Slomljena Srca

Ima u životu dijelova kad gubimo motivaciju. Kad postajemo bezvoljni. Kad nam nije ni do čega. Ciljevi kojima smo težili nam tada izgledaju prazni, besmisleni, bljutavi, beznačajni. Takvi periodi su vrlo mučni, ali mogu postati prilika za ozbiljno ispitivanje samog sebe i promjenu.
Na gubitak motivacije ljudi obično reagiraju na dva podjednako neproduktivna načina. Ili se prepuštaju bezvoljnosti i u nju utonu kao u živo blato koje sve guta, ili pokušavaju da sebe silom natjeraju da nastave dalje, što daje veoma mršave i nezadovoljavajuća, a često i nikakve rezultate.

Gubitak motivacije je znak da smo zapali u duboku unutrašnju depresiju, čije uzroke valja istražiti. Zašto nas više ne drži ono što nas je do tada držalo? Niti nas vuče ono što nas je do tada vuklo? Zašto nam je postalo beznačajno i besmisleno ono čemu smo bili posvećeni?

Kao i uvijek kada je ljudska duša u pitanju, mogući su različti odgovori.

Možda smo osjetili da ciljevi kojima smo težili zapravo nisu naši, iako to ne želimo sebi otvoreno priznati? Da su nam ih nametnuli drugi ili da smo ih sami sebi nametnuli. U tom slučaju je bezvoljnost izraz nesvjesnog otpora da nastavimo putem kojim zapravo ne želimo ići i protest protiv vanjske ili unutrašnje sile kojoj smo podvrgnuti.
A možda smo se razočarali u sebe? Možda nismo uspjeli ispuniti osobna očekivanja. Možda se ispostavilo da su naši dometi manji nego što smo vjerovali da će biti. Možda nam se čini da smo žalosno podbacili. Možda smo se suočili sa činjenicom da je daleko blistav uspjeh kakav smo sebi predočavali, pa se sada s gađenjem udaljavamo od onoga čemu smo težili. Tada je bezvoljnost oblik našeg prijezira prema sebi. A gubitak motivacije je pokušaj da se, odbacivanjem ciljeva, nekako zamete neuspjeh koji uopće ne mora biti tako velik kao što nam se zbog pretjeranih očekivanja čini. Tada se podsvjesno tješimo kako nešto ne uspijevamo postići jer to i ne želimo, a odustajanjem spašavamo sebe novih neuspjeha ili, najčešće „neuspjeha“. Možda su se pojavile neke nepredviđene teškoće ili okolnosti sa kojima se odbijamo uhvatiti u borbu. Bilo zato jer smo takvi koji bi htjeli sve unaprijed predviditi i koji odbijaju prihvatiti kako to nije moguće, bilo zato što strahujemo da se u novim okolnostima nećemo znati snaći. Gubitak motivacije je tada sredstvo bijega. Ili je ispalo da je ono što želimo daleko teže ostvariti nego što smo se nadali, da su prepreke daleko brojnije i veće od onih kakve smo sebi predstavljali. A od onih smo koji bi da im sve otprve, lako i brzo, pođe za rukom. Pa uvrijeđeni što sve ne ide kao podmazano, gubimo volju za nastavkom.
Ili smo možda na dobrom putu da ostvarimo nešto što sebi zabranjujemo. Pobjedu ili kakvu osvetu, na primjer. Ili nešto daleko konstruktivnije. Kakvo vrijedno dostignuće kojeg se plašimo, jer se bojimo isticanja. Ili smo na putu da se približimo sebi, a od sebe strahujemo. U takvim slučajevim gubitkom motivacije sabotiramo sebe sami...

Pronaći uzrok perioda nemotiviranja i bezvoljnosti znači otvoriti sebi mogućnost promjene...

Da bar mogu biti
Da bar mogu biti pored tebe
gledati te u tišini dok snivaš

Da bar mogu nacrtati moje snove
u kojima si uvijek ti

Da bar mogu biti uz tebe i reći ti
volim tvoje lice
tvoju kosu
tvoj glas
volim čuti ono tvoje:volim te puno
volim tvoj zagrljaj
miris tvoje kože
taj beskrajni horizont u tvojim očima

Da si bar uz mene da osjetiš moj mir
i kada dođe noć da čuvam ti dušu

Kako da se budim daleko od tebe
bez tvog tijela da moje grije
kako da živim bez tebe ljubeći tvoje fotografije

Možemo zamoliti vjetar da nosi naše poljupce
i gledati mjesec u isti tren
brojiti dane-još jedan manje
i čekati onaj
kada biti ću tu
zagrliti te nježno i šapnuti volim te....

-Josip-