Slomljena Srca

Ujutro, tjeskoba je najjača. Da li je to strah pred izazovima, mukama, nevoljama, prijetnjama, pritiscima, neugodnostima dana koji slijedi? Ili je riječ o nećem drugom?

U snu se barem malo vraćamo sebi i barem dijelom oslobađamo osobnosti koju smo sebi nametnuli. Po buđenju, sebi smo najbliži. I ova nas blizina plaši. Osjećamo se nekako razgolićenim, ranjivim, nezaštićenim i samim time nesigurnim.
Žurimo da se što prije ubacimo u ulogu na koju smo navikli i okvirima unutar kojih se osjećamo koliko toliko zaštićenim i sigurnim. Taj osjećaj je, naravno, obična varka samome sebi, ali se te najveće varke najžilavije brane.

Svi jutarnji rituali, od čuvene jutarnje kave "bez koje se ne može" pa nadalje, služe prvenstveno tome – vraćanju u svoju svakidašnju ulogu.

Ljudi to obično zovu "dolaženjem sebi". Radi se o nečem potpuno suprotnom, o žurnom, gotovo paničnom udaljavanju od sebe, od onog unutarnjeg, potisnutog bića kojem smo se u snu približili. Osoba u koju žurimo da ponovo uskočimo, pretijesna nam je. Ona nije nešto izvorno, već nešto na silu nametnuto i s mukom održavano.

Nije zato čudo što nas žulja, steže i što se u noj osjećamo nelagodno, kao u tuđoj odjeći. Barem sve dok, uz pomoć rituala "dolaženja sebi", ne potisnemo svoje stvarno biće dovoljno duboko da više gotovo da ne osjećamo razliku između sebe i osobe koju smo sebi nametnuli.

Jutarnja tjeskoba je izraz naše odbojnosti prema skučenoj i sputavajućoj ulozi kojoj tokom cijelog dana robujemo. Odbojnosti koja, međutim, biva ugušena i koja se vrlo rijetko pretoči u oslobađajuću pobunu...

-Josip-