Puno ljudi sputava duboka inercija, koja im ne samo zagorčava već i doslovno osakaćuje život. Ti ljudi ne pokušavaju bilo što preuzeti, niti bilo šta promijeniti. Jednostavno se učahure i puštaju stvari da idu same.
Ponekad osobe okovane inercijom donose čvrste odluke da okrenu novi list, da nešto prekinu ili nešto započnu. Takve odluke mahom ostaju čista maštarija, koja se ne provodi u djelo, sve se završava na "planiranju" i "razmišljanju", a da "planovi" i "zamisli" nikada ne prerastu u djelo. Pa čak i ako se nešto pokuša, čini se to mlako i brzo se odustaje.
Skloni smo da svoje mane pretvaramo u vrline i svoje nedostake proglašavamo za prednosti. Najomiljenije nam je zanimanje da sebe iz dana u dan krivotvorimo. Tako i osoba prepuna inercijom voli sebe vidjeti i predstavljati kao mudraca koji se, uvidjevši uzaludnost ljudskih stremljenja, uzdigao iznad životne borbe.
S druge strane, takvu osobu nagriza osjećaj teškog mrtvila i besmislenosti koje ju tjera u očaj. Pritišće je mučan dojam da troši svoje dane i da njenim životom upravljaju drugi ili splet slučajnih okolnosti. Može joj se dogoditi da sanja sebe zatvorenu u lijes, što je točan prikaz činjenice da je pokopala sebe samu. Ponekad je hvata paničan osjećaj gušenja, što je isto točan izraz činjenice da sebe guši.
Što je uzrok ove ubojite inercije?
Osobe koje su njome prožete nesvjesno vjeruju da u nepomičnosti i mirovanju nalaze sigurnost. Ti se ljudi boje da bi svaki neuobičajeni potez mogao izazvati nepredvidive posljedice i čak ih dovesti do sloma.
Čega se oni zapravo boje? Kakve ih to opasnosti vrebaju ako izađu iz svoje nepomičnosti?
Tu je opasnost da se doslovno raspadnu, jer djelovanje može pokrenuti njihove unutarnje proturiječnosti i sukobe koji su mirovanjem ograđeni i umrtvljeni. Inertne osobe se boje da, ako se pokrenu, lako mogu postati žrtve svojih snažno suprotstavljenih težnji, koje prijete da će ih rastrgnuti. Ovaj strah je potpuno opravdan, ali nepokretnost ništa ne rješava. Umjesto da istraže svoje proturiječnosti i riješe ih kroz to istraživanje, takve osobe pokušavaju osobne unutarnje suprotnosti umrtviti tako što će umrtviti sebe same.
Ljudi zatočeni inercijom sumnjaju u sebe i strahuju da će ih djelovanje suočiti sa izazovima sa kojima nisu u stanju izaći na kraj i problemima koje neće uspjeti savladati. Ovaj strah dijelom ima realnu osnovu. Umrtvljenih snaga i bez osnovne okretnosti, čovjek se teško nosi sa problemima i izazovima. Ta realna slabost se nadvlađuje napuštanjem inercije.
Većim dijelom, međutim, osjećaj slabosti dolazi iz prevelikih zahtjeva i previsokih ciljeva u odnosu na koje osobne snage uvijek izgledaju nedovoljne. Ljudi zarobljeni inercijom sebi često postavljaju toliko zahtjevne ciljeve da ih je moguće ostvariti samo u mašti. A kad je već tako, zašto da bilo što pokrenu kada se ono što žele u stvarnom životu ionako ne da dosegnuti?
Ponad svega, inertna osoba se boji da će doživjeti poraz, neoprezno se upustivši u kakav pothvat. Ovakve osobe vrlo teško primaju neuspjehe, doživljavaju ih kao ponižavajuće poraze, ne kao sastavni dio života. Zato radije ništa ne poduzimaju, nego da se izlože opasnosti neuspjeha. Ti ljudi kao da smatraju da bi samim rođenjem morali biti pretplaćeni na sjajne uspjehe i blistave pobjede. Kada na svojoj koži osjete da to nije tako, boje se pokušaja i promjene, jer svako stremljenje može biti neshvaćeno i svaka težnja poražena...
Uvijek si bila u meni
Uvijek si bila u meni
i prije nego sam te sreo
u mom srcu jedina svetinja
Sudbina-taj slatki lopov dala mi je tebe
da kradeš mi snove
otkrivajući moju dušu
dajući ljubav
ubijajući strah
Promijenila si boje moga života
donijela sunce
i ispisala svoje ime za vječnost u mom srcu
Poljubi me i ne prestaj
oduzmi mi i onaj posljednji dah
jer u tvom zagrljaju je gdje želim umrijeti...
-Josip-
Post je objavljen 23.09.2006. u 10:15 sati.