Koliko nam se puta desilo da se razljutimo na sebe zato što smo "ispali budale" pogrešno procjenivši ovu ili onu osobu. Ili da bijesnimo na one u kojima smo se prevarili, koji su nas "iznevjerili" i "razočarali". Usprkos ljutnji, međutim, nastavljamo se zavaravati u procjenama ljudi.
Ove pogreške nisu slučajne. Niti su posljedica neznanja, "gluposti" ili slabe moći zapažanja. Riječ je o nečem potpuno drugom.
Druge ljude ne vidimo kakvi jesu, već kakvi bismo željeli da budu. To jest, kakvi odgovaraju našim zahtjevima, potrebama, nadi, očekivanjima ili strahovima. Procjenjujući druge, ne polazimo od njih samih već od nas i vlastitih emocionalnih potreba. Tako gradimo predstave koje često vrlo malo sliče stvarnim osobama. Štoviše, nesvjesno odbijamo uočiti postupke i osobine stvarnih osoba koje se razlikuju od predstava koje smo o njima stvorili. I razdražuje nas kada nam drugi na to ukazuju.
Zbog čega? Što je uzrok ove sljepoće?
Stvar je u tom da odbijamo odreći se svojih očekivanja i nada koje smo u neke ljude uložili. I zbog toga ne dopuštamo ni sebi, ni drugima da diraju u slike koje tako brižljivo njegujemo. Sve dok se jednog dana pod neizdrživim pristiskom stvarnosti, često na veoma grub način, naše predstave ne rasprsnu kao balončić od sapunice, prisiljeni se suočiti sa istinom koju smo izbjegavali.
Onda nam "pukne film", ono što nam je svo vrijeme bilo pred nosom a što smo odbijali vidjeti – da su ponekad i vrlo bliske osobe nešto potpuno drugo od onoga što smo vjerovali da jesu.
Tada se osjećamo izmanipulirani, izigrani, prevareni. A zapravo smo neprekidno uvjeravali i varali sami sebe.
U procjeni ljudi griješimo iz egoizma i narcizma, ne iz naivnosti. Ne vara nas naš razum, već nas varaju naša taština, naše potrebe i naša očekivanja.
Što zapravo očekujemo od drugih? Puno toga. Ali u biti očekujemo jednu osnovnu stvar - da potvrde naše iluzije o sebi samima. Žilavo čuvamo iluzije koje smo stvorili o drugima da bi oni čuvali iluzije koje stvaramo o sebi.
Nećemo bolje procjenjivati ljude postavši oprezniji i nepovjerljviji, već polazeći od njih umjesto od nas samih, od onoga kakvi ti ljudi stvarno jesu ne od onoga kakvi bismo željeli da budu...
pjesmica..
Zrnce pijeska
U stisnutoj šaci zrnca pijeska
blještavim sjajem iskre između prstiju
preljevaju se boje
polako popuštam stisak, širim prste
zrnce dostiže zrnce kao uigrana djece
kada kolo vode
pri dodiru tla kao veseljem odskoče u vis
prije nego što se primire u nastanku pješčanog brdašca
Otirem rukom o ruku
da očistim zadnje kristaliće koji se još uvijek cakliše između prstiju
i u crtama po kojima gatare sudbinu proriču
povučem dlanom po rukavu košulje
gore dole, kao da ne želim osjećaj pijeska
što minutu prije društvo u igri mi pravi
Ispružim ruku prema svjetlu sunca
sičušni sjaj odaje zrnce što u toploj ruci pronađe svoj kutak
taknem ga prstom ono kao da se smanji, povuče
skoro da pomislim sakriva se
zbog čega i zašto
lagano odpuhnem ono samo premjesti položaj
kao da mi prkosi
Hrabrost je vrlina plemenitih
nasmijem se u sebi
pažljivo zatvorim šaku
ne želim da uznemiruje
lagano stavim ruku u džep
u mislima zrnce pijeska
nosim ga sa sobom
pazim da ga ne izgubim
-Josip-
Post je objavljen 02.09.2006. u 11:59 sati.