ne dam da me zarobiš u suzu jer ja ne znam živjeti sputan u zlato kao da bih bio ambra bez mirisa čije se blještavilo prelama iznad obzora. ja imam sve svoje misli u njima trenutke sjaja i sate tame sjene u duši teže od olujnih oblaka kap gorkog osmijeha na rubovima usana. i nema toga što želim za sebe jer bio sam već jednom sve što si željela i sada ne mogu biti tužna uspomena u očima koje su me tako ljubile. |
prošla si kroz moja dvorišta svjetla i neke moje sobe tame u kojima miruju potrošene sjene gdje bezimene lutke večeraju same ostatke sjećanja. prošla si kroz moje zaljubljene misli između smjena jeseni i proljeća kroz pore onog što ljubav čini da se tijelom njena bol osjeća tjeskobom osamljenosti. prošla si i prekinula niti na kojima ovješeni uzdasi rastežu plahte pa na vjetru i suncu nestaju otisci ali u noći još uvijek moj dah te ne ostavlja na miru. |