Očaj nije neposredna posljedica događaja i okolnosti, već odnos između nas i onoga što nas pogađa. Slične, ponekad potpuno iste prilike i događaji jedne bacaju u očaj, druge, međutim, ne. Nije tu riječ o nekoj tajnoj snazi, koju jedni imaju, dok drugima nedostaje, već o različitom odnosu prema sebi i prema životu.
Netko će, na primjer, očajavati kad ostane bez posla. Netko drugi će zbrojiti svoje snage kako bi našao novi. Netko će se prepustiti očaju zbog propasti odnosa koji mu puno znači. Netko drugi će izgraditi novi odnos. Netko će pasti u očaj zbog neuspjeha na fakultetu ili u školi, dok će se netko drugi bolje pripremiti kako bi bolje prošao.
Očajnici su ljudi koji su skloni da lako klonu i odustaju, da se predaju bez borbe. Ne zato što nisu dovoljno jaki, već zato što podsvjesno vjeruju da im sve mora biti pruženo na dlanu, da moraju biti izuzeti, pošteđeni problema i nevolja koje druge pogađaju, jer su oni nešto posebno, nešto drugačije.
Očajnici su skloni preuveličavanju osobne nevolje. Ili da ih vide tamo gdje ih, realno gledajući, nema. Tako će, recimo, neko očajavati ako nije u središtu pažnje ili što nema ovu ili onu stvar, kao da se bez toga ne da živjeti kao čovjek.
Očajnik misli da je sve izgubljeno, sve propalo, da više ništa nema nikakvog smisla, da više nema razloga za život. Život, međutim, ne pita za razloge. Život nastavlja dalje. U tom životu očajnik trune, vene smrvljen.
Sam je sebe osudio na očaj. Iz nemoćnog bijesa što život ne može podrediti svojim zahtjevima. Iz bijesa što se na svakom koraku popliće o jednostavnu istinu, da nije ništa više nego što stvarno jest. To je onaj prvi, uočljiviji sloj očaja.
Postoji i onaj dublji, tiši, neprimjetniji, ali zato puno razorniji.
To je očaj zbog toga što smo napustili sebe, pokušavajući biti ono što nismo.
Tako čovjek očajava iz dva razloga: Što nije više nego što jest i što odbija biti ono što jest.
-Josip-
Post je objavljen 15.09.2006. u 16:48 sati.