Istina je da žene instinktivno privlači takav tip muškarca, ali većina žena je dovoljno pametna i sposobna ignorirati taj instinkt. Žene su danas dovoljno sigurne u svoje sposobnosti, te su odavno prestale tražiti muškarca koji će u njihov život donijeti financijsku sigurnosti.
Ako niste ni moćni, ni bogati, ženama još uvijek imate mnogo toga za ponuditi. Moderne žene žele društvo, komunikaciju, osjećajnost, suosjećajnosti, zaljubljenost i potporu. Imate li te karakteristike, svaka žena će biti sretnija s vama nego s nekim bogatim muškarcem.

Moram li biti sretan?
Žene privlače muškarci kod kojih osjete da je njena perspektiva bolja s njim nego bez njega. Dakle, želite li privući idealnu ženu, potrudite se bar izgledati kao da se dobro zabavljate. Misli li žena kako uživate u životu, privući ćete je, jer će pomisliti kako će i njen život postati zanimljiviji.
Kada žene govore o muškarcu s kakvim bi htjele biti, najčešće navode ove kvalitete: dobra osobnost i smisao za humor. Pod tim misle da žele sretnog i zadovoljnog muškarca. Žele muškarca koji voli sebe i svoj život, ne žele muškarca koji mrzi svoj posao, svoj život, svoju bivšu, svoje roditelje, svoj izgled i svijet općenito.
Ako niste zadovoljni sa svojim životom, držite to za sebe i radite na rješenju problema.

Žene privlače muškarci koji znaju uživati u životu. Vaša partnerica ne bi trebala biti vaša psihoterapeutkinja ili odvjetnica...

-Josip-

Slabe osobe hrle krdu. Očajnički se nadaju da će im krdo podariti snagu koja im nedostaje. Slabe osobe, izgubljene i zastrašene u svijetu kojem su nedorasle, bježe u čopor vjerujući da će u njemu pronaći sigurnost. Ovo je varka i to vrlo opasna.

Slabe osobe odbacuju slobodu, jer ih užasava. Odriču se prava na izbor jer su zbunjene, smetene i zamišljene. Ne znaju ni što žele, ni u što vjeruju. Zato ih svaki izbor stavlja na vraške muke. Lakše im je da umjesto njih odlučuje netko drugi. Kretanje krda bi ih trebalo usmjeriti, jer su u sebi neusmjereni.

Krdo je, međutim, zbroj pojedinačnih slabosti koje žele bijeg od sebe samih. Krdo nema snage. Snagu zamjenjuje panika. Pogledajmo bilo koju gomilu. Svaka je gomila panična. Lišeno prave snage, krdo gaji i uzgaja opsesiju o vlastitoj veličini i važnosti, koja bi trebala ulijati osjećaj veličine i važnosti pripadnicima čopora. Ljudski čopor uvjek počiva na samoprevarantskoj laži. Vladajući princip krda je princip kolektivnog narcisoizma, što ga čini dodatno ranjivim i nesigurnim, samim tim još zastrašenijim, jer je zdanje narcisoizma kula od karata koja se može srušiti svakog trena.

Lišeno snage, krdo je nesigurno i otuda zastrašeno. Kao cjelina, krdo je čak i podložnije strahovima nego što su to po sebi oni koji mu pripadaju i koji su ionako već ispreplašeni. Iz jednostavnog razloga što se strahovi međusobno podupiru i uvećavaju. Pogledajmo bilo koju gomilu. Svaka je gomila panična, jer se strah njome širi kao plamen.

Krdo nikome ne može dati stvarno usmjerenje, jer ga ni samo nema. Ono se slijepo valja vođeno opsesijama, gonjeno strahovima, najčešće u osobnu propast.

Klonimo se krda. Što dalje, to bolje.

Snagu nam ne može podariti nitko izvana. Ništa izvana ne može smiriti strahove, stvoriti sigurnost, usaditi smisao, dati usmjerenje.

Jaki smo onoliko koliko sebe poznajemo i slabi točno onoliko koliko sebe zavaravamo. Smislen život ćemo voditi samo ako taj smisao pronađemo sami.

Ne odričimo se svoje slobode. Bez nje je život otužan i jadan, nikakav dakle. Birajmo sami. Ne dozvolimo da drugi odlučuju umjesto nas. Greške su uvijek moguće, ali je još uvek daleko bolje da griješimo sami nego da drugi griješe u naše ime i na našu štetu.

Prihvatimo izazove slobodne i samopripadajuće osobe. Nije to tako strašno kao što se čini običnim kukavicama koje bježe u lažnu sigurnost krda...

-Josip-

Može li biti koristi od neuspjeha? Može, i to velike, ukoliko smo odlučni da učimo na osobnim pogreškama.
Bojati se neuspjeha izgleda samo po sebi razumljivo. Ne donosi li neuspjeh brojne neugodnosti? Ne prisiljava li nas da se odreknemo onoga što smo namjeravali i ostavimo ono što smo željeli?
To je baš tako. Ali, ljudi se boje neuspjeha, čak i najmanjeg, u daleko većoj mjeri nego što je stvarni značaj posljedica koje neuspjeh donosi.

Nevolja je što većina neuspjeh doživljava kao dokaz vlastite nesposobnosti i niže vrijednosti. Kao razlog da sebe ponize i osude. Kao nešto čega se treba duboko sramiti.

Drugi će pak, za osobni neuspjeh okriviti druge ljude ili okolnosti, spremni da osude sve i svakog, gotovi da se žestokom ljutinom postave na čitav svijet.

Treći će odbiti priznati svoje neuspjehe, pokušavajući da ih nekako, jednostavno na silu, i sebi i drugima predstave kao vrstu dostignuća.

Četvrti će, iz straha od mogućeg neuspjeha, odbiti poduzeti išta, skučivši svoj život u vrlo uske okvire.

Nijedan od tih stavova nas ne vodi nikuda.

Neuspjesi su nešto što predstavlja dio života. Griješimo jer je to jednostavno ljudski, kao što je davno rečeno, ali se lako zaboravlja.
Griješiti nije strašno. Najveći problem nije u greškama koje nužno činimo, već u našem odnosu prema njima. Ne nanosimo sebi najveću štetu griješeći, već propuštajući priliku, ili čak odbijajući, da iz osobnih grešaka nešto i naučimo. Tako što ih previđamo ili ne priznajemo, tako što srdito osuđujemo sebe ili druge. Ili tako što se povlačimo iz života kako bismo zadržali iluziju o osobnoj nepogrešivosti.

Neuspjeh, iz kojeg smo nešto o sebi naučili, puno nam je korisniji od uspjeha koji nas je ostavio zaslijepljenima.

-Josip-

Svakom od nas ponekad dođe da ugrizne nekog. Tad smo razdražljivi do krajnjih granica i napeti k'o puška. Nekima se to događa češće, nekima rijeđe, a kod nekih je to skoro pa svakodnevno stanje.
Neki od nas se u tim trenucima pokušavaju krajnjim naporima savladati, neki traže načine da se oslobode te napetosti kakvom rutinskom, žestokom ili omamljujućom aktivnošću, neki se isprazne na onima koji im se nađu pri ruci.

Oni koji se trude obuzdati svoju potrebu za ugrizima gomilaju u sebi napetost koja postaje neizdržljiva, prijeti da jednog dana eksplodira negdje u njihovoj unutrašnjosti i da ih jednom riječju raznese. Oni koji traže spas u rutini, ubijaju sav život u sebi. Oni koji se kljukaju sredstvima za smirenje sebe umrtvljuju. Oni koji pribjegavaju žestokim uzbuđenjima i omamljujućim doživljajima, izlaz nalaze tek privremeno, postajući sve ovisniji od onoga čemu se prepuštaju.

Oni koji se prazne gnjevno režeči i grizući uokolo, postaju s vremenom teški ljudima s kojima žive i rade. Često su opterećeni nesvjesnim osjećajem krivice zbog onoga što rade ljudima oko sebe, a što im donosi tek neznatno olakšanje.

Najpametnije što možemo uraditi kada nas ulovi želja da ugrizemo, jest da se zapitamo zašto je do toga došlo. Stvari ne padaju s neba, niti se događaju same od sebe. Uvijek postoji uzrok. Ono što nam se događa nikad nije bez razloga. Sve to ima svoje duboke razloge, samo ih treba pronaći.

Zapitajmo se zato, koji nas to gnjev tjera da grizemo.

To je gnjev zbog nemoći da postignemo ciljeve, obavimo zadatke koje smo sebi postavili. Ili koje smo, najčešće, sebi nemilosrdno nametnuli. Rijetko smo kad svjesni koliko puno tražimo od sebe. Iz dana u dan gomilamo obveze, ciljeve, zadatke. Neizbježno suočavanje s činjenicom da je neostvarivo puno toga što smo sebi zacrtali. To u nama izaziva gnjev koji je toliko jači koliko je nemoćniji. I taj nas gnjev goni da ga ispušemo, bilo na sebi, bilo na nekom drugom.

Imajmo malo milosti – poštedimo sebe. Ne tražimo od sebe previše. Ljudska smo bića i naše su moći ograničene. Prihvatimo tu činjenicu, ne kao poraz već kao osnovni dio života.

Razmislimo, da li nam je zaista potrebno sve ono što sebe tjeramo ostvariti. Za početak, napravimo pregled ciljeva koje smo sebi zacrtali, zadataka koje smo sebi zadali, obveza koje smo sebi nametnuli. Kod većine nas, toga ima previše.

Ne razapinjimo se. Time ništa nećemo postići. Osim što ćemo uništiti svoje živote i zatrovati živote onih koji nas okružuju...

-Josip-

Ujutro, tjeskoba je najjača. Da li je to strah pred izazovima, mukama, nevoljama, prijetnjama, pritiscima, neugodnostima dana koji slijedi? Ili je riječ o nećem drugom?

U snu se barem malo vraćamo sebi i barem dijelom oslobađamo osobnosti koju smo sebi nametnuli. Po buđenju, sebi smo najbliži. I ova nas blizina plaši. Osjećamo se nekako razgolićenim, ranjivim, nezaštićenim i samim time nesigurnim.
Žurimo da se što prije ubacimo u ulogu na koju smo navikli i okvirima unutar kojih se osjećamo koliko toliko zaštićenim i sigurnim. Taj osjećaj je, naravno, obična varka samome sebi, ali se te najveće varke najžilavije brane.

Svi jutarnji rituali, od čuvene jutarnje kave "bez koje se ne može" pa nadalje, služe prvenstveno tome – vraćanju u svoju svakidašnju ulogu.

Ljudi to obično zovu "dolaženjem sebi". Radi se o nečem potpuno suprotnom, o žurnom, gotovo paničnom udaljavanju od sebe, od onog unutarnjeg, potisnutog bića kojem smo se u snu približili. Osoba u koju žurimo da ponovo uskočimo, pretijesna nam je. Ona nije nešto izvorno, već nešto na silu nametnuto i s mukom održavano.

Nije zato čudo što nas žulja, steže i što se u noj osjećamo nelagodno, kao u tuđoj odjeći. Barem sve dok, uz pomoć rituala "dolaženja sebi", ne potisnemo svoje stvarno biće dovoljno duboko da više gotovo da ne osjećamo razliku između sebe i osobe koju smo sebi nametnuli.

Jutarnja tjeskoba je izraz naše odbojnosti prema skučenoj i sputavajućoj ulozi kojoj tokom cijelog dana robujemo. Odbojnosti koja, međutim, biva ugušena i koja se vrlo rijetko pretoči u oslobađajuću pobunu...

-Josip-

Ljudima su praznici oni posebni dani koji barem na kratko presijecaju tok sive, monotone, dosadne i najčešće teške svakodnevice. Možemo li ipak svaki dan pretvoriti u praznik?

Kada praznični dani prođu, ljudi se, sa gorkim i mutnim okusom u ustima, vraćaju u tejskobu i mrtvilo, u životarenje bez poleta i radosti, u jedno tmurno ropstvo u kojem se guše i koje uništava ono najbolje u njima. Zašto, recimo, svaki dan ne bi pretvorili u praznik?

Svaki je dan poseban samim tim što je jedinstven i neponovljivi dio našeg jedinstvenog i neponovljivog života. Svaki dan nosi svoje draži i krije svoje radosti.

Samo se trebamo otvoriti i otkriti čari koje nam leže tu, na dohvat ruke a koje ne primjećujemo. Samo trebamo izaći iz oklopa koji smo navukli na sebe. Samo trebamo odbaciti oklop koji, uz škripu, vučemo kroz život i koji nas prije ubija svojom težinom, nego što nas štiti.

Tako ćemo ponovo pridobiti snagu da svijet oko sebe doživimo u njegovoj prisutnosti i da okusimo čar dana u koji smo zaronili kao u more. Otkrićemo tako da su dani prepuni mogućih radosti i zadovoljstava, u stvarima preko kojih obično prelazimo kao preko "malih" i nedostojnih pažnje, a koje su daleko uzbudljivije i koje mnogo dublje očaravaju od onih koje su proglašene "velikim" a koje to, u svojoj ogromnoj ispraznosti, zapravo nisu.

Otkrit ćemo onu tihu i smirenu, a žarku radost koja ne urla na sav glas, jer joj nije potrebno glumiti samu sebe.

Da, svaki je dan praznik jer je, što prečesto zaboravljamo, nezamjenjivi dio našeg jedinstvenog, neponovljivog života, koji tako bezdušno zapostavljamo..

Možemo li ipak svaki dan pretvoriti u praznik? Da,svaki sat, svaki treptaj, svaki događaj...ukoliko ih posmatramo kao jedinstveni dar, mogućnost, da baš kroz određeni događaj iskažemo sebe, "uvećamo" ono što jesmo - izlazeći iz oklopa, živjeći baš ovdje i sada.
Čini se da je najlakše utonuti u dogme, pravila, navike..ne, to je smrt za dušu, za čitavo biće...i na taj način može rasti samo oblak tuge, bezumlja u nama i oko nas.

Dakle, slavimo one predivne trenutke koji su tu, uživajući baš u onome što imamo, a ne beskrajno željeti ono što nije tu - s mislima da će nas baš to "nešto" usrećiti.
Krenimo i živimo osjećaj sreće, radosti, bez očekivanja, jer uvijek imamo baš ono što nam je potrebno. Život i ljubav i sve je baš ovdje, samo čeka da mi to i primijetimo.

Ja sam beskrajno zahvalan što sam shvatio dar života i proslave sadašnjeg trenutka. Za mene je svaki dan poseban!

-Josip-

Puno ljudi sputava duboka inercija, koja im ne samo zagorčava već i doslovno osakaćuje život. Ti ljudi ne pokušavaju bilo što preuzeti, niti bilo šta promijeniti. Jednostavno se učahure i puštaju stvari da idu same.

Ponekad osobe okovane inercijom donose čvrste odluke da okrenu novi list, da nešto prekinu ili nešto započnu. Takve odluke mahom ostaju čista maštarija, koja se ne provodi u djelo, sve se završava na "planiranju" i "razmišljanju", a da "planovi" i "zamisli" nikada ne prerastu u djelo. Pa čak i ako se nešto pokuša, čini se to mlako i brzo se odustaje.

Skloni smo da svoje mane pretvaramo u vrline i svoje nedostake proglašavamo za prednosti. Najomiljenije nam je zanimanje da sebe iz dana u dan krivotvorimo. Tako i osoba prepuna inercijom voli sebe vidjeti i predstavljati kao mudraca koji se, uvidjevši uzaludnost ljudskih stremljenja, uzdigao iznad životne borbe.

S druge strane, takvu osobu nagriza osjećaj teškog mrtvila i besmislenosti koje ju tjera u očaj. Pritišće je mučan dojam da troši svoje dane i da njenim životom upravljaju drugi ili splet slučajnih okolnosti. Može joj se dogoditi da sanja sebe zatvorenu u lijes, što je točan prikaz činjenice da je pokopala sebe samu. Ponekad je hvata paničan osjećaj gušenja, što je isto točan izraz činjenice da sebe guši.

Što je uzrok ove ubojite inercije?
Osobe koje su njome prožete nesvjesno vjeruju da u nepomičnosti i mirovanju nalaze sigurnost. Ti se ljudi boje da bi svaki neuobičajeni potez mogao izazvati nepredvidive posljedice i čak ih dovesti do sloma.

Čega se oni zapravo boje? Kakve ih to opasnosti vrebaju ako izađu iz svoje nepomičnosti?
Tu je opasnost da se doslovno raspadnu, jer djelovanje može pokrenuti njihove unutarnje proturiječnosti i sukobe koji su mirovanjem ograđeni i umrtvljeni. Inertne osobe se boje da, ako se pokrenu, lako mogu postati žrtve svojih snažno suprotstavljenih težnji, koje prijete da će ih rastrgnuti. Ovaj strah je potpuno opravdan, ali nepokretnost ništa ne rješava. Umjesto da istraže svoje proturiječnosti i riješe ih kroz to istraživanje, takve osobe pokušavaju osobne unutarnje suprotnosti umrtviti tako što će umrtviti sebe same.

Ljudi zatočeni inercijom sumnjaju u sebe i strahuju da će ih djelovanje suočiti sa izazovima sa kojima nisu u stanju izaći na kraj i problemima koje neće uspjeti savladati. Ovaj strah dijelom ima realnu osnovu. Umrtvljenih snaga i bez osnovne okretnosti, čovjek se teško nosi sa problemima i izazovima. Ta realna slabost se nadvlađuje napuštanjem inercije.

Većim dijelom, međutim, osjećaj slabosti dolazi iz prevelikih zahtjeva i previsokih ciljeva u odnosu na koje osobne snage uvijek izgledaju nedovoljne. Ljudi zarobljeni inercijom sebi često postavljaju toliko zahtjevne ciljeve da ih je moguće ostvariti samo u mašti. A kad je već tako, zašto da bilo što pokrenu kada se ono što žele u stvarnom životu ionako ne da dosegnuti?

Ponad svega, inertna osoba se boji da će doživjeti poraz, neoprezno se upustivši u kakav pothvat. Ovakve osobe vrlo teško primaju neuspjehe, doživljavaju ih kao ponižavajuće poraze, ne kao sastavni dio života. Zato radije ništa ne poduzimaju, nego da se izlože opasnosti neuspjeha. Ti ljudi kao da smatraju da bi samim rođenjem morali biti pretplaćeni na sjajne uspjehe i blistave pobjede. Kada na svojoj koži osjete da to nije tako, boje se pokušaja i promjene, jer svako stremljenje može biti neshvaćeno i svaka težnja poražena...

Uvijek si bila u meni
Uvijek si bila u meni
i prije nego sam te sreo
u mom srcu jedina svetinja
Sudbina-taj slatki lopov dala mi je tebe
da kradeš mi snove
otkrivajući moju dušu
dajući ljubav
ubijajući strah
Promijenila si boje moga života
donijela sunce
i ispisala svoje ime za vječnost u mom srcu
Poljubi me i ne prestaj
oduzmi mi i onaj posljednji dah
jer u tvom zagrljaju je gdje želim umrijeti...

-Josip-

Svi smo ponekad zbog nečeg nezadovoljni. Ali ima onih koji su nezadovoljni svime i stalno. Otkud ovo kronično i potpuno nezadovoljstvo, kojim ljudi zagorčavaju život i sebi i svima oko sebe?

Kronično nezadovoljnim osobama sve smeta. Čak i ono na što drugi ne obraćaju pažnju ili čemu ne pridaju poseban značaj. Ništa njima nije kako treba, ništa po volji. Takve osobe kao da bose hodaju po trnju. Teške su okolini - šire svoje loše raspoloženje i svoj jad, teže da drugima pomute duševni mir i pokvare svako zadovoljstvo.

Uzrok stalnog nezadovoljstva je u prevelikim, često neostvarivim i proturiječnim zahtjevima koje ovakve osobe tvrdoglavo postavljaju. Sve za njih mora biti posebno. Njihovi zahtjevi su preveliki jer sebe smatraju daleko važnijim nego što to stvarno jesu. Proturiječni su jer su te osobe u sebi proturiječne.

Svoje zahtjeve doživljavaju kao pravo koje im pripada i kao potvrdu osobne umišljene veličine. Ti su zahtjevi istovremeno beznadan pokušaj da se izglade unutarnje proturiječnosti, tako što će svaka od proturiječnih potreba biti zadovoljena, što je nemoguće.

Ima u kroničnom nezadovoljstvu još nečeg što ga čini tako žilavim.

Ne samo da su zahtjevi preveliki i proturiječni, već stalno nezadovoljna osoba budno vreba bilo kakav povod da se za nešto ili nekog zakvači. Najteže joj pada kad je sve u redu.
Takva osoba vjeruje da je nezadovoljna svijetom, koji nije na visini njenih očekivanja, a zapravo je duboko nezadovoljna sobom i nezadovoljstvo sobom projektira na vanjske okolnosti.

Neostvarena osoba je nužno nezadovoljna sobom, a zatim i svime oko sebe. Najbolji način da sebi pomogne je da krene putem samoostvarenja...

-Josip-

Ima ljudi koji su svoj život pretvorili u kaos, u kojem ništa nije na svojem mjestu. Neki baš kao da uživaju u vlastitom kaosu, nazivajući ga slobodom. Drugi se u svemu tome ne osjećaju najugodnije pa povremeno odlučuju da se konačno srede, što im obično ne uspijeva.

Naravno, kaos i sloboda su različite, međusobno suprotstavljene, nespojive stvari. Sloboda pretpostavlja izbor. U kaosu nikakvog izbora nema. Naprotiv, tu je čovjek igračka pukih, slijepih slučajnosti koje ga simultano bacaju tamo-vamo.

Oni koji kaos proglašavaju slobodom, koji ga predstavljaju kao svoj otpor stegi i prinudi, pokušavaju da pred samima sobom prikriju, kako žalosno stanje u koje su zapali, tako i svoju nemoć da se iz njega izvuku. Kako im je stalo do lijepog mišljenja o sebi, uljepšavaju ono u što se ne usuđuju dirnuti te i zbog razloga što to ne mogu promijeniti.

Oni koji se povremeno pokušavaju izboriti sa svojom kaotičnošću u tome ne uspijevaju jer njihova odluka ne zadire duboko, već grebe po površini. Takve osobe pokušavaju promijeniti svoje ponašanje, a da zapravo ne promjene ništa u sebi. Barem ne ništa bitno, ništa od temeljne važnosti.

Kaotični ljudi su nevolja za okolinu, jer i druge pokušavaju uvući u svoju kaotičnost. Često remete tuđu organizaciju, tuđe planove, tuđe rasporede i ljuti ih kada ih zbog toga opominju ili prekore. Dijelom zato što ne mogu drugačije. Neorganizirani, nisu u stanju uklopiti se u tuđu organiziranost. Dijelom iz potrebe da drugima pokvare ono što im samima nedostaje i da druge ometu u onome što sami nisu u mogućnosti postići.

Kaotičnost proizlazi iz duboke unutarnje nesređenosti. Kaotična osoba ne uspijeva uskladiti svoj život jer nije usklađena sama sa sobom. Razapeta je između većine međusobno nepomirljivih želja, potreba, htijenja. Ne može donjeti nikakvu odluku jer ne pristaje na odricanje. Zato prepušta vlastitim impulsima i vanjskim okolnostima da, od trenutka do trenutka, odlučuju umjesto nje.

Kaotična osoba htjela bi sve. Zato odbija prihvatiti ograničenja, kako osobna tako i ona vanjskog svijeta. Tako je, recimo, u stalnom sukobu sa vremenom, čiju ograničenost doživljava kao prisilu.

Kaotična osoba ne poznaje sebe. Ne uspijeva se pribrati jer ne zna što zapravo jest, a što nije, što može, a što ne može biti...

-Josip-

Njemu baš ništa ne polazi za rukom. Ne uspije što god da pokuša, zezne čega god se primi. Iako stalno trpi poraze, gubitnik ne voli gubiti. Sebe proklinje kao nesposobnjakovića, ali njegovo gubitništvo nije posljedica njegovih nedovoljnih sposobnosti, već nečeg drugog.

Unatoč ponavljajućim neuspjesima, gubitnik nije ništa lošiji od drugih ljudi. Njegove mogućnosti su često veće, nikako manje od mogućnosti onih koji daleko bolje prolaze, ali on nikako ne može svoje sposobnosti iskoristi. Ili, točnije, sebi zabranjuje korištenje istih.

Gubitnik je razapeta osoba, koja je samu sebe sputala, koja je sama sebi vezala ruke i noge. Osoba koja živi tek dijelom svojih sposobnosti i mogućnosti. Gubitnik je samoga sebe osudio na bolne poraze i mukotrpne neuspjehe. Ne uspijeva jer sebi zabranjuje uspjeh, trpi poraze jer sebi zabranjuje pobjede.

Boji se da bi mu pobjede i uspjesi mogli navući na vrat zavist, neprijateljstvo, mržnju. Lakše mu je zaostati nego da je izložen napadima onih koje je pretekao. Gubitnik ne zna izazivati, zato će se, podsvjesno, pobrinuti da zezne i zabrlja, iako po svojim sposobnostima to ne bi trebao, iako zbog toga pati. Ne želi se isticati jer strahuje da će istaknut postati uočljivija i lakša meta, koja jednostavno poziva da se po njoj raspali.

Čini mu se da je sigurnije biti među posljednjima nego među prvima - ljudi ne opraštaju ako prednjačiš i ako ih nadmašiš. Nesposobnjaković će, vjeruje, izazvati sažaljenje i samilost, ali će se zato ubilački bijes sručiti na glavu onog ko se odvažio uspjeti.

Gubitnik se krije iza svoje prividne nesposobnosti. Gubitništvo je sklonište u koji se uvlači.

U potaji ga, međutim, izjeda žudnja za uspjehom, pobjedom, moći, pred kojom, uplašen, iznevjeren, bježi u nove promašaje i neuspjehe...

pjesmica...

Samo s tobom volim
...Mjesec
Zvijezde
Na koži tragovi tvojih usana
u srcu novi osjećaj
Vidio sam zvijezdu
u njoj moje i tvoje ime
pretvorila nas u najljepši san
I samo jednom
samo s tobom letim u zanosu dodira
Samo s tobom drhtim od nježnosti tvojih usana
i dodira prstiju kao latica najnježnijeg cvijeta
Samo s tobom volim
osjećajući svaki tvoj pogled duboko u duši
koji mi kaže da sam voljen
i letim visoko među zvijezde
i moja sreća je kao svemir
i naša ljubav je besmrtni cvijet
što ga nosi vjetar naših dodira
što ga čuva nježnost naših poljubaca
što ga hrani snaga naših osjećaja !!!

-Josip-

Nikada ne ostavlja na miru one koji od njega ovise. SBrine se da ih optereti što većim teretom, kako bi iz njih, a na osobnu korist, izvukao najviše. Ali i da bi ih, što je možda još važnije, držao u neprekinutoj podređenosti pod sobom.

Svoje žrtve časti vrijednosnim propovjedima o vrlinama, marljivosti i žestokog, samoprijekornog rada. Skoro kao da doprinosi moralnom usavršavanju onih koje zapravo tlači.

Ne podnosi pomisli na vrijeme koje bi ljudi mogli posvetiti sebi, kao da je to vrijeme njemu osobno ukradeno, ako ih ne bi uvijek držao zauzetim nečime. Zato što tada izmiču njegovoj volji i kontroli, što ga užasava i plaši.

Uvjeren je da će se oni, koje ispusti iz svojih ruku, sigurno urotiti protiv njega. Kovanje zavjera doživljava kao osnovni dio ljudske prirode. Uvjeren je da čovjek ima samo dvije mogućnosti: da porobi ili da bude porobljen.

Strahuje da će oni, koje ne podredi svojoj volji, uzeti sud u svoje ruke. U osudu je unaprijed uvjeren možda i stoga što, unatoč vanjskoj umišljenosti, o sebi zapravo i nema neko naročito laskavo mišljenje, mada to svjesno ne priznaje ni sebi samome.

Želi poništiti tuđu svijest tako što će je prikovati za hrpu zadataka, ne ostavljajući joj prostora za bilo što drugo.

Uostalom, njegov je život prazan kada ne vitla bičem nad glavama robova koje goni da rade do iscrpljenosti.
U njemu nema ničega. Zato želi i u drugima uništiti punoću života, pretvarajući ih u radne strojeve...

-Josip-

On je smatran šarmantnim i ugodnim čovjekom. Ljudi su, a posebno žene, voljeli i tražili njegovo društvo. Osvajao je srdačnošću i zaraznom vedrinom. Kako nije bio ni nepristojan ni naporan, svi su mu rado izlazili u susret.

Tako je bez puno truda postizao uspjehe, nedostupne čak i onima koji su ulagali puno više napora i rada. Uz Njega je život izgledao lakši, laganiji. Ljudi nisu osjećali da ih napada ili ugrožava i zato se protiv njega nisu borili, niti su mu postavljali prepreke koje drugima postavljaju.

Nasuprot svoje omiljenosti, nasuprot uspjehu koji ga je pratio, Njega je često lovio neki neodređeni nemir i mučilo neko nejasno išćekivanje.
Ponekad bi ga, prije važnijih susreta, hvatala prava scenska trema, onakva kakvu osjeća glumac prije nego što se pojavi pred publikom.

Imao je povremeno i prave noćne more. Tada je sanjao ledena lica koja ne obraćaju pažnju na njegovu srdačnost, njegove duhovitosti, njegove šale i pošalice. Bila su to lica koja neumoljivo sude i koja ništa ne može raskrinkati. Sanjao bi kako ga mijenjaju, a da nije točno znao zbog čega, i izlažu javnom sramoćenju i sudu.

Njegov problem je u tome što se navikao provlačiti kroz život šarmom i površnom duhovitošću. Nikada u ništa nije ulagao neki ozbiljan napor i nikada se ni u što nije ozbiljno posvećivao.
Nije ulazio dublje ni u odnose sa ljudima. Njegova je srdačnost bila rutinska i isto toliko površna kao i njegova duhovitost. Potajno se pribojavao da će se to kad tad primijetiti.

Raspolagao je ograničenim repertoarom viceva, šala i anegdota koji su po pravilu palili, ali je uvijek postojala opasnost da iznevjere, i to možda u nekom kritičnom, presudnom trenutku.
Uostalom, nije bio tako bezazlen kakvim se predstavljao. Uspjevalo mu je da se popne iznad mnogih i da dobije više nego što su drugi dobijali, a da ovi zapravo ne shvate što se stvarno događa.
Potajice je to nazivao taktikom "uspavljivanja i zavaravanja protivnika", potajno se ponoseći što je lukav kao Odisej.

Strahovao je, međutim, da ljudi ne primijete što on zapravo radi, da se u bijesu ne okrenu protiv njega i ne unište ga. On je uspješno glumio samoga sebe. Bio je vrsni glumac kome je predstavljanje vlastite osobnosti išlo od ruke.

Strahovao je, međutim, da će ga glumački instinkt izdati i da će predstava biti raskrinkana.
I ne samo to. Mučilo ga ja onaj osjećaj uzaludnosti i praznine, jer iza dopadljivih viceva i fraza, nije bilo ničega...

-Josip-

Gađenje se u nama taloži iz dana u dan. Sve dok nam neke stvari ne postanu toliko mrske da više jednostavno ne možemo "vidjeti ih svojim očima". Bilo da je riječ o poslovima kojima se bavimo, ljudima sa kojima živimo ili radimo, mjestima koje posjećujemo ili obitavamo ili pak djelatnostima kojima se zanimamo i zabavljamo. Neki tada sa odvratnošću sve napuštaju i idu dalje. Do nekog novog gađenja.

Neke ova mučnina plaši i pokušavaju je suzbijti, potisnuti, sve dok jednog dana ponovo ne izbije na površinu svom silinom. Neki ostaju zbunjeni i ne znaju što bi učinili.

Gađenje je posljedica iznevjerenih očekivanja. Ono je izraz naše uvrijeđenosti, jer nismo dobili ono što smo smatrali da nam s punim pravom pripada, a da pritom vrlo često ni sami ne znamo što je to točno. Ali imamo osjećaj da "to nije to", koji prati neki kiselkasti okus.

Možda, međutim, od ljudi, okolnosti pa i nas samih tražimo previše, čak nemoguće?
Možda se nismo pokazali onako kako smo željeli i dokazali vlastitu briljantnu nadmoć u koju smo tako čvrsto vjerovali?
Možda su ljudi i okolnosti nanjeli žestoki udarac našem ponosu. Ili smo to, osobnim nezadovoljstvom, učinili mi sami? Gađenje je često podmukla bol teško ranjenog ponosa.
Možda bi htjeli neostvarivo i osjećamo se silno povrijeđenim što nam se to nije desilo?

Kada nas obuzme gađenje, valja se zapitati što je to povrijedilo naš ponos i koja su naša očekivanja iznevjerena.
Što je to oštetilo preuveličanu sliku koju gajimo o sebi i pravima koja nam, kao nadmoćnim bićima, pripadaju?

Umjesto da bježimo naprijed, potiskujemo ili se migoljimo po osobnoj zbunjenosti, svedimo sebe na pravu mjeru. To nije lako, ali je ljekovito i djelotvorno.

Tko od života traži previše, dobija premalo, jer nikad ne nauči uživati u onome što ima.
Tko želi biti više nego što jest, biva manje nego što bi mogao biti...

-Josip-

Pod udarcima života, ljudi se iznutra ukrute, stvrdnu, učahure. Razlog tome je lakše preživljavanje onog što im se događa i onog što ih pogađa. Pritom, međutim, gube duševnu svježinu i gibljivost.
Doživljaji im siromaše i venu.

Ljubaznost zakržljava, osjetljivost se smanjuje.
Sposobnost uočavanja, spoznaja, doživljaja nećeg novog, počinje se gasiti u nama.
Nestaje čilosti i snage prijeko potrebne za promjene.

Ti ljudi se gase, umiru još za vrijeme svojeg života, u kome se iz dana u dan sve teže pronalaze. Od toga njihovi strahovi svakodnevno rastu. Najradije bi zaustavili i umrtvili sve oko sebe kako bi se osjećali bar malo sigurnijim, ali je to nemoguće.
Od bola i mučnine tražimo utočište u tupoći osječaja, ali su čak i bol i mučnina još uvijek bolji od tupoće ili otupljelog osjećaja.

Umrtveljnost je previsoka cijena kojom plaćamo osjećaj jedne lažne, nepostojeće i nemoguće sigurnosti. Život, stalno i ponovno, donosi nove izazove na koje valja odgovoriti.
Ti izazovi potražuju živu ljubaznost kako bismo ih prepoznali i duševnu fleksibilnost kako bismo im odgovorili na pravi način.

Razgibajmo se i pomaknimo, zato, iznutra. Ništa nam ne vrijedi nam sva tjelesna gimnastika i sva tjelesna okretnost do koje uspijemo doprijeti, ako nam duša ostane ukrućena i polumrtva.

Održavajmo unutrašnju svježinu i fleksibilnost, razvijajmo ljubaznost, produbljujmo sposobnost doživljavanja. To je ono najdragocijenije što imamo.

Ostanimo otvoreni prema svijetu i prema sebi samima. Prikupimo dovoljno hrabrosti za mijenjanje i promjene. Ne mijenja se samo ono što je mrtvo, ono se raspada i truli.

Klonimo se osobnih čahura. Ono što nam se čini skloništem je zapravo zatvor u koji smo sami sebe strpali...

-Josip-

Očaj nije neposredna posljedica događaja i okolnosti, već odnos između nas i onoga što nas pogađa. Slične, ponekad potpuno iste prilike i događaji jedne bacaju u očaj, druge, međutim, ne. Nije tu riječ o nekoj tajnoj snazi, koju jedni imaju, dok drugima nedostaje, već o različitom odnosu prema sebi i prema životu.
Netko će, na primjer, očajavati kad ostane bez posla. Netko drugi će zbrojiti svoje snage kako bi našao novi. Netko će se prepustiti očaju zbog propasti odnosa koji mu puno znači. Netko drugi će izgraditi novi odnos. Netko će pasti u očaj zbog neuspjeha na fakultetu ili u školi, dok će se netko drugi bolje pripremiti kako bi bolje prošao.

Očajnici su ljudi koji su skloni da lako klonu i odustaju, da se predaju bez borbe. Ne zato što nisu dovoljno jaki, već zato što podsvjesno vjeruju da im sve mora biti pruženo na dlanu, da moraju biti izuzeti, pošteđeni problema i nevolja koje druge pogađaju, jer su oni nešto posebno, nešto drugačije.

Očajnici su skloni preuveličavanju osobne nevolje. Ili da ih vide tamo gdje ih, realno gledajući, nema. Tako će, recimo, neko očajavati ako nije u središtu pažnje ili što nema ovu ili onu stvar, kao da se bez toga ne da živjeti kao čovjek.

Očajnik misli da je sve izgubljeno, sve propalo, da više ništa nema nikakvog smisla, da više nema razloga za život. Život, međutim, ne pita za razloge. Život nastavlja dalje. U tom životu očajnik trune, vene smrvljen.

Sam je sebe osudio na očaj. Iz nemoćnog bijesa što život ne može podrediti svojim zahtjevima. Iz bijesa što se na svakom koraku popliće o jednostavnu istinu, da nije ništa više nego što stvarno jest. To je onaj prvi, uočljiviji sloj očaja.

Postoji i onaj dublji, tiši, neprimjetniji, ali zato puno razorniji.
To je očaj zbog toga što smo napustili sebe, pokušavajući biti ono što nismo.

Tako čovjek očajava iz dva razloga: Što nije više nego što jest i što odbija biti ono što jest.

-Josip-

Što je više preuveličanosti samog sebe, manje je dostojanstva. Umišljenjaci se hrane lažima, dostojanstvo počiva na istini. Umišljeni se uvijek razmeću i dure, dostojanstveni to nikad ne čine. Umišljenost je neumjerena, dostojanstvenost odmjerena.

Umišljena je osoba umišljena jer je umislila da je ono što nije. Kiti se mnoštvom nepostojećih vrijednosti, osobina i zasluga. Takva osoba glumi samu sebe od jutra do sutra. I pred sobom i pred drugima. Potrebna joj je publika koja će živim odobravanjem potvrditi izmišljenu osobu koju predstavlja.

Dostojanstven čovjek živi svoj život onakav kakav je. Ne kiti se jer mu to nije potrebno. Ne juri za tuđim odobravanjem jer zna na čemu je.

Umišljena osoba je u stalnom strahu da će biti provaljena, raskrinkana, spuštena na zemlju.
Dostojanstven čovjek nema razloga za strah, jer ne lebdi u oblacima i jer se ne pretvara da je ono što nije.

Umišljena osoba je u sebi smetena. Zato je uvijek na oprezu i usplahirena.
Dostojanstven čovjek je pribran jer zna tko je, što je, na čemu je.

Umišljena osoba duboko sumnja u sebe. Zato joj je najbitnije da se umjetno napuhava kako bi sama sebi izgledala značajnijom.
Dostojanstven čovjek točno zna koliko vrijedi. Sebi niti što pridodaje, niti što oduzima.

Umišljena osoba je napadna, zato što je slaba.
Dostojanstven čovjek je smiren i staložen, zato što je jak.

Umišljenost se zasniva na samozavaravanju i samoodbacivanju, dostojanstvo na samospoznaji i prihvaćanju sebe samog...

-Josip-

Sami sebi izmičemo. Ono najbitnije o nama samima lako nam promakne ili proleti. Puno toga previdimo jer ne želimo vidjeti. Dnevnik je korisna alatka koja nam može pomoći da se fokusiramo na sebe same.

Vodeći dnevničke bilješke ponovo prolazimo kroz svoj dan. Kroz događaje i doživljaje koji su ga ispunili. Kroz nade i razočaranja, radosti i tuge, srdžbe i strepnje. Kroz polet ili potištenost. Kroz uvrede koje su nam nanjeli i one koje smo sami nanjeli, drugima ili sebi. Kroz ono što nas je porazilo i ono što nas je ojačalo. Kroz svoje pobjede i svoje poraze. Kroz svoje uspjehe i svoje promašaje.
Vrijeme koje posvetimo dnevničkim bilješkama je vrijeme koje smo posvetili sebi.

Važno je da pritom pustimo misli da nam teku što slobodnije, uz što manje svijesne kontrole. Da ne zaobilazimo ono što nam izgleda smiješno, beznačajno ili ponižavajuće. Što se manje kontroliramo, to bolje. Važno je da iskažemo sve. Da povratimo sve ono što u sebi nosimo, jer ono što u sebe zakopamo nastavlja nas trovati iz zasjede. Neka nas i misli i osjećaji slobodno ponesu. Dopustimo da se naš osobni život što dublje ureže u nas.

Doživjet ćemo olakšanje, kao da smo se riješili nekog tereta. Osjetit ćemo se pročišćenijim i bližim sebi.

Vraćajmo se na ono što smo zabilježili. Zamislimo se nad tim. Pregledavajući svoje bilješke, moći ćemo otkriti obrasce koji oblikuju naše postupke i naše emocije. Moći ćemo prepoznati okove koji nas stežu i otrove koji nas uništavaju, kako bismo ih se mogli osloboditi.

Budimo što je moguće redovniji. Bilješke u dnevniku su razgovori koje vodimo sa sobom samima. Ne tražimo izgovore da ih izbjegnemo ili propuštamo. Kad imamo vremena za sve drugo, možemo naći vremena i za sebe. Nismo baš toliko zauzeti kao što nam se možda čini...

-Josip-

Mnoge ljude proganja fantom savršenstva, uzrok mnogih velikih nevolja, zloduh koji čovjeka isisava, muči, lomi, uništava.
Opsjednuti ovim fantomom, ljudi gube svaku viziju o ostvarivom i mogućem. Pa i svaki interes za ono što se zaista može učiniti i postići. Sve im to izgleda jadno, ništavno, nedostojno truda.

Samo bi se savršena ostvarenja mogla računati, ali njih, naravno, nema. Otuda čovjek ide kroz život prožet dubokim nezadovoljstvom sobom, ljudima oko sebe i svime što ga okružuje. Izjedaju ga gorčina i jed, raspinje unutrašnji bijes. Dođe mu čas da rastrgne sebe, čas one i ono oko sebe.

Svaki nesklad u braku ili ljubavnoj vezi ga ljuti, jer dokazuje da mu brak ili veza nisu idealni. Svaka trzavica u odnosima sa rodbinom, prijateljima, poznanicima ga razdražuje jer svjedoči o nesavršenstvu ljudskih odnosa.

Svaki problem, ili neuspjeh na poslu ga ispunjava srdžbom i strahom, jer ukazuje da posao ne obavlja na besprijekoran način. Da nije nedostižni i svemogući majstor svog zanata. Život mu djeluje otužno, jer ga je nemoguće ispuniti neprekidnim i treperavim ushićenjem. Budući da nije u stanju doseći savršenstvo, čovjek odustaje od mnogo toga. Njegov život postaje sve skučeniji, sve sumorniji.

Ganjajući nedostižno savršenstvo, čovjek svoje snage rasipa uzalud. Isprazno i u prazno. Pokušavajući ostvariti nemoguće, čovjek propušta postići ostvarivo.

Trudeći se buiti ono što je nemoguće biti, čovjek zanemaruje ono što stvarno jeste i što stvarno može..

-Josip-

Puno se ljudi opterećuju, poneki i potpuno unište brigama. Može se brinuti za sebe i svoje, ali i za druge ili zemlju u kojoj žive, pa čak i za svijet. Obuzetost brigama svakako nije ugodna, ali ih se ljudi ipak nerado odriču, jer brinući ostvaruju neke vrlo važne ciljeve: zadovoljavaju svoj ponos, razmišljaju da mogu čarobno djelovati na sudbinu i porobljavaju svoju okolinu.
Brige su nešto čime se ljudi u pravilu ponose. Rado ističu svoju zabrinutost, a osluhnemo li pažljivo njihova žaljenja, uočit ćemo u njima sasvim jasnu primjesu samohvalisanja i samozadovoljstva.

Zabrinuta osoba sebe smatra daleko vrijednijom od onih koje malo što brine i koji život uzimaju olako. Takva osoba sebe proglašava ozbiljnom i dubokom, nadasve odgovornom, prezirući nedovoljno zabrinute kao površne, brzoplete, neodgovorne, neozbiljne.
Pored toga što hrane ponos, brige su vrsta čarolije. Čovjek koji brine, potajno je uvjeren da će tako spriječiti da se dogodi ono od čega strahuje. Kao da brigama odvraća nevolje, odbijajući sudbinu. Od toga, naravno, nema ništa. Događanja idu svojim tokom, nimalo se ne obazirući na naše brige. Možemo zbog toga biti ljuti koliko god hoćemo, ali nam to ništa ne pomaže.

Brige su i vrlo zgodno oružje za sputavanje i porobljavanje okoline. Brigama nastojimo okovati i sputati druge ili ih možemo upregnuti za svoje ciljeve. Ljudima se osporava, pa i uskraćuje pravo da čine puno toga što bi željeli, kako nam svojim postupcima ne bi zadavali brige. Ili se od njih traži da, u ime naše zabrinutosti, rade ono što nama odgovara. Onaj tko se pokuša oduprijeti i sačuvati svoju slobodu, biva optužen za neodgovornost i bezobzirnost. Gorkim se prebacivanjima u nepokorne usađuje teško osjećaj krivnje. Ova je tiranija posebno podmukla, jer se uvlači pod kožu i truje život onih koje porobljava.

Razarajući je teret briga koji su mnogi sami na sebe postavili, u jalovom pokušaju da se uzdignu iznad ljudi i iznad života. Brige uzalud gutaju ogromnu energiju koja bi se mogla upotrebiti na smisleniji i korisniji način. Obuzeti brigama, ljudi bivaju iscrpljeni a da ni sami ne razumiju zašto. Postaju napeti, razdražljivi i napeti.

Visoka je cijena koja se plaća za pokušaj da se pomoću briga podupre ponos i dosegne moć.

Ovo sve me podsjetilo i na neke "brižne" roditelje, koji živeći živote "svoje" djece - zaborave proživjeti svoj život, a djecu onesposobljavaju da sami postanu stvaratelji vlastitog života kroz stvaranjem osobnih iskustva..ali ta važnost, ta potreba da se bude potreban, ta slatka "manipulacija" koju neki ljudi (verujem u dubokoj nesvjesnosti) čine i sebi i onima oko sebe, vremenom ipak dovodi do bolesti, do nezadovoljstva zbog neispunjenih očekivanja ("dao sam svoj život za tebe, a ti mi tako vraćaš!"). Lakše je kontrolirati, brinuti se o drugima, postati "važan", nego ući u sebe, osvijetliti vlastitu nesigurnost, ispuniti se ljubavlju.. i kao posljedicu, tada tu ljubav zračiti iz sebe. Netko se sjeti toga i uživa, a drugi hodaju drugim (mada najčešće ne i svojim) putem

Moj zaključak je da ljudsko biće može puno više učiniti za sebe nego što mu se čini...

-Josip-

Ima u životu dijelova kad gubimo motivaciju. Kad postajemo bezvoljni. Kad nam nije ni do čega. Ciljevi kojima smo težili nam tada izgledaju prazni, besmisleni, bljutavi, beznačajni. Takvi periodi su vrlo mučni, ali mogu postati prilika za ozbiljno ispitivanje samog sebe i promjenu.
Na gubitak motivacije ljudi obično reagiraju na dva podjednako neproduktivna načina. Ili se prepuštaju bezvoljnosti i u nju utonu kao u živo blato koje sve guta, ili pokušavaju da sebe silom natjeraju da nastave dalje, što daje veoma mršave i nezadovoljavajuća, a često i nikakve rezultate.

Gubitak motivacije je znak da smo zapali u duboku unutrašnju depresiju, čije uzroke valja istražiti. Zašto nas više ne drži ono što nas je do tada držalo? Niti nas vuče ono što nas je do tada vuklo? Zašto nam je postalo beznačajno i besmisleno ono čemu smo bili posvećeni?

Kao i uvijek kada je ljudska duša u pitanju, mogući su različti odgovori.

Možda smo osjetili da ciljevi kojima smo težili zapravo nisu naši, iako to ne želimo sebi otvoreno priznati? Da su nam ih nametnuli drugi ili da smo ih sami sebi nametnuli. U tom slučaju je bezvoljnost izraz nesvjesnog otpora da nastavimo putem kojim zapravo ne želimo ići i protest protiv vanjske ili unutrašnje sile kojoj smo podvrgnuti.
A možda smo se razočarali u sebe? Možda nismo uspjeli ispuniti osobna očekivanja. Možda se ispostavilo da su naši dometi manji nego što smo vjerovali da će biti. Možda nam se čini da smo žalosno podbacili. Možda smo se suočili sa činjenicom da je daleko blistav uspjeh kakav smo sebi predočavali, pa se sada s gađenjem udaljavamo od onoga čemu smo težili. Tada je bezvoljnost oblik našeg prijezira prema sebi. A gubitak motivacije je pokušaj da se, odbacivanjem ciljeva, nekako zamete neuspjeh koji uopće ne mora biti tako velik kao što nam se zbog pretjeranih očekivanja čini. Tada se podsvjesno tješimo kako nešto ne uspijevamo postići jer to i ne želimo, a odustajanjem spašavamo sebe novih neuspjeha ili, najčešće „neuspjeha“. Možda su se pojavile neke nepredviđene teškoće ili okolnosti sa kojima se odbijamo uhvatiti u borbu. Bilo zato jer smo takvi koji bi htjeli sve unaprijed predviditi i koji odbijaju prihvatiti kako to nije moguće, bilo zato što strahujemo da se u novim okolnostima nećemo znati snaći. Gubitak motivacije je tada sredstvo bijega. Ili je ispalo da je ono što želimo daleko teže ostvariti nego što smo se nadali, da su prepreke daleko brojnije i veće od onih kakve smo sebi predstavljali. A od onih smo koji bi da im sve otprve, lako i brzo, pođe za rukom. Pa uvrijeđeni što sve ne ide kao podmazano, gubimo volju za nastavkom.
Ili smo možda na dobrom putu da ostvarimo nešto što sebi zabranjujemo. Pobjedu ili kakvu osvetu, na primjer. Ili nešto daleko konstruktivnije. Kakvo vrijedno dostignuće kojeg se plašimo, jer se bojimo isticanja. Ili smo na putu da se približimo sebi, a od sebe strahujemo. U takvim slučajevim gubitkom motivacije sabotiramo sebe sami...

Pronaći uzrok perioda nemotiviranja i bezvoljnosti znači otvoriti sebi mogućnost promjene...

Da bar mogu biti
Da bar mogu biti pored tebe
gledati te u tišini dok snivaš

Da bar mogu nacrtati moje snove
u kojima si uvijek ti

Da bar mogu biti uz tebe i reći ti
volim tvoje lice
tvoju kosu
tvoj glas
volim čuti ono tvoje:volim te puno
volim tvoj zagrljaj
miris tvoje kože
taj beskrajni horizont u tvojim očima

Da si bar uz mene da osjetiš moj mir
i kada dođe noć da čuvam ti dušu

Kako da se budim daleko od tebe
bez tvog tijela da moje grije
kako da živim bez tebe ljubeći tvoje fotografije

Možemo zamoliti vjetar da nosi naše poljupce
i gledati mjesec u isti tren
brojiti dane-još jedan manje
i čekati onaj
kada biti ću tu
zagrliti te nježno i šapnuti volim te....

-Josip-

Bijes se ponekad doživljava i izražava otvoreno. Češće, međutim, ostaje prigušen i prikriven. Tada se manifestira kroz potištenost, mrzovoljnost, glavobolju, bolove u prsima ili trbuhu ili opću napetost. U strahu od posljedica, ljudi pokušavaju kontrolirati svoj bijes ali vrlo rijetko ulaze u uzroke koje ga izazivaju. Bijes tako biva potisnut, ali ne i uklonjen.

Uzroci bijesa mogu biti razni. Nemoć je jedan od najčešćih i najvažnijih.

Posmatramo li sebe i druge, uočit ćemo da najlakše i najžešće pobijesnimo onda kada se osjetimo nemoćnim. Što je nemoć dublja i bolnije doživljena, bijes je toliko i veći. U tome smislu, bijes je naša emocionalna reakcija na raskorak između onoga što bismo htjeli i onoga što možemo i što nam je dano. Gnjev može bti fokusiran prema ljudima za koje vjerujemo da nas sputavaju, prema okolnostima za koje nam se čini da nas sputavaju ili prema nama samima, jer ne uspijevamo u onome što smo sebi zacrtali. Može skakutati, fokusirajuči se sad na ljude, sad na oklonosti, sad na nas same. Kao što se može usmjeravati malo na jednu, malo na drugu osobu ili okolnost ili se zakvačiti za bilo kakvu slučajnost.
Bijes se može prigušiti, ali ne i iskorijeniti voljnom ili automatskom, svjesnom ili nesvjesnom samokontrolom. Možemo sebi privremeno olakšati tehnikama pražnjenja i opuštanja, ali na taj način nećemo riješiti glavni problem. Točno je da se osjetimo lakše kada kada iskalimo svoj gnjev - neki ljudi nam samo tome i služe. I duboko disanje će dati svoj učinak. Ali je sve to trenutno. Napadi gnjeva će se nastaviti jer nismo dotakli bit problema.
Bijes nije nešto što nas spopada izvana. Bijes je dubinski izraz našeg odnosa prema životu i sebi samima. Želimo li se osloboditi bijesa, najbitnije je da promijenimo taj odnos. A to znači da prihvatimo jednostavnu činjenicu da ne možemo sve što bismo htjeli i da nam ne mora biti ispunjeno sve ono što od ljudi, života pa i sebe zahtijevamo.

Riješiti se bijesa znači uskladiti svolje želje i zahtjeve sa mogućnostima za njihovo ostvarenje. To, u najdubljem smislu, znači pomiriti se sa sobom i svijetom oko sebe...

-Josip-

On je čovjek koji odbija preuzeti bilo kakvu odgovornost. Kada stvari ne idu kako valja ili kako očekuje, za to su uvijek odgovorni drugi. Nikada on. A biti odgovoran za njega znači biti kriv. Život provodi tražeći krivce.
Za probleme u kući, krivi su mu žena, djeca, roditelji, rodbina, pa i susjedi. Za probleme sa djecom kriva je žena koja ih nije znala odgojiti, kriva je škola koja ih je zapustila, krivi su mediji koji ih kvare ili društvo koje na djecu djeluje loše. On sa tim nema ama baš nikakve veze.
Za probleme na poslu krivi su mu oni sa kojima radi, sve sami bezveznjaci, mutikaše, nesposobnjakovići, uobražene budale, lijenčine, lažnjaci, bitange, bezočni prevaranti i podmukli spletkaroši. S druge strane, smatra da on sam daje sve od sebe, ispunjava sve svoje obveze, i daleko više od toga, ima sjajne zamisli i nikada ne griješi.
Za probleme sa zdravljem krivi su mu liječnici koji nemaju pojma. Nikada se ne pita da li je i koliko nezdrav njegov način života. Za loše raspoloženje krivi su oni koji mu idu na živce ili ga gnjave.
Kada mu je dosadno, krivi su nezanimljivi ljudi, loša zabava ili očajan TV program.
Za sve i svašta su mu krivi ljudi, poznati i nepoznati, bliski i udaljeni, i ljudske institucije ali se na tome ne zadržava. Ljute ga i vremenski uvjeti koji nisu onakvi kakvi bi on htio da budu. Ili je prevruće, ili prehladno, ili pada kiša ili snijeg onda kada mu to ne paše.
Sebe ne smatra odgovornim za bilo što u svom životu. Postavio se iznad i izvan odgovornosti, što za njega znači iznad krivice i osude.

Njegov je problem dvojak.

Najprije, probleme i nevolje ne vidi kao sastavni dio života, kao nešto što treba rješavati i biti jači od toga, već kao dokaz nečije niže vrijednosti. Izbjegava vidjeti i shvatiti svoj dio odgovornosti kako bi izbjegao samoosudu. Zatim, preuveličava stvari jer očekuje previše, zapravo nemoguće – da sve teče glatko, kao podmazano, u savršenom skladu sa njegovim zamislima i zahtjevima. Spada među one koji su skloni da od muhe rade slona. Tako ne postiže ništa osim što otežava život i sebi i drugima.
Odbija prihvatiti dvije jednostavne istine. Da biti odgovoran ne znači biti kriv i bezvrijedan. I da u životu ništa ne može biti savršeno. I to ga skupo košta...

-Josip-

Ona se razbolijevala često i lako. Puno vremena je provodila u krevetu ili po liječničkim čekaonicama i ordinacijama. U obitelji, u društvu i na poslu su uglavnom imali razumijevanja za njeno krhko zdravlje i brinuli su se da je poštede koliko je to god moguće.
Nije, međutim, tako bilo sa svima. Imala je utisak da je poneki gledaju ispod oka i da joj svašta govore iza leđa. Načula je od jedne kolegice kako ima bezdušnih osoba koje tvrde da su njene bolesti samo način da se izvuče i da drugima uvali svoje obveze. To ju je duboko povrijedilo jer je bilo surovo i nepravedno. Još dublje ju je vrijeđalo što joj se činilo da ni neki od brojnih liječnika, koje je posjećivala, ne uzimaju ozbiljno njenu boležljivost, prema kojoj se odnose nekako olako, ako ne i sa dozom ironije.
A ona je bila bolesna, ozbiljno bolesna. Nije ona ništa preuveličavala, izmišljala niti izvodila. Nije razumijevala kako to svi ne uviđaju. Voljela bi da može sve da u to uvjeri, ali su neki ljudi toliko cinični da ih je jednostavno nemoguće uvjeriti. Sa njom stvari stoje ozbiljno. Toliko ozbiljno da strahuje za svoj život. Njen imunitet je ozbiljno narušen, njen organizam bespomoćan i iscrpljen. Valjda i zbog toga što se bori zbog svega i svačega.
Jednom prilikom, dok je osjećala kako klizi u bolest, prisjetila se školskih dana i pismenog ispita iz matematike od kojeg je strahovala. Prisjetila se kako joj je pozlilo dan pred pismeni i kako je, ležeći u krevetu, osjetila veliko olakšanje, kao da je umakla nekoj ogromnoj opasnosti sa kojom ne bi bila u stanju izaći na kraj. Sjećanje je bilo tako živo i upečatljivo, da se zapitala ne radi li možda i sada nešto slično tome. Na poslu ju je čekao zadatak od koga je strahovala isto onako kao što je nekada strahovala od ispita iz matematike.
Tada je shvatila da bježi u bolest pred zadacima i problemima koji je plaše i kojima se ne osjeća doraslom. Nije riječ o tome da se Ona pretvarala. Ona se zaista razbolijevala, mada manje teško nego što je uvjeravala i sebe i druge, ali je njena bolest bila bijeg od problema pred kojima bi zastrašeno ustuknula. Bio je to njen način da sebe poštedi poraza i bruke zbog neuspjeha koji je predosjećala. Shvativši što zapravo radi, osjetila se čvršćom i zdravijom. Umjesto da dalje klizi u bolest, pribrala je snagu da se otvoreno suoči sa problemom koji joj predstoji. Pa što bude nek bude.
Možda je potcijenila svoje mogućnosti. Možda može više nego što joj se čini. Možda je preuveličala problem. Pa čak i da ne uspije, nije ni to kraj svijeta.
Ona se lagano odvikavala od bijega u bolest. Njena boležljivost nije odjednom nestala, ali se smanjivala. Što se otvorenije suočavala sa životom, što je manje bježala, postajala je sve zdravija...

-Josip-

Usamljenost je mučna i bolna i nije ograničena na fizičku samoću. Mnogi pokušavaju pobjeći od usamljenosti tako što će stalno biti u nekoj gužvi i biti neprekidno okruženi ljudima. I, naravno, u tome ne uspijevaju. Osoba se može osećati očajnički usamljenom i onda kada se nalazi među ljudima.

Što stvara osjećaj usamljenosti?

To je utisak osobe da je drugi zapravo ne primjećuju. Da na nju ne obraćaju pažnju. Da ih ne zanima. Da su prema njoj ravnodušni. Da je ne razumiju i ne uvažavaju.
Usamljena osoba se osjeća iznevjerenom, napuštenom, zanemarenom, odbačenom, nepoželjnom, što često ruši njenu vjeru u sebe i potiče osjećaj osobne bezvrijednosti.
Usamljena osoba je vrlo ljuta na svijet koji je ne razumije, bez obzira da li je ova ljutnja prigušena i prikrivena ili se pokazuje na otvoren i napadan način.
Naravno, čovjek se stvarno može naći u okruženju koje mu ne odgovara i koje ga u bitii ne razumije. Ali ljudi koji pate od usamljenosti ili uopće ne pokušavaju pronaći sebi prikladnije društvo ili se u svakom društvu osjećaju jednako usamljenim, jednako zanemarenim.
Korisno je, međutim, da se osoba uvijek zapita da li drugi za nju stvarno ne pokazaju dovoljno interesa i uvažavanja ili ona zapravo zahtijeva previše? Možda traži da uvujek bude u centru pažnje, da joj se uvek tepa i odobrava, pa neispunjavanje ovih zahtjeva doživljava kao nepravedno odbacivanje i okrutnu ravnodušnost? Pretjerani zahtjevi za tuđom pažnjom i odobravanjem su česti uzrok osjećanja usamljenosti.
Dalje, što je sa interesom usamljene osobe za druge ljude? Koliko pažnje, brige, topline, razumijevanja ona poklanja drugima? Želi li i zna li da daje, a ne samo prima? Osjeća li se iznutra iskreno i duboko povezana sa ljudima ili je sa njima prekinula svaku unutarnju vezu? Mora se osjećati usamljenim onaj koji je iznutra prekinuo vezu sa drugima iz jednostavnog razloga što se sam udaljio.
I, naravno, uvijek se moramo vratiti na glavno pitanje. Što je sa našim interesom za sebe same? Jesmo li sebe zanemarili pa nam se zato čini da nas drugi zanemaruju? Jesmo li sebe napustili pa nam zato izgleda da nas drugi napuštaju? Jesmo li sebe odbacili pa zato vjerujemo da nas drugi odbacuju?

Usamljenost nije odnos drugih prema nama, već nas prema drugima i prema sebi samima. Tko održi i razvije živi interes za sebe i ljude oko sebe nikada se neće osjećati usamljenim, jer nikada to neće ni biti...

-Josip-

On nikome nije mogao reći ne. Što god je tko od njega zatražio, spremno se odazivao. U dubini duše mu nije baš bilo drago radi toga i puno se puta kleo da više neće svakome biti uvijek spreman. Ali nije vrijedilo.
Kada bi povremeno pokušao nekog odbiti, osjećao bi se odvratno, kao kakav posljednji gad. Kao da je nekog uvrijedio, iznevjerio, ostavio na cjedilu. Osjećanje krivice bi bilo naprosto neizdrživo. Često bi zamišljao štetu koju je njegovo odbijanje moglo nanijeti i pogubne posljedice koje je moglo prouzrokovati. Lakše mu je bilo da popusti nego da se suoči sa svojim samoprijekorima i žestokim strahom koji ih je pratio.
Sa druge strane, služeći tuđim zahtjevima, ostao je bez vlastitog života. Često bi se osjećao, ne kao čovjek već kao obična alatka za zadovoljenje tuđih potreba. To mu je predstavljalo teret i ljutilo ga. Ali se istovremeno i ponosio time što je bitan drugima. I što je spreman i u stanju da za njih učini ono što nitko drugi ne bi. Godila mu je i ispunjavala ga pomisao kako se bez njega ne može.
Od malih nogu je njegova omiljena priča bila ona o duhu iz lampe. Samo što sebe, za razliku od većine, nije zamišljao kao Aladina kome duh ispunjava svaku želju, već kao duha kome ništa nije neostvarivo.
Ovo poistovjećivanje je vrlo važno za razumijevanje Njegovog odnosa prema životu. Jednostavno nije mogao podnijeti pomisao da nešto ne može, da nešto nije u stanju. Želio je vjerovati kako nema te prepreke koju ne može savladati, ni tog posla koji ne može obaviti. Bez obzira na okolnosti i raspoloživo vrijeme. Baš kao čarobni duh, morao je biti u stanju da svugdje stigne i sve postigne.
Nesvjesno bi odbijanje tuđih zahtjeva doživljavao kao poraz. Kao priznanje da nije svemoguć, već da je ograničeni smrtnik kao i svi drugi.
Osjećanje krivice koje bi spopadalo kada se ne bi našao pri ruci nekome tko je tražio njegovu uslugu, bilo je dobrim dijelom krivica prema predstavi koju je stvorio o sebi. Osjećao se krivim jer se pokazao nedoraslim duhu iz lampe, kakav je morao biti. Nije se želio odreći svemoći. Prezirao je ograničenost. Potajno je prezirao ograničene ljude, koji se rukovode isključivo svojim interesima. I koji nisu u stanju da se izdignu iznad sebe.
On se potajno, ne priznajući to ni samome sebi, osjećao nadmoćnim nad ljudima čije je zahtjeve ispunjavao. Siroti ljudi nisu bili u stanju uraditi ono što on je, i to mu je bilo vrlo važno.
On je, međutim, sebe smatrao skromnim čovjekom koji se ničim ne razmeće. Ovu skromnost je doživljavao kao vrlinu do koje mu je vrlo stalo. Zbog toga nije sebi dozvoljavao otvoreno prikazivanje nadmoći nad drugim ljudima. Maskirao ga je pretjeranom uslužnošću. Služeći drugima bio je istovremeno iznad i ispod njih. Bio je to kompromis koji mu je život povremeno činio neizdrživim.
On je jako vodio računa o tome da uvijek bude potrebniji drugim ljudima, nego oni njemu. Kako je po struci bio masjtor, nije mu bilo teško to izvesti. Također potajno, vjerovao je da je bolji i sposobniji čovjek onaj koji je potrebniji. Ponekad bi pomišljao kako se bez njega ne može. Trudio se da bude važan, po mogućnosti i najvažnija osoba u tuđim životima. Istovremeno je, čineći usluge, imao osjećaj kao da oko sebe stvara neki zaštitni sustav koji će ga sačuvati od svake nesreće. Nekako je uvjerio sebe da se ništa loše ne može dogoditi čovjeku koji je potreban tolikim ljudima.
Da bi se oslobodio svoje potčinjenosti tuđim potrebama i zahtjevima, On bi se morao odreći iluzije o vlastitoj svemoći, otvoreno suoči sa svojom potrebom da bude iznad drugih i pomiri sa činjenicom da je ranjiv i izložen životnim nedaćama kao i svi drugi...
To je priča o jednom čovjeku.

pjesmica..

Sutra..
Kraj nije označen bolom u srcu niti patnjom u duši
nego našom odlukom
kada je trenutak odluke konačan
da li nam to sudbina navješta
ne
jer nama je od Boga dano da odlučujemo
kojim putem nas želje nose...

Bez krila da poletim bez vjetra da me podigne
kraj razbijenog ogledala razmišljam
što vidjeh u njemu
vidjeh li sebe
ili nešto što želio sam vidjeti
čvrstom rukom sastavljam komade
lik u njima nije kao prije...

Da to mi sudbina poručuje
zaboravi jučer, jer sutra je puno,
puno ljepše....

-Josip-

Htio bih da si prevedete ove riječi i barem poslušate ove pjesme...

PATTY SMYTH & DON HENLEY "Sometimes Love just ain't enough"
(Klikom na ime pjesme preuzimate pjesmu)
I dont wanna lose you,
I dont wanna use you
Just to have somebody by my side
And I dont wanna hate you
I dont wanna take you
But I dont wanna be the one to cry
That dont really matter to anyone, anymore
But like a fool I keep losing my place
And I keep seeing you walk through that door

But theres a danger in loving somebody too much
And its sad when you know its your heart you cant trust
Theres a reason why people dont stay where they are
Baby sometimes love just aint enough

Now I could never change you
I dont wanna blame you
Baby you dont have to take the fall
Yes I may have hurt you
But I did not desert you
Maybe I just wanna have it all
It makes a sound like thunder
It makes me feel like rain
And like a fool who will never see the truth
I keep thinking somethings gonna change

But theres a danger in loving somebody too much
And its sad when you know its your heart you cant trust
Theres a reason why people dont stay where they are
Baby sometimes love just aint enough

And theres no way home
When its late at night and youre all alone
Are there things that you wanted to say
Do you feel me beside you in your bed
There beside you where I used to lay

And theres a danger in loving somebody too much
And its sad when you know its your heart they cant touch.
Theres a reason why people dont stay who they are
Cause baby sometimes love just aint enough.
Baby sometimes love just aint enough.

***

THE VERVE "The drugs don't work"
(Klik na ime pjesme pokreće preuzimanje pjesme)

All this talk of getting old
It's getting me down my love
Like a cat in a bag, waiting to drown
This time I'm comin' down

And I hope you're thinking of me
As you lay down on your side
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again

Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again

But I know I'm on a losing streak
'Cause I passed down my old street
And if you wanna show, then just let me know
And I'll sing in your ear again

Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again

'Cause baby, ooh, if heaven calls, I'm coming, too
Just like you said, you leave my life, I'm better off dead

All this talk of getting old
It's getting me down my love
Like a cat in a bag, waiting to drown
This time I'm comin' down

Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again

'Cause baby, ooh, if heaven calls, I'm coming, too
Just like you said, you leave my life, I'm better off dead

But if you wanna show, just let me know
And I'll sing in your ear again

Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again

Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again

I'm never going down, I'm never coming down
No more, no more, no more, no more, no more
I'm never coming down, I'm never going down
No more, no more, no more, no more, no more

-Josip-

Samo se po sebi podrazumijeva da se bojimo nesreće, ali zašto strahujemo i zaziremo od sreće? Zašto iznenada postajemo uznemireni upravo onda kada za to nema nikakvog stvarnog razloga i kada, naprotiv, postoje svi uslovi da budemo sretni?
Možda nas plaši privremenost sreće, jer je ljudski život nesiguran i povoljne prilike se lako mogu pretvoriti u svoju suprotnost? A privremenost ne možemo podnjeti radi toga, ili upravo zbog toga, što dobro znamo da je sve na ovom svijetu privremeno. Možda uvrijeđeno odbijamo ono što ne možemo stalno imati?
Možda se potajno pribojavamo da ćemo zbog sreće biti svirepo kažnjeni? Možda pomisao na sreću kod nas skoro automatski priziva slutnju neke velike nesreće? Možda nam se čini da je sreća lakomisleno izazivanje sudbine, pa se radije držimo nekog neodređenog stanja, koje nije ni sreća ni nesreća, već neka tupa potištenost i mrkla gorčina, jer se tako osjećamo sigurnijim. Možda odbacujemo sreću jer smatramo da je plitka i površna, dok se veličina rađa iz patnje, a htjeli o sebi imati vrlo uzvišeno mišljenje?
Možda se odričemo sreće jer se ne želimo odreći prijezira prema svemu što nas okružuje, a sretan čovjek ništa ne prezire?
Možda sebi zabranjujemo sreću jer smo navikli sebe kažnjavati?
Možda se bojimo sreće jer se bojimo sebe samih, a sreća je stapanje sa sobom, osjećanje jedinstva i punoće.
Ne bojmo se sreće. Nećemo zbog sreće biti kažnjeni, niti će nam ona navući na vrat kakvu veliku nesreću. Nećemo sebe srećom ni uniziti, ni učiniti plitkim i površnim, a prijezir je ionako jadna zamjena za punoću života, dok je sebe kažnjavati besmisleno.
Prihvatimo stapanje sa sobom, prihvatimo jedinstvo i punoću...

Nemir u meni
Ledena površina jezera...kao da štiti vodu, od vanjskih nepogoda....
desetine ribica kao nepokretne silhuete....
remete smiraj okoline....
mirnoća i strast iščekivanja ...ulova...obeshrabruje me....

Kroz život strast mi je bila saputnica....
ali mirnoću nikako da pronađem....
nemir u meni....
stvara radost, jednako kao i patnju....
nemir donosi budne noći i burne dane....

Što radim u ovom mrtvilu....to nije za mene....
povučem udicu da je spremim....kad osjetim trzaj....
povučem lagano prema sebi...te popustim malo....
tako se radi netko mi reče.....
onda iz rupe u ledu iščekivano....
koprca se samo da nekažem kao riba na suhome....

Dohvatim rukom ljigav osjećaj....skinem udicu iz škrga....
spustim je kroz otvor natrag u vodu....
okrenemem se oko sebe...koliko ih još uvijek iščekuju....
bacim udicu krenem prema obali....

Ja volim moj nemir čekanje je za druge!....

-Josip-

Koliko nam se puta desilo da se razljutimo na sebe zato što smo "ispali budale" pogrešno procjenivši ovu ili onu osobu. Ili da bijesnimo na one u kojima smo se prevarili, koji su nas "iznevjerili" i "razočarali". Usprkos ljutnji, međutim, nastavljamo se zavaravati u procjenama ljudi.
Ove pogreške nisu slučajne. Niti su posljedica neznanja, "gluposti" ili slabe moći zapažanja. Riječ je o nečem potpuno drugom.
Druge ljude ne vidimo kakvi jesu, već kakvi bismo željeli da budu. To jest, kakvi odgovaraju našim zahtjevima, potrebama, nadi, očekivanjima ili strahovima. Procjenjujući druge, ne polazimo od njih samih već od nas i vlastitih emocionalnih potreba. Tako gradimo predstave koje često vrlo malo sliče stvarnim osobama. Štoviše, nesvjesno odbijamo uočiti postupke i osobine stvarnih osoba koje se razlikuju od predstava koje smo o njima stvorili. I razdražuje nas kada nam drugi na to ukazuju.
Zbog čega? Što je uzrok ove sljepoće?
Stvar je u tom da odbijamo odreći se svojih očekivanja i nada koje smo u neke ljude uložili. I zbog toga ne dopuštamo ni sebi, ni drugima da diraju u slike koje tako brižljivo njegujemo. Sve dok se jednog dana pod neizdrživim pristiskom stvarnosti, često na veoma grub način, naše predstave ne rasprsnu kao balončić od sapunice, prisiljeni se suočiti sa istinom koju smo izbjegavali.
Onda nam "pukne film", ono što nam je svo vrijeme bilo pred nosom a što smo odbijali vidjeti – da su ponekad i vrlo bliske osobe nešto potpuno drugo od onoga što smo vjerovali da jesu.
Tada se osjećamo izmanipulirani, izigrani, prevareni. A zapravo smo neprekidno uvjeravali i varali sami sebe.
U procjeni ljudi griješimo iz egoizma i narcizma, ne iz naivnosti. Ne vara nas naš razum, već nas varaju naša taština, naše potrebe i naša očekivanja.

Što zapravo očekujemo od drugih? Puno toga. Ali u biti očekujemo jednu osnovnu stvar - da potvrde naše iluzije o sebi samima. Žilavo čuvamo iluzije koje smo stvorili o drugima da bi oni čuvali iluzije koje stvaramo o sebi.
Nećemo bolje procjenjivati ljude postavši oprezniji i nepovjerljviji, već polazeći od njih umjesto od nas samih, od onoga kakvi ti ljudi stvarno jesu ne od onoga kakvi bismo željeli da budu...

pjesmica..

Zrnce pijeska
U stisnutoj šaci zrnca pijeska
blještavim sjajem iskre između prstiju
preljevaju se boje
polako popuštam stisak, širim prste
zrnce dostiže zrnce kao uigrana djece
kada kolo vode
pri dodiru tla kao veseljem odskoče u vis
prije nego što se primire u nastanku pješčanog brdašca

Otirem rukom o ruku
da očistim zadnje kristaliće koji se još uvijek cakliše između prstiju
i u crtama po kojima gatare sudbinu proriču
povučem dlanom po rukavu košulje
gore dole, kao da ne želim osjećaj pijeska
što minutu prije društvo u igri mi pravi

Ispružim ruku prema svjetlu sunca
sičušni sjaj odaje zrnce što u toploj ruci pronađe svoj kutak
taknem ga prstom ono kao da se smanji, povuče
skoro da pomislim sakriva se
zbog čega i zašto
lagano odpuhnem ono samo premjesti položaj
kao da mi prkosi

Hrabrost je vrlina plemenitih
nasmijem se u sebi
pažljivo zatvorim šaku
ne želim da uznemiruje
lagano stavim ruku u džep
u mislima zrnce pijeska
nosim ga sa sobom
pazim da ga ne izgubim

-Josip-

Onaj tko namjerava ili počini samoubojstvo vrlo je rijetko svjestan konačne, neopozive, definitivne prirode onoga što namjerava ili čini. Samoubojica vrlo rijetko razumije da se tu radi o stvarnom kraju, o nečem poslije čega nema ni predomišljanja ni kajanja. I to je ono najopasnije jer ga zavodi na put sa kog povratka nema.
Ljudi sebi najčešće prikraćuju život nesvjesni što to zapravo čine, ne shvaćaju da više nikada neće moći vratiti život koji sami sebi oduzmu. „Kada mene više ne bude“, misli samoubojica, kao da će i dalje biti tu da vidi ono što će biti kada „njega više ne bude“.
Oni koji se odlučuju na samoubiojstvo, zapravo, ma kako to bezveze zvučalo, ne žele zaista umrijeti. Kao što, uostalom, niko to ne želi, niti može željeti, jer se takva želja protivi onom najosnovnijem instinktu, instinktu samoodržavanja koji je duboko usađen u svakome od nas. Kada bi shvatio da ga poslije namjeravanog samoubojstva zaista neće biti, samoubojica bi se, kao i svako drugi, sledio od straha. Osobe koje se bave samoubilačkim mislima i koje ih ponekad, na vlastitu i tuđu nesreću, provedu u djelo, žele zapravo da jednim krajnje dramatičnim postupkom postignu nešto drugo.
Što??????
Od slučaja do slučaja, od čovjeka do čovjeka, to mogu biti različite stvari.
Osoba se tako može baviti samoubilačkim mislima kako bi našla utjehu u samosažaljenju u kome se zatim rastapa. Može namjeravati, najavljivati pa i pokušati ili izvršiti samoubojstvo kako bi skrenula pažnju na sebe i tako se suprotstavila zanemarivanju koje je duboko boli. Ili kako bi uputila poziv za pomoć. Bilo zato što je ponos sprječava da pomoć zatraži na drugačiji način, bilo zato što se na njene manje dramatične i manje drastične apele nitko ne odaziva. Ili bi da tako iskamči milost i razumjevanje.
Osoba može željeti da se samoubojstvom nekako izvuče iz mučne situacije iz koje ne nalazi izlaza, jer je uhvaćena između osobnih ili tuđih proturječnih ili nemogućih zahtjeva. Da tako „sve presječe“ i „sa svim okonča“, da „se smiri“.
Može to biti i neka vrsta pasivne pobune, kod inače poslušnih osoba, koje naizgled pokorno i bez otpora prihvaćaju sudbinu koja im je nametnuta. Samoubilačke prijetnje mogu služiti i kao sredstvo ucjene, kao pokušaj da se nešto iznudi.
Samoubilački poriv se može javiti u okolnostima koje čovjek doživljava kao krajnje sramne i ponižavajuće, kao „gore od smrti“, i tada je pokušaj da se izbjegnu sram i poniženje. Naravno, ono što se doživljava kao krajnje sramno i krajnje ponižavajuće različito je za različite ljude i zavisi od toga što kod sebe najviše cijene i čime se najviše ponose. Primjera radi, osoba ponosna na svoje znanje i školske uspjehe će se zbog loše ocjene osjetiti vrlo poniženom i postiđenom, pa će biti sklona da pomisli i na samoubojstvo, dok za druge to neće imati tako veliki značaj. Gubitak profesionalnog položaja neke može gurnuti u samoubilačko raspoloženje dok kod drugih to neće biti slučaj.
Slično je i sa osobama prekomjerno ponosnim na svoju ljepotu, zdravlje, snagu, imovinu, snalažljivost, moralnu besprijekornost, društveni ugled, popularnost, poželjnost, neodoljivost, utjecaj, važnost i tako dalje. Opasnost od samoubilčakih misli i pokušaja je direktno povezana sa nerealnošću i razmjerama konkretnog ponosa i žestinom udarca kojim ponos biva uzdrman. Što se čovjek više poistovjećuje sa predstavom koju je stvorio o sebi, to će biti podložniji samoubilačkim iskušenjima ukoliko ova predstava bude uzdrmana. U ovim slučajevima na djelu su i napad samoprijezira, koji se može sažeti u „kada nisam ono što bih morao biti, bolje da me nema“ i samokažnjavanje zbog neuspjeha. Tako se čovjek samoubojstvom osvećuje sam sebi. I time bi da se učrvsti u iluziji da se nekako uzdigao iznad sebe samog.
Ali spriječenim, pokušanim ili ostvarenim samoubojstvom ljudi često žele kazniti druge i da im se osvete zbog povreda koje su im nanjeli tako što će ih opteretiti osjećanjem krivice. Ovdje je moto: „zažaliće oni za sve što su mi učinili kada me ne bude bilo, ali će tada biti kasno.“ I ovdje samoubojica ne razmišlja o jednostavnoj činjenici da od tog eventualnog žaljenja ništa neće imati, jer ga zaista neće biti ako ostvari svoj naum.
Samoubojica je u nesporazumu sa samim sobom i sa činom koji namjerava. Cilj mu je da nešto postigne na način koji svako postignuće čini besmislenim. Htio bi ono što zapravo neće jer se ne može htjeti. I odlazi na put bez povratka ne znajući šta zapravo čini...

pjesmica...

Takav sam....
U svakom koraku osjećam tvoj hod
moja si poezija
i jedini razlog za san

Sunce nestane kada nisi tu
i grane tek kad osjeti tvoj dolazak

Takav sam...
Tvoje oći su to jedino što želim gledati
i mir koji mi donosiš
ništa ne može promijeniti

Takav sam...
Samo tebe želim voljeti
i ne želim se mijenjati

U mojoj tišini stanuješ ti
takav sam
i ne želim se mijenjati
želim te voljeti
samo tebe voljeti u svako novo svitanje...

(pjesmica napisana za nju, ma znat će ona!)

-Josip-