subota, 27.10.2012.
iznad gorčine
|
dani su rasuti kao latice cvijeta ubranog bez strasti i na tome putu s vremenom pretvaraš me u tamno sjećanje da olakšaš misli nakon pogrešno odabrane priče i dovršiš bijeg iz svijeta kojeg nije valjalo upoznati. slažem se s time što misliš da u sebi nosim: bezvrijedne riječi koje si gledala svojim očima i titraje koji zvuče kao ljubav. davno si prestala vjerovati u bajke koje piše život i da oblaci ne skrivaju sunce. a ja? ja sam ostao zaljubljen u proljeće osluškujući šumove koji podsjećaju na disanje u potrazi za nebom boje očiju koje zamišljam progonjen tišinom u kojoj je razložen šapat kojim sam dozivan. i ovdje na dnu, očekivano, nataložena je gorčina… |
