srijeda, 14.11.2012.
misliš da je lako
|
misliš da je lako pobrojati zvijezde a biti izgubljenog neba rastočiti more u kapi kiše i zrna pijeska a ne moći sakupiti prste preploviti svijet do njegova kraja a biti zaboravljen od vjetra misliš da je lako pogasiti svjetionike a ne probuditi se jutrom znati kako se slažu boje u sumrak bez oblaka i sunca sklopiti oči i biti bez slika a imati te u sjećanju |
utorak, 06.11.2012.
ljubav
|
iz neke točke s ruba njenog do mog svijeta iz zaklona, iz skrovišta gdje probdije noć baš usred treptaja ona opet rani me svjetlom i to vrhom zrake sjećanja oštrim dodirom u spomen na ljubav. a u njoj na suprotnim stranama i danas žive naše sjene u tim danima zagrljaja uz obale mora osjećaja pod oblacima zaborava i svaka ide svome horizontu iza kojeg zalazi sunce i nastaje noć iza kojeg stvara se svjetlo ili nestaje prije nego sutra se pojavi. istrgnut iz zagrljaja u kojem snivah s tom vječnom ranom na irisu gledam kroz noćne more kuda odlaze leptiri pismonoše mojih riječi preko ruba misli koje me prate u dubine gdje ona počiva. izgubljena bespovratno činila se vječnom predodređena za zauvijek. |
ponedjeljak, 05.11.2012.
kapi
|
hoćeš li uzeti moje usne na kraj svijeta gdje izvire voda ili bar samo na njih spustiti kap sa svoga jezika predugo traje to iščekivanje doba rosa na njima predugo goriš na rubu uzdaha. bilo je oko mene vrijeme koje rađa rane u njemu preživjeh život bez okusa zato su moje riječi umirale sasvim same nisu bile one slatke koje si trebala. po meni još jednom razliti će se ljetna kiša i te tople kapi tuge koje nikada nisu bile tako tvoje slutim da tad dozvati ćeš mi ime iza šapata još dalja i tiša ali te suze draga biti će moje, samo moje. |
nedjelja, 04.11.2012.
ispod površine
|
nikada nisam prebolio moje dolaske u tvoj svijet i nikada prežalio što ga potom napuštao i lutao sam tko zna gdje bila si dio obale na kojoj sam ostavljao sebe u kapima i potom se vraćao u dubine, u spasonosne zagrljaje tišine a ti si čekala da me prođu sve moje oseke i plime. nikada se nisam osjećao dovoljno snažan da preplivam to more i nikada odvažan da samo srcem krenem na taj put uvijek su obzori bili prazne crte u kojima bi nestajao svaki dan kada utopi se sunce. ni danas ne iščekujem ptice da donesu grančice novog kopna jer ne postoji takva obala na kojoj bi netko kao ja mogao pronaći spas mene i dalje donose i odnose razine oseke i plime pa neprestano tonem u svoje dubine i gubim dah. |
četvrtak, 01.11.2012.
bila si
|
šutke ću podnijeti još jedan dodir hladnoće tvojih riječi taj nedostatak nježnosti što ćutim u njihovu zvuku i oporost kad s usana ti bježe samo govori da napustila si pribježište samoće što imali smo jedno u drugom nemaš više ništa ponuditi kao nadomjestak blizine hineći razumijevanje kad u tebi tražim spasonosni mir dok ustvari, misli ti nisu naslonjene na moje usne da bi pokušala prihvatiti dah duše koja te treba uzalud očekujem neki znak da ti se oči raduju i ne pronalazim u njima onaj sjaj da sam ti drag i sam sam si kriv što ti se ponovo vraćam i svaki puta bivam spreman na manje od manjeg i odlazim bez ičega bez onoga što ti nosim, bez onoga čemu se nadam bez ikakve slutnje da u tebi bar ponekad kucne srce za mene a bila si dio duše moje duše bila si moje ljubavi zid plača |
