puno je toga ostalo u zraku.
sve što može postojati između dva života
treperi kao rastegnute kapi kiše između mog neba i dna.
znam koliko je stvarna opasnost od boli u traženju dijelova zbilje
među krhotinama na kojima je presječeno tvoje povjerenje
dok ovlaš milujem tanke, lelujave niti nedovršenih dodira.
još i danas strepim od svih nježnih, toplih misli u kojima si postojala
i proklinjem neizrečene riječi zbog kojih sam ostao bez nade
da u svemiru postoji ljubav koja se rađa samo za nas.
svitanje sasvim izvjesno donosi jutro kao i suton noć.
i vrijeme sasvim izvjesno donosi početak svega i neodgodiv kraj.
ti si činila svijet prihvatljivim mjestom za igru bojama
i bez tebe sasvim izvjesno je da tama postaje podloga
na kojoj po sjećanju slažem kompoziciju mutnih obrisa
svog jedino preostalog crno-bijelog sna.
Post je objavljen 26.10.2012. u 23:47 sati.