Slomljena Srca

Nikada ne ostavlja na miru one koji od njega ovise. SBrine se da ih optereti što većim teretom, kako bi iz njih, a na osobnu korist, izvukao najviše. Ali i da bi ih, što je možda još važnije, držao u neprekinutoj podređenosti pod sobom.

Svoje žrtve časti vrijednosnim propovjedima o vrlinama, marljivosti i žestokog, samoprijekornog rada. Skoro kao da doprinosi moralnom usavršavanju onih koje zapravo tlači.

Ne podnosi pomisli na vrijeme koje bi ljudi mogli posvetiti sebi, kao da je to vrijeme njemu osobno ukradeno, ako ih ne bi uvijek držao zauzetim nečime. Zato što tada izmiču njegovoj volji i kontroli, što ga užasava i plaši.

Uvjeren je da će se oni, koje ispusti iz svojih ruku, sigurno urotiti protiv njega. Kovanje zavjera doživljava kao osnovni dio ljudske prirode. Uvjeren je da čovjek ima samo dvije mogućnosti: da porobi ili da bude porobljen.

Strahuje da će oni, koje ne podredi svojoj volji, uzeti sud u svoje ruke. U osudu je unaprijed uvjeren možda i stoga što, unatoč vanjskoj umišljenosti, o sebi zapravo i nema neko naročito laskavo mišljenje, mada to svjesno ne priznaje ni sebi samome.

Želi poništiti tuđu svijest tako što će je prikovati za hrpu zadataka, ne ostavljajući joj prostora za bilo što drugo.

Uostalom, njegov je život prazan kada ne vitla bičem nad glavama robova koje goni da rade do iscrpljenosti.
U njemu nema ničega. Zato želi i u drugima uništiti punoću života, pretvarajući ih u radne strojeve...

-Josip-