petak, 01.09.2006.

Samoubojstvo...

Onaj tko namjerava ili počini samoubojstvo vrlo je rijetko svjestan konačne, neopozive, definitivne prirode onoga što namjerava ili čini. Samoubojica vrlo rijetko razumije da se tu radi o stvarnom kraju, o nečem poslije čega nema ni predomišljanja ni kajanja. I to je ono najopasnije jer ga zavodi na put sa kog povratka nema.
Ljudi sebi najčešće prikraćuju život nesvjesni što to zapravo čine, ne shvaćaju da više nikada neće moći vratiti život koji sami sebi oduzmu. „Kada mene više ne bude“, misli samoubojica, kao da će i dalje biti tu da vidi ono što će biti kada „njega više ne bude“.
Oni koji se odlučuju na samoubiojstvo, zapravo, ma kako to bezveze zvučalo, ne žele zaista umrijeti. Kao što, uostalom, niko to ne želi, niti može željeti, jer se takva želja protivi onom najosnovnijem instinktu, instinktu samoodržavanja koji je duboko usađen u svakome od nas. Kada bi shvatio da ga poslije namjeravanog samoubojstva zaista neće biti, samoubojica bi se, kao i svako drugi, sledio od straha. Osobe koje se bave samoubilačkim mislima i koje ih ponekad, na vlastitu i tuđu nesreću, provedu u djelo, žele zapravo da jednim krajnje dramatičnim postupkom postignu nešto drugo.
Što??????
Od slučaja do slučaja, od čovjeka do čovjeka, to mogu biti različite stvari.
Osoba se tako može baviti samoubilačkim mislima kako bi našla utjehu u samosažaljenju u kome se zatim rastapa. Može namjeravati, najavljivati pa i pokušati ili izvršiti samoubojstvo kako bi skrenula pažnju na sebe i tako se suprotstavila zanemarivanju koje je duboko boli. Ili kako bi uputila poziv za pomoć. Bilo zato što je ponos sprječava da pomoć zatraži na drugačiji način, bilo zato što se na njene manje dramatične i manje drastične apele nitko ne odaziva. Ili bi da tako iskamči milost i razumjevanje.
Osoba može željeti da se samoubojstvom nekako izvuče iz mučne situacije iz koje ne nalazi izlaza, jer je uhvaćena između osobnih ili tuđih proturječnih ili nemogućih zahtjeva. Da tako „sve presječe“ i „sa svim okonča“, da „se smiri“.
Može to biti i neka vrsta pasivne pobune, kod inače poslušnih osoba, koje naizgled pokorno i bez otpora prihvaćaju sudbinu koja im je nametnuta. Samoubilačke prijetnje mogu služiti i kao sredstvo ucjene, kao pokušaj da se nešto iznudi.
Samoubilački poriv se može javiti u okolnostima koje čovjek doživljava kao krajnje sramne i ponižavajuće, kao „gore od smrti“, i tada je pokušaj da se izbjegnu sram i poniženje. Naravno, ono što se doživljava kao krajnje sramno i krajnje ponižavajuće različito je za različite ljude i zavisi od toga što kod sebe najviše cijene i čime se najviše ponose. Primjera radi, osoba ponosna na svoje znanje i školske uspjehe će se zbog loše ocjene osjetiti vrlo poniženom i postiđenom, pa će biti sklona da pomisli i na samoubojstvo, dok za druge to neće imati tako veliki značaj. Gubitak profesionalnog položaja neke može gurnuti u samoubilačko raspoloženje dok kod drugih to neće biti slučaj.
Slično je i sa osobama prekomjerno ponosnim na svoju ljepotu, zdravlje, snagu, imovinu, snalažljivost, moralnu besprijekornost, društveni ugled, popularnost, poželjnost, neodoljivost, utjecaj, važnost i tako dalje. Opasnost od samoubilčakih misli i pokušaja je direktno povezana sa nerealnošću i razmjerama konkretnog ponosa i žestinom udarca kojim ponos biva uzdrman. Što se čovjek više poistovjećuje sa predstavom koju je stvorio o sebi, to će biti podložniji samoubilačkim iskušenjima ukoliko ova predstava bude uzdrmana. U ovim slučajevima na djelu su i napad samoprijezira, koji se može sažeti u „kada nisam ono što bih morao biti, bolje da me nema“ i samokažnjavanje zbog neuspjeha. Tako se čovjek samoubojstvom osvećuje sam sebi. I time bi da se učrvsti u iluziji da se nekako uzdigao iznad sebe samog.
Ali spriječenim, pokušanim ili ostvarenim samoubojstvom ljudi često žele kazniti druge i da im se osvete zbog povreda koje su im nanjeli tako što će ih opteretiti osjećanjem krivice. Ovdje je moto: „zažaliće oni za sve što su mi učinili kada me ne bude bilo, ali će tada biti kasno.“ I ovdje samoubojica ne razmišlja o jednostavnoj činjenici da od tog eventualnog žaljenja ništa neće imati, jer ga zaista neće biti ako ostvari svoj naum.
Samoubojica je u nesporazumu sa samim sobom i sa činom koji namjerava. Cilj mu je da nešto postigne na način koji svako postignuće čini besmislenim. Htio bi ono što zapravo neće jer se ne može htjeti. I odlazi na put bez povratka ne znajući šta zapravo čini...

pjesmica...

Takav sam....
U svakom koraku osjećam tvoj hod
moja si poezija
i jedini razlog za san

Sunce nestane kada nisi tu
i grane tek kad osjeti tvoj dolazak

Takav sam...
Tvoje oći su to jedino što želim gledati
i mir koji mi donosiš
ništa ne može promijeniti

Takav sam...
Samo tebe želim voljeti
i ne želim se mijenjati

U mojoj tišini stanuješ ti
takav sam
i ne želim se mijenjati
želim te voljeti
samo tebe voljeti u svako novo svitanje...

(pjesmica napisana za nju, ma znat će ona!)

-Josip-

| 16:50 | Komentari (11) | Isprintaj | #