iz neke točke s ruba njenog do mog svijeta
iz zaklona, iz skrovišta gdje probdije noć
baš usred treptaja ona opet rani me svjetlom
i to vrhom zrake sjećanja
oštrim dodirom u spomen na ljubav.
a u njoj na suprotnim stranama
i danas žive naše sjene
u tim danima zagrljaja
uz obale mora osjećaja
pod oblacima zaborava
i svaka ide svome horizontu
iza kojeg zalazi sunce i nastaje noć
iza kojeg stvara se svjetlo ili nestaje
prije nego sutra se pojavi.
istrgnut iz zagrljaja u kojem snivah
s tom vječnom ranom na irisu
gledam kroz noćne more
kuda odlaze leptiri pismonoše mojih riječi
preko ruba misli koje me prate
u dubine gdje ona počiva.
izgubljena bespovratno
činila se vječnom
predodređena za zauvijek.
Post je objavljen 06.11.2012. u 21:37 sati.