Slomljena Srca

Pod udarcima života, ljudi se iznutra ukrute, stvrdnu, učahure. Razlog tome je lakše preživljavanje onog što im se događa i onog što ih pogađa. Pritom, međutim, gube duševnu svježinu i gibljivost.
Doživljaji im siromaše i venu.

Ljubaznost zakržljava, osjetljivost se smanjuje.
Sposobnost uočavanja, spoznaja, doživljaja nećeg novog, počinje se gasiti u nama.
Nestaje čilosti i snage prijeko potrebne za promjene.

Ti ljudi se gase, umiru još za vrijeme svojeg života, u kome se iz dana u dan sve teže pronalaze. Od toga njihovi strahovi svakodnevno rastu. Najradije bi zaustavili i umrtvili sve oko sebe kako bi se osjećali bar malo sigurnijim, ali je to nemoguće.
Od bola i mučnine tražimo utočište u tupoći osječaja, ali su čak i bol i mučnina još uvijek bolji od tupoće ili otupljelog osjećaja.

Umrtveljnost je previsoka cijena kojom plaćamo osjećaj jedne lažne, nepostojeće i nemoguće sigurnosti. Život, stalno i ponovno, donosi nove izazove na koje valja odgovoriti.
Ti izazovi potražuju živu ljubaznost kako bismo ih prepoznali i duševnu fleksibilnost kako bismo im odgovorili na pravi način.

Razgibajmo se i pomaknimo, zato, iznutra. Ništa nam ne vrijedi nam sva tjelesna gimnastika i sva tjelesna okretnost do koje uspijemo doprijeti, ako nam duša ostane ukrućena i polumrtva.

Održavajmo unutrašnju svježinu i fleksibilnost, razvijajmo ljubaznost, produbljujmo sposobnost doživljavanja. To je ono najdragocijenije što imamo.

Ostanimo otvoreni prema svijetu i prema sebi samima. Prikupimo dovoljno hrabrosti za mijenjanje i promjene. Ne mijenja se samo ono što je mrtvo, ono se raspada i truli.

Klonimo se osobnih čahura. Ono što nam se čini skloništem je zapravo zatvor u koji smo sami sebe strpali...

-Josip-