Gađenje se u nama taloži iz dana u dan. Sve dok nam neke stvari ne postanu toliko mrske da više jednostavno ne možemo "vidjeti ih svojim očima". Bilo da je riječ o poslovima kojima se bavimo, ljudima sa kojima živimo ili radimo, mjestima koje posjećujemo ili obitavamo ili pak djelatnostima kojima se zanimamo i zabavljamo. Neki tada sa odvratnošću sve napuštaju i idu dalje. Do nekog novog gađenja.
Neke ova mučnina plaši i pokušavaju je suzbijti, potisnuti, sve dok jednog dana ponovo ne izbije na površinu svom silinom. Neki ostaju zbunjeni i ne znaju što bi učinili.
Gađenje je posljedica iznevjerenih očekivanja. Ono je izraz naše uvrijeđenosti, jer nismo dobili ono što smo smatrali da nam s punim pravom pripada, a da pritom vrlo često ni sami ne znamo što je to točno. Ali imamo osjećaj da "to nije to", koji prati neki kiselkasti okus.
Možda, međutim, od ljudi, okolnosti pa i nas samih tražimo previše, čak nemoguće?
Možda se nismo pokazali onako kako smo željeli i dokazali vlastitu briljantnu nadmoć u koju smo tako čvrsto vjerovali?
Možda su ljudi i okolnosti nanjeli žestoki udarac našem ponosu. Ili smo to, osobnim nezadovoljstvom, učinili mi sami? Gađenje je često podmukla bol teško ranjenog ponosa.
Možda bi htjeli neostvarivo i osjećamo se silno povrijeđenim što nam se to nije desilo?
Kada nas obuzme gađenje, valja se zapitati što je to povrijedilo naš ponos i koja su naša očekivanja iznevjerena.
Što je to oštetilo preuveličanu sliku koju gajimo o sebi i pravima koja nam, kao nadmoćnim bićima, pripadaju?
Umjesto da bježimo naprijed, potiskujemo ili se migoljimo po osobnoj zbunjenosti, svedimo sebe na pravu mjeru. To nije lako, ali je ljekovito i djelotvorno.
Tko od života traži previše, dobija premalo, jer nikad ne nauči uživati u onome što ima.
Tko želi biti više nego što jest, biva manje nego što bi mogao biti...
-Josip-
Post je objavljen 17.09.2006. u 11:40 sati.