Svakom od nas ponekad dođe da ugrizne nekog. Tad smo razdražljivi do krajnjih granica i napeti k'o puška. Nekima se to događa češće, nekima rijeđe, a kod nekih je to skoro pa svakodnevno stanje.
Neki od nas se u tim trenucima pokušavaju krajnjim naporima savladati, neki traže načine da se oslobode te napetosti kakvom rutinskom, žestokom ili omamljujućom aktivnošću, neki se isprazne na onima koji im se nađu pri ruci.
Oni koji se trude obuzdati svoju potrebu za ugrizima gomilaju u sebi napetost koja postaje neizdržljiva, prijeti da jednog dana eksplodira negdje u njihovoj unutrašnjosti i da ih jednom riječju raznese. Oni koji traže spas u rutini, ubijaju sav život u sebi. Oni koji se kljukaju sredstvima za smirenje sebe umrtvljuju. Oni koji pribjegavaju žestokim uzbuđenjima i omamljujućim doživljajima, izlaz nalaze tek privremeno, postajući sve ovisniji od onoga čemu se prepuštaju.
Oni koji se prazne gnjevno režeči i grizući uokolo, postaju s vremenom teški ljudima s kojima žive i rade. Često su opterećeni nesvjesnim osjećajem krivice zbog onoga što rade ljudima oko sebe, a što im donosi tek neznatno olakšanje.
Najpametnije što možemo uraditi kada nas ulovi želja da ugrizemo, jest da se zapitamo zašto je do toga došlo. Stvari ne padaju s neba, niti se događaju same od sebe. Uvijek postoji uzrok. Ono što nam se događa nikad nije bez razloga. Sve to ima svoje duboke razloge, samo ih treba pronaći.
Zapitajmo se zato, koji nas to gnjev tjera da grizemo.
To je gnjev zbog nemoći da postignemo ciljeve, obavimo zadatke koje smo sebi postavili. Ili koje smo, najčešće, sebi nemilosrdno nametnuli. Rijetko smo kad svjesni koliko puno tražimo od sebe. Iz dana u dan gomilamo obveze, ciljeve, zadatke. Neizbježno suočavanje s činjenicom da je neostvarivo puno toga što smo sebi zacrtali. To u nama izaziva gnjev koji je toliko jači koliko je nemoćniji. I taj nas gnjev goni da ga ispušemo, bilo na sebi, bilo na nekom drugom.
Imajmo malo milosti – poštedimo sebe. Ne tražimo od sebe previše. Ljudska smo bića i naše su moći ograničene. Prihvatimo tu činjenicu, ne kao poraz već kao osnovni dio života.
Razmislimo, da li nam je zaista potrebno sve ono što sebe tjeramo ostvariti. Za početak, napravimo pregled ciljeva koje smo sebi zacrtali, zadataka koje smo sebi zadali, obveza koje smo sebi nametnuli. Kod većine nas, toga ima previše.
Ne razapinjimo se. Time ništa nećemo postići. Osim što ćemo uništiti svoje živote i zatrovati živote onih koji nas okružuju...
-Josip-
Post je objavljen 26.09.2006. u 19:23 sati.