Samo se po sebi podrazumijeva da se bojimo nesreće, ali zašto strahujemo i zaziremo od sreće? Zašto iznenada postajemo uznemireni upravo onda kada za to nema nikakvog stvarnog razloga i kada, naprotiv, postoje svi uslovi da budemo sretni?
Možda nas plaši privremenost sreće, jer je ljudski život nesiguran i povoljne prilike se lako mogu pretvoriti u svoju suprotnost? A privremenost ne možemo podnjeti radi toga, ili upravo zbog toga, što dobro znamo da je sve na ovom svijetu privremeno. Možda uvrijeđeno odbijamo ono što ne možemo stalno imati?
Možda se potajno pribojavamo da ćemo zbog sreće biti svirepo kažnjeni? Možda pomisao na sreću kod nas skoro automatski priziva slutnju neke velike nesreće? Možda nam se čini da je sreća lakomisleno izazivanje sudbine, pa se radije držimo nekog neodređenog stanja, koje nije ni sreća ni nesreća, već neka tupa potištenost i mrkla gorčina, jer se tako osjećamo sigurnijim. Možda odbacujemo sreću jer smatramo da je plitka i površna, dok se veličina rađa iz patnje, a htjeli o sebi imati vrlo uzvišeno mišljenje?
Možda se odričemo sreće jer se ne želimo odreći prijezira prema svemu što nas okružuje, a sretan čovjek ništa ne prezire?
Možda sebi zabranjujemo sreću jer smo navikli sebe kažnjavati?
Možda se bojimo sreće jer se bojimo sebe samih, a sreća je stapanje sa sobom, osjećanje jedinstva i punoće.
Ne bojmo se sreće. Nećemo zbog sreće biti kažnjeni, niti će nam ona navući na vrat kakvu veliku nesreću. Nećemo sebe srećom ni uniziti, ni učiniti plitkim i površnim, a prijezir je ionako jadna zamjena za punoću života, dok je sebe kažnjavati besmisleno.
Prihvatimo stapanje sa sobom, prihvatimo jedinstvo i punoću...
Nemir u meni
Ledena površina jezera...kao da štiti vodu, od vanjskih nepogoda....
desetine ribica kao nepokretne silhuete....
remete smiraj okoline....
mirnoća i strast iščekivanja ...ulova...obeshrabruje me....
Kroz život strast mi je bila saputnica....
ali mirnoću nikako da pronađem....
nemir u meni....
stvara radost, jednako kao i patnju....
nemir donosi budne noći i burne dane....
Što radim u ovom mrtvilu....to nije za mene....
povučem udicu da je spremim....kad osjetim trzaj....
povučem lagano prema sebi...te popustim malo....
tako se radi netko mi reče.....
onda iz rupe u ledu iščekivano....
koprca se samo da nekažem kao riba na suhome....
Dohvatim rukom ljigav osjećaj....skinem udicu iz škrga....
spustim je kroz otvor natrag u vodu....
okrenemem se oko sebe...koliko ih još uvijek iščekuju....
bacim udicu krenem prema obali....
Ja volim moj nemir čekanje je za druge!....
-Josip-
Post je objavljen 03.09.2006. u 10:21 sati.