u praskozorje kada mi se učiniš stvarna nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova na nebu u znakovima od crvenih oblaka na zemlju spuštena sa suzama anđela na licu u mekom dodiru usnama zadrhtim kao da sam opet tvoj. u to jedno svitanje kada se pronađem u sudbini vječnih putnika u žudnom zagrljaju ljubavnika u očajnom sjećanju gubitnika zadrhtim kao da sam opet tvoj. dok snovima teturam iz noći izgubljenih mirisa odbačen s oboda rotacije kuda kruže mi sjećanja buncam na jastuku sam među nepoznatim otiscima i zaveden igrom svjetla i sjene među zavjesama zadrhtim kao da sam opet tvoj. |
jednom, kada otvoriš svoje srce pomisli koliko možeš izdržati tako ranjen ostavljen na rubu čežnje da iskrvariš prinuđen da trepćeš dok se ne umoriš. i tada hoćeš li pomisliti da si izdan judinim poljupcem u ime ljubavi hoćeš li prihvatiti da si prodan za cijenu onoga u što si htio vjerovati. i ne očekuj milost dugo traje nestajanje sjećanja a ti ćeš biti zaboravljen još iste noći preboljen. i pomiri se s time da biti ćeš napušten čim te razdjele između sebe i osjete da im ne pripadaš. kamenovat će te tišinom prognati iz svojih snova iz svijeta pravednih duša koje žele svoj mir. i sve će to činiti baš onako tebi, u ime ljubavi. |