u praskozorje kada mi se učiniš stvarna nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova na nebu u znakovima od crvenih oblaka na zemlju spuštena sa suzama anđela na licu u mekom dodiru usnama zadrhtim kao da sam opet tvoj. u to jedno svitanje kada se pronađem u sudbini vječnih putnika u žudnom zagrljaju ljubavnika u očajnom sjećanju gubitnika zadrhtim kao da sam opet tvoj. dok snovima teturam iz noći izgubljenih mirisa odbačen s oboda rotacije kuda kruže mi sjećanja buncam na jastuku sam među nepoznatim otiscima i zaveden igrom svjetla i sjene među zavjesama zadrhtim kao da sam opet tvoj. |