utorak, 30.10.2012.
u noći
|
otkad stalo je vrijeme u mome svijetu više ne izgovaram sve riječi i ne šapćem sam sebi u noći nego dugo ležim budan u tišini sasvim tih u tmini i ne vjerujem da osjetiš kad mislima te dodirnem. odonda često osluškujem kišu i kapi u oknima zvuče kao nekad i igra sjena po zidu kao vjetar u parku i sve može biti slično ili isto osim topline zagrljaja osim dodira usana osim nježnosti obraza uz obraz i šapata voljene: snivaj … ja sam tu … ja te čuvam … |
ponedjeljak, 29.10.2012.
kap mirisa
|
ja bih mogao voljeti tebe a da i ne znaš. iz daleka, iz zaklona tišine. i biti točka na staklu biti sjena na stropu šum na srcu. ja bih mogao imati neprimjetno lice sasvim običan pogled posve slučajan dodir beznačajan osmijeh. mogao bih biti bilo tko ostavljen na tvom irisu čežnje upleten u dah tvoje strepnje ili miris kose. ja bih mogao hodati za tobom a da i ne slutiš slijediti pokrete tijela ispod haljine siluetom bokova i leđa uz vrat do ušne resice ili biti samo ona jedna kap mirisa na rubu tvoje tanke bijele spavaćice. |
nedjelja, 28.10.2012.
da nemam život
|
pisat ću ti o mislima koje bole a ti ne znaš za njih. i kada se pravim da spavam ja ti samo šutim a ti misliš da sanjam. te noći su beskonačno praćenje tragova dok se vrtim u zatvorenom krugu indicija da sam tvoj. tu presude nema. nikada mi nije dokazana želja da te volim stoga sam označen sumnjom kao stigmom da nemam duše i da hladnokrvno bježim od svega što odaje ljubav. a u meni živiš ti i da nemam život ja bih se rodio samo da me voliš. |
subota, 27.10.2012.
iznad gorčine
|
dani su rasuti kao latice cvijeta ubranog bez strasti i na tome putu s vremenom pretvaraš me u tamno sjećanje da olakšaš misli nakon pogrešno odabrane priče i dovršiš bijeg iz svijeta kojeg nije valjalo upoznati. slažem se s time što misliš da u sebi nosim: bezvrijedne riječi koje si gledala svojim očima i titraje koji zvuče kao ljubav. davno si prestala vjerovati u bajke koje piše život i da oblaci ne skrivaju sunce. a ja? ja sam ostao zaljubljen u proljeće osluškujući šumove koji podsjećaju na disanje u potrazi za nebom boje očiju koje zamišljam progonjen tišinom u kojoj je razložen šapat kojim sam dozivan. i ovdje na dnu, očekivano, nataložena je gorčina… |
petak, 26.10.2012.
kromatska aberacija sadašnjosti
|
puno je toga ostalo u zraku. sve što može postojati između dva života treperi kao rastegnute kapi kiše između mog neba i dna. znam koliko je stvarna opasnost od boli u traženju dijelova zbilje među krhotinama na kojima je presječeno tvoje povjerenje dok ovlaš milujem tanke, lelujave niti nedovršenih dodira. još i danas strepim od svih nježnih, toplih misli u kojima si postojala i proklinjem neizrečene riječi zbog kojih sam ostao bez nade da u svemiru postoji ljubav koja se rađa samo za nas. svitanje sasvim izvjesno donosi jutro kao i suton noć. i vrijeme sasvim izvjesno donosi početak svega i neodgodiv kraj. ti si činila svijet prihvatljivim mjestom za igru bojama i bez tebe sasvim izvjesno je da tama postaje podloga na kojoj po sjećanju slažem kompoziciju mutnih obrisa svog jedino preostalog crno-bijelog sna. |
ulazna rana
|
do predjela mojih misli stižeš od srca krvnim kanalima nizom kodova i ja prepoznajem taj tajni znak. i pustiti ću te mada znam da neće biti dobro već je davno sve pošlo po zlu kad neoprezno sam dozvolio da me voliš. izložiti ću se opet da još jednom uživam u ljepoti koju nudiš iako sam svakim danom sve ranjiviji. pod prstima osjećam kako pulsiraš u sjećanju po rubovima ulazne rane kuda si ušla u moje tkivo da za tobom iskrvarim. |
četvrtak, 25.10.2012.
noćobdija
|
ogrnuti ću se plaštem tišine i sakriti u tami kao nekada postaviti se za čuvara kule kraj ulaza u tajni grad da propustim snove što dolaze krišom u tvoje odaje u kojima zauvijek spavaš ti u gluhoj noći razlomljenoj šumovima netopira nespokojan od želje da po tragovima blagih mirisa ušuljam mjesečeve zrake ispod tvoje spavaćice bez nade da ću ikada ući u te odaje u kojima zauvijek spavaš ti i provesti ću život od sumraka do svitanja osuđen da budem stražar kraljice moga kraljevstva s ožiljcima na duši davno minulih bitaka vječno uz prozor zabranjenih odaja u kojima zauvijek spavaš ti |
utorak, 23.10.2012.
sam u svom svemiru
|
pogasim svjetla uz koja svako večer živim time prešutno dopustim da opet dođeš u tisućama iskričavih sjećanja pa ti krenem u susret mislima praznim kojima ti si i onda otišla. bojim se kako nećeš prepoznati srce koje je rane sahranilo pod ožiljcima jer sam otisnuo svoje jedino lice na dlanove izgubljen između maštanja. i kidam dijelove noći umjesto haljina željan dodira lažem si a znam da nećeš doći ni noćas na moju stranu svemira. |
ponedjeljak, 22.10.2012.
nacrtaš mi noć
|
nacrtaš mi noć ispred moga sunca kao kad razmažeš na staklu boje ali one teške plavetnilo mi prekrije tama, cijelo jedno nebo pa dodaš još kapi kiše kao suze jer znaš da ću tu izaći gologlav iz svoje zbilje u ulice grada samoće kuda mi je prolaziti. kada mi stvoriš takvu večer igrom sjena među tračcima svjetla ne putuj kroz tu noć… ja se tuda provlačim u gluha doba i vučem beskrajan teret svojih misli i dahćem iz duše i potim do bola… dok me proždiru rane moga tijela a ipak me još vode bljeskovi tog tijela uma kao skitnica nosim sa sobom sve što imam u srcu zrnca sjećanja s obala rijeke mog jednog propuštenog života… |
nedjelja, 21.10.2012.
netko kao ti
|
na mjestu gdje svemir pukne na dva dijela i iscuri svjetlo baš tamo gdje se susretnu dan i noć na svome putu u suprotnom smjeru baš kada postanem utopljenik kojeg povuče noć u svoje tmine nedostaje mi netko kao ti. u doba kada kasni lavež označi vladavinu sjena i sablasti proigraju između vatre i vjetra kada se pravovjerni pomole za mirnu noć a pomorci prepuste zvijezdama ja bih da budem kraj nekog kao ti. u trenu kada se dogodi da izgubim ravnotežu i padnem u sjećanja da pobijedim strah i ljubav da prevlada ja bih da me spasi i vrati poljupcem u život netko kao ti. |
srijeda, 17.10.2012.
pad u sjećanja
|
stanem na rub dana pred nebo pa dok pogledom tražim među zvijezdama sitnu iskru tvoga imena strovalim se unatrag raširenih ruku u bespuća misli i zadržim dah. umjesto udarca potiljkom o čežnje proteklog vremena utonem meko u perje sjećanja kad tamo me dočekaš ti. iako obogaljen bez srca koje zna voljeti poželim te imati u sebi zauvijek svaki taj tren od kojega zadrhtim svu toplinu kojom živim kada pomislim kako negdje postojiš. u noći sjene se množe i u boli rađaju se strahovi potne su od njih vjeđe pa dišem teško kao u groznici. još bi da se borim mada znam kako prolaze pobijeđeni ratnici u tihim kolonama kraj prozora što svijetle nadama ulicom živih sjećanja na svoja stratišta. |
utorak, 16.10.2012.
prazna vitrina
|
jednom sam izgubio sebe. istrgnut iz svog skrovišta s previše čežnje poželio sam da me imaš potom zametnut ostao između fotografija najdražih sjećanja. oporučno naslijeđen s nekim prošlim vremenom postadoh prežaljenim bremenom pa odbačen a da nikada nisam vraćen iza stakla gdje pripadam kao figurica anđela na tanjurić poklopljena šalica ili licitarsko srce s ogledalcem koje je sačuvalo svaki tvoj pogled. praznina je uspješno popunjena novim stvarima tišina je premoštena nekim drugim riječima a ja osjećam da mi nema povratka na mjesto odakle si me uzela. |
ponedjeljak, 15.10.2012.
ljeto na izdisaju
|
kad pođeš s mog pustog otoka u posljednji tren, na zadnji brod kojim bježiš od sjećanja ponesi ljeto na svojoj koži trebati će ti u danima negativne insolacije ta poneka topla misao. ponesi slike ljubavi ne između nas dvoje već između mora i obale istetovirane vrškom jezika na mjestu kojim se najviše voli na mjestu koje najjače boli kada prijeđeš prstom preko ožiljka sjedinjenja prema irisu mašte. u brazdi iza broda kojim ljeto odlazi s tobom ostaje tisuće lebdećih kapi u sjaju mirisi crnike istrgnutih ti iz kose i blagi dodiri kojima sam te volio neprimjetno i nježno kao što morska trava leluja oko gležnja u tom moru koje je ispralo svaki dodir usana i stavilo oblog od soli da jače peče svaka rana sjećanja na još jedno umiruće ljeto. |
nedjelja, 14.10.2012.
dijagnoza
|
došla si i oduzela mi starenje poželjela da budem dijete kao ti zatim me pustila da odrastam drugačiji nego što sam bio. na kraju igre pomiješan s kamenčićima ostavljen sam da tražim smisao a ti si meni postala što nisi htjela misaoni početak ili kraj. posljedica te iluzije je akromatizam s oslabljenim vidom u daljinu polusljepilo s poremećajem izbora manifestiran kroz dualizam opisna reakcija minimalizma s pozicije bespomoćnosti temeljena percepcijom stvarnosti na granici neizlječivosti. dijagnoza iščitana iz stanja svijesti: najdraži akvarel od dvije boje dan sastavljen od sumraka i svitanja osjećaji mogući samo prilikom usklađenosti tišine i disanja... biti ću izravan: rekao bih da izgleda nema. znate, nije moguće nastaviti prekinut život kao ni iz prazne točke pokrenuti izgubljen svijet. zato je neizvjestan proces oporavka. a ti k tome još, u infuziju sjećanja kapaš kap po kap. |
subota, 13.10.2012.
sjena s ugla tvog svijeta
|
u svakom pokretu umislim si da postojim ti u dodiru iako sam skrivena u pogledu sjena što šuti na uglu tvog svijeta koju valja spasiti s ruba svjetla jer pod vlasti tame predosjeća kraj. i ne bih se osjećao prevaren niti tvojim poljupcem bio obilježen da me stisneš u tajnu misao koja ti u slijepom dijelu tijela stanuje da se tobom hrani a noću te sanja dok samuje kako hodaš površinom mora u haljini koja skriva da stvorena si od mojih želja. ali znam da ću jednom otići tim putem rasutih perli prepušten s ruba svjetla tami iza ugla tvog svijeta. |
petak, 12.10.2012.
zbog zakona o termodinamici osjećaja
|
rekao bih da sam napokon pobijeđen. sada je kruženje misli izgubilo svoje središte vrtnje. istrošen je nemir koji uzrokuje diobu neizvjesnosti, stanje izmjene osjećaja pretvoreno je mirnoćom vremena u kojem sam oporavljan od ljubavi u onaj stari, bezpulsni život. treptaji tu ne pronalaze plavu u nijansama sive udisaji ne otkrivaju miris kose u nekoj tuđoj dodirima nepoznat je svaki oblik između svjetla i tame sakriven je i obris i ne znam kako ti sada zvuči izgovoreno ime. zaustavljena su sva zrnca u pijesku, u krvi. ostao je nedovršen taj zadnji pokret gibanja koje me uvijek vraćalo tebi, na tvoje usne. negdje u tom vremenu snova, želja i toplina stao je onaj neotkriveni, naš perpetuum mobile. |
četvrtak, 11.10.2012.
tvoje odaje
|
...misli će krenuti k tebi. do vrata tvoga srca da postanu gostom. da snena otvoriš i osmijehom dopustiš ulaz u svoje odaje gdje su jastuci zaležani od tijela gdje su ruže još pune tvoga mirisa gdje voštanice plamte u očima gdje obrisi puze po zidovima i dodiri uzdišu od sjećanja. tvoje mjesto gdje zamišljaš da ljubav ima oči i ruke što te znaju grliti i kose koje želiš mrsiti i usne kojima želiš predati svoju bijelu put kao zastavu. |
počivalište boga ljubavi
|
ako podignem trepavice teške od prašine samljetog vremena vidjet ćeš mi bespuće u očima i prepoznat moja ishlapjela mora po nasukanim čežnjama. a to ne želim... radije ću opet okrenuti obraz da ostaviš još jednom svoj trag crven od sunca što mi umire tko zna koji put… i vjetrovi će ponovo donositi pijesak i nanašati ga stoljećima na piramide sred moje pustinje u kojima počiva vladar svih svjetova ljubavi… |
čarobna kutija
|
imam te u stihu ispod kože intravenozno u krugu kapi koje nose život ovisno i da mi istekneš na dlan umro bih. zato stisnem dlan u šaku i potisnem te put srca udahnem i zadržim dah i tako ostanem. jedino zarobljena u meni možeš opstati jer sve što pogledam u tebe pretvaram i da te pustim otići more bi se izlilo u svemir svjetlo bi pobjeglo u mrak ja bih prestao biti čarobna kutija u kojoj nastaju riječi koje šapćeš anđelima prije sna. |
sadašnje stanje
|
u noći često izgubljen u svemiru snova pod teretom svijeta spuštenim na vjeđe sanjam dahčući pred očnjacima prošlosti da bježim ustvari potan u klupku ležim na traku mjesečine. i sve tako od kada te nema. vezicom tišine omamljen i sapet gurnut u misli da konačno prebolim otišla u vjeri da ću presahnut ako šutim a ja dopuzao na rub tame da vidiš još možda bi da živim i možda da volim. |
